Prošlo je točno 40 godina otkako je Bojan Hadžihalilović, sarajevski grafički dizajner i ekspert za dizajn vizualnih komunikacija, napravio omot ploče “Soldatski bal” Plavog orkestra i ušao u legendu. Od tada je realizirao, sa suprugom Dalidom Hadžihalilović i Lelom Mulabegović Hatt iz studija Design Trio Sarajevo, dizajn omota ploča, primjerice, Bijelog dugmeta, Dine Merlina, Crvene jabuke i drugih bendova, zatim dnevnih novima i magazina, kazališnih i filmskih plakata te knjiga, koji su svojim lucidnim idejama pridonijeli autentičnosti kulturne scene Sarajeva u osamdesetima.

Studio Design Trio nije mirovao ni tijekom rata. U gradu pod opsadom, u nemogućim uvjetima, ostvarili su seriju ručno rađenih plakata i razglednica “Pozdrav iz Sarajeva”, kojima su svijetu postali snažnu antiratnu poruku. Taj projekt postao je jedan od simbola opkoljenog Sarajeva. O njemu su pisali ugledni svjetski listovi, od Newsweeka i New Yorkera do Guardiana i Paris Matcha, a u realizaciji nekih razglednica sudjelovali su i američka spisateljica Susan Sontag - “Don’t Cry For Me, Sarajevo” i francuski filozof Bernard-Henri Levy - “Farewell Sarajevo”. Reagirao je i poznati talijanski likovni kritičar Achille Bonito Oliva, koji je otprilike napisao da u Sarajevu koje umire pod agresijom umjetnost organizira svoj otpor. Potkraj devedesetih studio Design Trio osnovao je Fabriku, koja je danas jedna od najvećih dizajnerskih i marketinških agencija u cijeloj regiji. Agencija se bavi i kompjutorskom grafikom, TV animacijom, produkcijom TV spotova i digitalnim komunikacijama, a Bojan Hadžihalilović je njezin kreativni direktor. Hadžihalilović je danas velika faca - redovni je profesor na tri fakulteta - Likovnoj akademiji, Arhitektonskom fakultetu i Scenskoj akademiji, a o njegovim radovima pisali su ugledni stručni časopisi, poput Graphis, Print, Step inside Design, Creative Review, Art Press, Flash Art i drugi. Također, radovi studija Trio i Fabrike objavljeni su i u publikacijama, kao što su “Anatomy of Design”, “Innovative Promotions at Work” i “Political posters in Central and Eastern Europe 1945 - 1995”.

Express: Studio Design Trio osnovali ste s Dalidom Duraković i Leilom Mulabegović 1985. godine kao talentirani dvadesetogodišnji studenti grafičkog dizajna, odrasli na punku i pop-artu. Koliko je vaš dizajnerski izraz obilježila slobodoumna i poticajna atmosfera u Sarajevu, pa i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, koju su obilježile neke nove pojave poput ljubljanskog pokreta Neue Slowenische Kunst i zagrebačkog Poleta?

Mi smo uživali u slobodi i izazovima 80-ih. Nas troje je špartalo od Zagreba, Beograda, Ljubljane do Subotice, a dizajnirali smo sve, od omota ploča preko teatra, magazina, knjiga... Bilo je to vrijeme hedonizma i renesanse. Bilo je cool biti Bosanac, imati taj background humora, duha, ali i kreativnosti. Sarajevo je od nerazvijene mahale u 70-ima postalo mali-veliki centar kulture, sporta, privrede... Imali smo Emerika Bluma (tadašnji gradonačelnik Sarajeva, op. a.), koji je bio čovjek s vizijom, od Energoinvesta do razvoja grada, pa i same zimske Olimpijade. Živjeli smo okruženi kreativcima i glazbenicima tzv. sarajevske pop-rock škole, od naše generacije, kao što su Novi primitivci, Nadrealisti, Zabranjeno pušenje, Elvis, Orkestar, pa preko Dugmeta sve do Indexa ili šlageraša. Imali smo Sarajevsku Dokumentu, najveći skup moderne umjetnosti na Balkanu, KK Bosna je bila prvak Evrope, Sarajevo prvak u fudbalu... Sve je bilo “skoro pa savršeno”. Palili smo se mi na alternativu - Polet, Mladinu, NSK, Idole, Azru, EKV..., ali smo se družili sa sarajevskim rokerima koji su svi bili mainstream i punili velike dvorane. Bilo je to “vrijeme ruža što su rasle za nas”.

