Šesta vlada Republike Hrvatske – u narodu poznatija kao “Matešina” - počela je mandat 7. studenog 1995. godine, prije okruglo 30 godina, a završila 27. siječnja 2000., pa smo, na okruglu obljetnicu, o njenom radu razgovarali sa Zlatko Matešom, prvim ministrom koji je na sebe primio težak teret obaveze saniranja posljedica rata. Današnje generacije teško mogu i zamisliti kaos u kojem smo tad bili - politički, pravni, financijski, administrativni, gospodarski…

Express: Najteže je voditi vladu u vrijeme rata, a vi ste vjerojatno dobili najteži zadatak nakon toga - biti prvi čovjek kabineta nakon rata. Je li bilo teško?

Teško je, ali sve je lakše od rata. Bio sam u prethodne dvije vlade, ali kad ste na čelu vlade, shvatite kakva je odgovornost na vama. Iako je bio polupredsjednički sustav, dođe vam da ostanete doma kad shvatite dimenziju problema…

Express: OK, ali niste ostali doma.

Pa očito nisam. Meni je bilo bitno da u razgovorima s predsjednikom Tuđmanom u vladu uzmem ljude koji su apsolutno stručni, koji imaju karijere neovisne od politike. To je bio preduvjet za funkcioniranje u tim uvjetima.

Express: Koje ste ključne probleme zatekli?

Prvi dio problema bio je vezan za Domovinski rat i njegove posljedice – oslobodilačke, vojno-redarstvene akcije, same po sebi izazvale su probleme koje je trebalo riješiti. Mislim tu na rješavanje pitanja vezanih za prognanike, obnovu, razminiranje i financiranje. Financijski troškovi vojno-redarstvenih akcija bili su ogromni.

Express: O tome se jedva pričalo, mislim o financiranju Bljeska i Oluje.

Danas to malo koga zanima. Protek vremena je velik, novi su izazovi, novi problemi. Hrvatska je danas članica EU, što je potpuno novi okvir. Najvažniji su nam u to vrijeme bili prognanici i izbjeglice, odnosno rješavanje njihova statusa i poteškoća. Mi smo tad zbrinjavali oko 400.000 ljudi. To je 400.000 doručaka, ručkova, večera – svaki dan. Netko to mora financirati, naravno, uključujući smještaj. Treba vratiti te ljude kućama. Tu dolazimo do obnove, jer je gotovo 100.000 stambenih jedinica bilo porušeno ili oštećeno i trebalo ih je obnoviti. Ratne štete procijenjene su na nekih 30 milijardi američkih dolara, a BDP Hrvatske bio je oko 23 milijarde dolara. Znači, štete su bile veće nego cijeli BDP Hrvatske.

Express: Nije bilo turizma?

Nije bilo ničega! Ako to mjerimo današnjim vrijednostima, štete bi iznosile oko 62 milijarde dolara, a današnji BDP Hrvatske je oko 93 milijarde dolara. Trebalo je vratiti ljude u mjesta u kojima su živjeli i obnoviti zgrade. U našemu mandatu uspjeli smo vratiti oko 271.000 prognanika i gotovo sve obnoviti.

Express: Koji su bili strateški ciljevi vlade?

Rješavanje financijskih troškova vojno-redarstvenih akcija, procijenjenih na jednu milijardu tadašnjih dolara. Imali smo oko 200.000 vojnika i pripadnika specijalnih postrojbi MUP-a i za te ljude također se trebalo pobrinuti nakon Oluje i oslobađanja hrvatskih teritorija, što je, naravno, dodatno opteretilo financije.

Express: Kako je izgledao vaš radni dan?

Najčešće je trajao od jutra do osam navečer, ovisno o obvezama predsjednika države, Tuđmana. Ako su bila dnevna pitanja, sastanci su bili prije “Dnevnika”, a strateška pitanja rješavana su poslije “Dnevnika”.

Express: To je bilo kod predsjednika u stanu ili u Uredu?

U Uredu, na Pantovčaku.

Express: Koliko je bio spreman saslušati različita mišljenja?