Express: Koliko je vaš otac Fuad Hadžihalilović, dugogodišnji voditelj galerije Collegium Artisticum, kao i cijelo to okruženje, utjecao na vaš svjetonazor i profil dizajnera?

Mogu zahvaliti ocu i njegovoj ljubavi prema umjetnosti i dizajnu. Kao klinac sam bio okružen dizajnerskim časopisima, kao što su Ideja, Graphis, Domus i Photo, bio sam zatrpan njegovim skicama, letrasetima, originalnim plakatima, omotima za knjige... On je sve stvarao rukom, on je za mene bio Čarobnjak iz Oza i zarazio me do kraja života. Onda 1975. postaje direktor Gradske galerije Collegium Artisticum, gdje sam provodio slobodno vrijeme s radnicima, motao se na izložbama koje su postavljali, imao sam posebnu priliku uživo biti s velikim facama, od Borisa Bućana preko Irwina do Vasarellija. U galeriji Collegium Artisticum bio je i čuveni Klub, koji je bio omiljeno mjesto okupljanja “poštene inteligencije” slikara, pisaca, arhitekata, muzičara, sportista, pozorišnog svijeta, sarajevskih mangupa...

Express: Prvi rad vašeg dizajnerskog studija bio je omot za prvi album tad nove sarajevske grupe Plavi orkestar ‘Soldatski bal’, objavljen 1985. godine. Taj omot zapravo je bio svojevrsni redizajn kultnog albuma ‘Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band’ Beatlesa. Kako ste došli na ideju da reciklirate uspješni dizajn omota?

Oni su nam bili raja, mi smo zaista kontali da će oni biti naši Beatlesi. Bilo ih je četvorica, bili su neodoljivi, imali su hitove. Odmah poslije vojske, 1985., Loša je upisao industrijski dizajn, a nas troje - Dada, Lela i ja grafički dizajn. Mi smo odmah na Akademiji na prvoj godini crtali skice, smišljali njihov imidž, pravili spiskove nama najvažnijih ljudi i kao pravi tinejdžeri vjerovali da će “Soldatski bal” biti najprodavaniji album u državi. Bili smo mladi, blesavi i naivni, ali je to nekako upalilo, prodali su više od 500 tisuća ploča.
Express: Ubrzo ste počeli surađivati ​​s drugim bendovima, realizirajući omote albuma, primjerice, ‘Mramor, kamen i željezo’ Bijelog dugmeta, zatim Crvene jabuke, Dine Merlina... Što su vama i vašoj generaciji značili Bregović i Bijelo dugme?
Mi smo bili ona generacija koja je gledala kako da “povali” stariju generaciju i kako da budemo bolji i drugačiji od njih. Meni je Brega bio komšija kad sam bio mali. Njegova mama je bila prijateljica moje bake. Nismo sanjali da će nas odabrati da radimo za Dugme. Ali smo valjda bili u fokusu, a Sarajevo je malo, pa su iskusniji kreativci uvijek htjeli raditi s novim klincima i nekom mlađom energijom. Mi smo uživali raditi omote i izbacivali smo ih desetak godišnje. Brega nas je gotivio, volio je crtati i često je navraćao do nas u studio. Kad smo radili “Mramor, kamen i željezo”, maltretirali smo ga da on svojom rukom napiše ispod loga Dugmeta “Uživo!”, ali u stilu Titova potpisa. Tako je i ostalo.

Express: Sa suprugom Dalidom dizajnirali ste antiratne razglednice ‘Pozdrav iz Sarajeva’, koje su postale jedan od simbola opkoljenog Sarajeva. Reagirao je i poznati talijanski likovni kritičar Achille Bonito Oliva, koji je otprilike napisao da u Sarajevu koje umire pod agresijom umjetnost organizira svoj otpor. Možete li se prisjetiti tog razdoblja i ispričati nam koja vas je misao vodila?

Znaš, kad ti je tvoj grad pod opsadom, tebe tjera inat da se boriš na sve moguće načine. Sarajlije su tvrd orah, iznutra emotivni i zavodljivi, ali izvana “odbrana i zaštita”. Nama je dizajn bio kao naše oružje. Iz očaja da te više nitko ne čuje pripremili smo tu malu dizajnersku antiratnu propagandu. Kad smo ih pogledali onako u komadu, pomislili smo: “Pa ovo su naše puške!”. U sljedećih nekoliko mjeseci mediji širom svijeta su “postali” i dali podršku našim porukama otpora i ljubavi prema Sarajevu.

Express: Već ste na prvoj razglednici ‘Enjoy Sarajevo’ s redizajnom Coca-Colina loga označili svoj ironijski izraz - redizajniranje i rebrendiranje reklamnih, umjetničkih, glazbenih te književnih djela i filmskih postera, kao što su Absolut Vodka, Warholova ‘Campbell Soup’, Spielbergov ‘Jurassic Park’, Munchov ‘Krik’ ili ‘Prohujalo s vihorom’. Zašto ste se odlučili baš za takav dizajnerski jezik?

Morali smo naći zajednički vizualni kod, izazov je bio u targetiranju “uspavane ljepotice Europe” i zapadnih sila na reakciju. Danas je skoro ista situacija vezana za sudbinu Gaze. Kidnapovali smo “vrijednosti” zapadne kulture i upetljali smo njihove popularne i omiljene brendove pa ih “zloupotrijebili” da bi ispričali našu priču o preživljavanju, borbi, ponosu i duhu našega grada.

Express: Na naslovnicama sarajevskog magazina Dani, primjerice, s obješenim Mickeyem Mouseom i apelom ‘Neka visi zapadno smeće’ te s fotografijom Hitlera i pitanjem ‘Is this Man Really Dead’, a posebno Mladine gdje se ljube Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, izrazili ste vrlo eksplicitan politički stav. Koliko dizajner može svojim političkim porukama utjecati na stvarnost?

Imali smo golemu sreću što su magazini Dani i Mladina bili megafon za propagiranje ispravnih ideja. Sedmični, politički, neovisni magazini tad su bili ozbiljna i utjecajna pojava u javnom mnijenju. Novinari su, kritički, istraživački kroz teme, feljtone, kolumne, zaista bili na braniku univerzalnih vrijednosti. Krasile su ih oštre misli, hrabrost i fanatizam u borbi protiv zla, vanjskog i unutrašnjeg. Ovo sve zvuči možda i patetično, al’ jebi ga, to su bila vremena kad su štampani mediji imali snagu i moć. Bili smo tad nabrijani i spremni da reagujemo na sve teme koje bi redakcije postavile pred nas. Coveri su bili pakiranja za skretanje pažnje, a ulice bi bile okupane povicima kolportera koji su kao megafoni uzvikivali poruke magazina.

Express: Vaši komentari društvene stvarnosti, od Trumpa do Palmire, također su vidljivi na dizajnu plakata i prateće ikonografije, koje radite više od 20 godina za MESS. Ima li za vas smisla raditi plakate bez političke pozadine?

Mi smo taj princip vizualne provokacije provlačili u svim prilikama. Plakati za pozorišne predstave u Sarajevu uvijek su za nas bili prostor da s redateljima pošaljemo vizualnu metaforu koja će isprovocirati temu i dovesti publiku na predstavu. Nikad nismo znali raditi lijepe i umjetničke plakate, kao recimo Mirko Ilić, koji svaki put napravi plakat koji biste rado stavili doma na zid. 
Kod nas uvijek prevlada taj neki aktivizam i obaveza dizajnera da propagira više od neke vizualne metafore, takva smo sorta. Sarajevski MESS je već više od 50 godina najveći i najutjecajniji festival kazališta na Balkanu. Promijenili smo mnogo ekipa koje su vodile ovaj Festival, ali nikad se nije promijenio vizualni kod propagiranja koji uvijek mora biti alternativan, politički aktivan i univerzalan u temama koje upozoravaju na nesretno vrijeme u kojemu živimo.