Posve suprotno od mišljenja plasiranog u javnosti – apsolutno je bio spreman saslušati i uvažiti tuđa mišljenja. Kad se radilo o ministrima, apsolutno, a kad je riječ o mojim suradnicima, isto tako. Nije bilo govora koji je sadržavao ekonomske kategorije i probleme, a da se nije konzultirao sa mnom, ili sa Škegrom i Šternom. Bio je otvoren za suradnju i davao je veliku potporu vladi.

Express: Tad smo imali polupredsjednički sustav?

Da, kao danas u Francuskoj. Predsjednik je na čelu izvršne vlasti. Ono što je Tuđman najviše radio bilo je vezano za vanjske poslove i obranu, od Oluje i oslobađanja hrvatskih teritorija do okončanja mirne reintegracije Podunavlja. Mi smo imali i drugu opciju oslobađanja tog dijela teritorija, ali sve je najvećim dijelom, zahvaljujući generalu Kleinu, prošlo mirno i bez žrtava. On je odigrao pozitivnu ulogu, kao i Vesna Škare Ožbolt i Ivica Vrkić.

Express: Mnogi danas, posebno na ljutoj desnici, žale zbog mirne reintegracije i oplakuju činjenicu da stvar nije riješena vojno?

Mislim da je bila izuzetno mudra, strateška odluka predsjednika da se ide u mirnu reintegraciju. Ta odluka odrazila se na međunarodnu reputaciju Hrvatske – pokazalo se da Hrvatska može mirnim putem rješavati ovako kompleksne probleme. To je svjetski presedan, jedina uspješna akcija tog tipa uopće.

Express: Kako je izgledalo hrvatsko gospodarstvo tih godina?

Nije bilo ničega. Današnji način funkcioniranja Hrvatske ne može se uspoređivati s tim. Bili smo izvan europskih financijskih tokova, nismo se mogli zaduživati na vanjskim tržištima sve do 1997., kad smo prvi put dobili financijski rejting BBB minus. Sve – financiranje prometnica, organizacija povratka izbjeglica, obnova – financirano je domaćim sredstvima, bez zajmova. Najveći iskorak u otvaranju mogućnosti samofinanciranja bilo je uvođenje PDV-a 1998. i uređenje poreznog sustava, što nam je omogućilo ulaganje u obnovu i autoceste. Vanjski dug bio je relativno mali, oko deset milijardi dolara, prema Londonskom i Pariškom klubu. Najvećim dijelom nastao je sukcesijom, to jest naslijeđen je od bivše države.

Express: Uveli ste PDV u Hrvatskoj. Kako ste prebrodili otpor javnosti i poduzetnika?

To uvijek izaziva otpore. Naravno, mnogima se uvođenje poreza na dodanu vrijednost nije svidjelo jer je prethodni sustav omogućavao dosta “kreativnosti”, ali je uvođenje PDV-a bilo velik iskorak u stvaranju poslovne i financijske stabilnosti Hrvatske.

Express: Koliko je Tuđman utjecao na to kamo će ići prihod od novog poreza, koji je obilno punio državnu blagajnu?

Nama je bilo jasno da se novac treba usmjeriti u obnovu, pokrivanje troškova rata i rast standarda, uključujući plaće. Rast plaća od 1995. do 1999. bio je oko 14 posto. Krenula je gradnja autoceste prema Bosiljevu, dovršena dionica prema Brezničkom Humu, Bregani, srpskoj granici i Lipovcu. On je to podržavao.

Express: Koja je bila najteža odluka koju ste morali donijeti kao premijer?

Bilo je puno takvih, ali za mene je najteža ljudska odluka bila donošenje Zakona o amnestiji. Bili su veliki otpori prema tome, a to je bio preduvjet za mirnu reintegraciju. Bez toga se reintegracija ne bi mogla provesti. Tuđman je uložio velik trud da nam objasni kako će to eliminirati nove žrtve, i povijest je pokazala da je to bila mudra odluka.

Express: Koje mjere svoje vlade smatrate najvažnijima za gospodarski razvoj Hrvatske?

Prvo, PDV. Drugo, otvaranje prema stranim investicijama. Primjerice, Bechtel je gradio autocestu prema Bosiljevu – to je bio prvi kredit koji je Hrvatska ikada dobila od američke Exim banke. Kasnije je američka kompanija Parsons ušla u gradnju termoelektrane. Odnos prema Americi imao je tragičan vrhunac u pogibiji ministra Rona Browna, što je bio jedan od najtežih dana u mojem životu.