Express: S kojim se izazovima, danas u digitalnoj eri, kad su se teme preselile na društvene mreže i digitalne platforme, suočavaju dizajneri u odnosu na osamdesete i devedesete? Je li plakat izgubio funkciju i moć?

Za mene “nema odmora dok traje obnova”, ja se koristim “poštenom inteligencijom” kad god zatreba pomoć. Već sam više puta “zgriješio”. Neki dan sam dobio instant izazov za novi cover, od Roberta Botterija, kreativnog direktora Mladine, ali je naglasio da imamo jedan dan, mi se znamo dugo i on majstorski složi brifing. Elem, dok sam ja u Sarajevu popio kafu i promtao, on je dobio par vizuala - rješenja i odabrao, odštampao i sutra je Mladina bila na ulicama Ljubljane. Jedno je sigurno, svatko će u budućnosti moći biti dizajner. Školovani dizajneri će biti cijenjeni kao klasični majstori. Dizajneri koji znaju i žele promtati su na cijeni. Sreća plakata kao forme je da mu je mjesto na ulici i to se neće mijenjati.

Express: Imaju li današnji antiratni plakati, nastali kao odgovor na rusku agresiju na Ukrajinu ili genocid u Gazi, kakav utjecaj? Imaju li oni danas smisla?
Naravno da imaju smisla, ali više nažalost nemaju efekta. Ratovi su postali svakodnevna pojava i na TikToku, tako da su i mlade generacije možda prvi put senzibilizirane i uplašene efektima užasa ratova. Masovna histerija na temu rata, ZA i PROTIV, danas se širi svijetom brzinom svjetlosti, ali se već istoga dana preoblači u digitalni kostim mema ili AI videa, koji je pretvori u šalu, zaborav ili glitch.

Express: I za kraj, kakva je danas kulturna klima u Sarajevu s obzirom na financije i sve ostalo? Ima li dovoljno podstreka ili vlada apatija?

Već tri decenije svjedočimo sustavnom urušavanju sporta, kulture i znanosti od strane nesposobnih i nekompetentnih ljudi na političkim pozicijama. Tako da naši najveći resursi - talent, znanje i kreativnost - godinama su pod sistemskom paljbom političkih medija koji se jednako ne razumiju ni u sport, ni u kulturu, ni u nauku. Kulturna klima u Sarajevu danas preživljava, ali ne zahvaljujući sistemu, već uprkos njemu. Podrška institucija je često nepostojeća, politički kadrovi bez vizije zauzimaju ključne pozicije, a sredstva se dijele netransparentno i po principu podobnosti, a ne kvalitete. Umjetnici su prepušteni sami sebi ili se okreću vanjskim fondovima, što dugoročno osiromašuje lokalnu scenu i njezinu autonomiju. Apatija nije prirodno stanje - ona je rezultat dugogodišnje ignorancije vlasti prema kulturi kao temeljnom društvenom tkivu. Umjetnički rad se tretira kao luksuz, a ne kao prostor za kritičko mišljenje i društveni dijalog. Ipak, otpor postoji - kroz nezavisne inicijative, ad hoc projekte, gerilske intervencije u javnom prostoru. Sarajevo ima golemi kulturni potencijal, ali ga koče neznanje, oportunizam i birokratska jalovost. Potrebno je više od simboličnih manifestacija i PR događaja - potreban je sustav koji vjeruje u umjetnike, a ne da se koristi za paradu. Elem, sve je zlo i naopako, a mi se kao Otpisani i dalje borimo u ilegali vjerujući da će ta borba jednoga dana osloboditi naš grad.