Express: Je li vam ikad bilo žao neke političke odluke ili zakona?

Vjerojatno jest, kad bih detaljnije analizirao, neke bih donio drukčije. Sljedeći strateški iskorak za naše vlade bio je približavanje Hrvatske NATO-u i EU. Već kao ministar, potpisao sam prvi sporazum o Phare programu, suspendiran nakon Oluje. Prva ministrica europskih integracija bila je Ljerka Mintas-Hodak, a mi smo poslali mlade diplomate koji su poslije proveli primanje Hrvatske u EU i danas su na visokim pozicijama u politici i diplomaciji.

Express: Kako gledate na današnju političku scenu?

To se ne da uspoređivati. Okolnosti su drukčije, pozicija Hrvatske u svijetu je drukčija, gospodarska situacija neusporedivo bolja. Jedino se može gledati što smo napravili u kontekstu onog vremena i problema koji su tad bili aktualni.

Express: Koliko ste se oslanjali na stručnjake pri donošenju ključnih odluka?

Apsolutno. Okružio sam se stručnjacima. Položaj premijera uvijek sam doživljavao kao prvi među jednakima. Trebalo je poštovati tuđa mišljenja jer su to bili stručni ljudi, i bio sam zadovoljan načinom na koji smo funkcionirali.

Express: Je li neka odluka predsjednika Tuđmana derogirala vašu?

Ne. Ako je postojala tema koja je zahtijevala usuglašavanje, našli bismo se i dogovorili. Javno razmimoilaženje tad bi štetilo jer se sve moglo riješiti mirno.

Express: Što biste izdvojili kao svoj najveći gospodarski uspjeh?

Rješavanje problema obnove i povratak prognanika. Tu je velika uloga potpredsjednika Jure Radića i njegove ekipe. Bio je to uspješan način rješavanja problema.

Express: Kad ste počeli doživljavati zdravstvene probleme?

Puno kasnije, vjerojatno zbog napora u vođenju vlade.

Express: Ima li neki projekt koji niste realizirali i što vam je najviše žao?

Godine 1999. potpisali smo ugovor o projektu Zagreb na Savi – projekt koji je meni, kao Zagrepčaninu, strašno važan. Rijeka je trebala biti integralni dio grada, povezati dvije strane s pet mostića. Nije se nastavilo jer nitko nakon nas nije nastavio mandat.

Express: Kako danas podnosite srčane tegobe i koliko utječu na svakodnevicu?

Ne utječu uopće. Kontrolirane su i u izvrsnom stanju, tako da se normalno bavim svim aktivnostima – sportom, letenjem, vaterpolom.

Express: Koliko vam je vaterpolo i sportska disciplina pomogla?

Nisam bio vrhunski vaterpolist. Plivački treninzi bili su naporni, ali igram rekreativno i dobro se zabavljam s društvom. Često u šali kažem Ratku Rudiću da ni on ne bi od mene napravio vrhunskog igrača.

Express: Koje navike i rutine danas prakticirate da održavate zdravlje?

Najviše hodanje, šetnje, rekreativni vaterpolo s prijateljima, primjereno mojim godinama.

Express: Vi ste počasni ambasador Mongolije u Hrvatskoj. Kako ste dobili tu titulu?

Eh, duga priča... Bio sam u Pekingu, naš ambasador mi je kazao da će doći mongolski premijer. Nisam ništa očekivao, ali tijekom večere pravio sam se pametan i upitao premijera - “Lijepa ste, velika zemlja, ali nepoznata svijetu. Zašto nitko od Džingis-kana nije čuo za vas?” Odgovorio mi je: “Pa napravite vi nešto za nas”. “A što ja mogu učiniti?” “Pa, evo”, rekao mi je, “budite naš počasni konzul”. Prihvatio sam. Tako sam postao počasni konzul, tako je to počelo. Često idem u Mongoliju i vrlo sam zavolio tu zemlju. Poanta: ne treba davati takve savjete ako ih ne misliš ozbiljno provesti, ha ha ha.