"Stavili su ga u inzulinsku komu na 36 dana. Puštali su mu snimku na kojoj se neprestano vrtjelo: 'Tvoja majka te mrzi'. Iznova i iznova i iznova i iznova", ispričala je Lana Sowchuk, kći žrtve zloglasnog tajnog projekta CIA MK-Ultra. Njezin otac završio je u Allan Memorial Instituteu u Montrealu, jednoj od ustanova koje je na području SAD-a i Kanade angažirala CIA-a za svoje eksperimente nad ljudima. Otac Lane Sowchuk tada je imao 27 godina, bio je sportski tip, bavio se skijanjem, vozio je kanu. Patio je od astme, a u institutu su mu rekli da je mogu izliječiti. Jedna od metoda kojoj su ga podvrgavali bili su snažni elektrošokovi. "Izašao je kao drugi čovjek, praznog, praznog pogleda. Nije znao tko smo mi, nije znao da smo mu mi kćeri. Izgubio je posao, upali smo u siromaštvo nakon što se vratio", ispričala je kći za BBC.

MK-Ultra jedan od najkontroverznijih tajnih programa u povijesti američkih obavještajnih službi, počeo u vrijeme Hladnog rata. U strahu da Sovjetski Savez, Kina i Sjeverna Koreja razvijaju metode "ispiranja mozga", američka je obavještajna služba početkom 1950-ih počela istraživati kako drogama, hipnozom, elektrošokovima i drugim metodama utjecati na ponašanje čovjeka. Počelo je kao tajno istraživanje, a pretvorilo se u jedan od najmračnijih primjera neetičnog eksperimentiranja nad ljudima u modernoj američkoj povijesti. Deseci institucija i istraživača sudjelovali su u projektima koje su financirali CIA i njezini posrednici, a dio ljudi koji su bili pokusni subjekti nije znao ni da sudjeluje u istraživanju. Neki su dobivali LSD ili druge supstance bez svojeg znanja, dok su drugi podvrgavani hipnozi, elektrošokovima, izolaciji i eksperimentima čiji je cilj bio mijenjati njihovo ponašanje.

Projekt je službeno pokrenut 1953., kada je CIA-in direktor Allen Dulles odobrio program usmjeren na tajnu uporabu bioloških i kemijskih materijala. Nadu su polagali u LSD, tada relativno novu i slabo istraženu psihodeličnu drogu. CIA je željela saznati može li se koristiti za ispitivanje zarobljenika, izvlačenje informacija, dezorijentiranje protivnika ili čak za mijenjanje ponašanja. Različita istraživanja provedena su kako bi se takvo što dokazalo. U dokumentima američkog Senata iz 1977. navodi se 149 zasebnih istraživačkih projekata. CIA je novac usmjeravala prema sveučilištima, bolnicama, zatvorima, istraživačkim ustanovama i privatnim organizacijama. Dio institucija nije znao da iza novca stoji CIA. U pojedinim slučajevima ispitanici nisu bili svjesni da su dio eksperimenta. CIA je pritom koristila mrežu posrednika kako bi prikrila vlastitu ulogu i otežala povezivanje istraživanja s obavještajnom službom.

HAVANA SINDROM Što stoji iza čudne bolesti među špijunima? Tajni uređaj možda skriva istinu

Jedan od glavnih ljudi u programu bio je kemičar Sidney Gottlieb, koji je u CIA-i imao važnu ulogu u istraživanju droga i drugih kemijskih sredstava. LSD je za njega predstavljao posebno zanimljiv alat jer je mogao izazvati dramatične promjene percepcije, raspoloženja i ponašanja. No upravo je nepredvidivost droge bila i njezin najveći problem. CIA je željela oružje koje bi mogla kontrolirati, a LSD je često bio upravo suprotno, potpuno nepredvidiv. Zbog toga su istraživači pokušavali testirati što se događa kada osoba uzme drogu bez prethodne pripreme i bez znanja da ju je uzela. To je dovelo do možda najpoznatijeg dijela MK Ultre, operacije Midnight Climax. 

U San Franciscu i New Yorku CIA je angažirala prostitutke. Žene koje su radile za operaciju dovodile su muškarce u bordele, a onda bi im u piće bez njihova znanja bio stavljale LSD. CIA-ini operativci promatrali su njihovo ponašanje iz prostorija skrivenih iza jednosmjernih ogledala, a pojedine su prostorije bile opremljene uređajima za snimanje, pisao je još 1977. godine Time.

CIA-in glavni inspektor John Earman još je 1963. upozorio na ozbiljne probleme u programu. U njegovu izvješću navodi se da je strukturu programa trebalo ojačati, da je dokumentacija bila neadekvatna te da su neki eksperimenti predstavljali "pretjerani rizik" za agenciju. Posebno je problematično bilo tajno testiranje supstanci na ljudima koji nisu znali da sudjeluju u istraživanju. No, unatoč upozorenjima, tajni eksperimenti nisu zamrli. Jedan od najpoznatijih slučajeva povezanih s MK-Ultrom jest smrt Franka Olsona, znanstvenika koji je radio za američku vojsku. U studenome 1953. Olson je tijekom sastanka CIA-e i vojnih stručnjaka dobio piće u koje je bez njegova znanja stavljen LSD.

Nekoliko dana poslije, 28. studenoga, Olson je pao kroz prozor hotela u New Yorku i poginuo. U to vrijeme njegova je smrt tretirana kao samoubojstvo. Obitelj nije odmah bila obaviještena da je Olson prije smrti dobio LSD. Kasnije su se pojavila brojna pitanja o okolnostima njegove smrti, uključujući i tvrdnje da nije riječ o običnom samoubojstvu. Američki Senat detaljno je razmatrao slučaj tijekom saslušanja 1977., a dokumenti pokazuju da je CIA nakon Olsonove smrti nastojala prikriti vezu između njegove smrti i eksperimenta. Olsonova obitelj desetljećima je pokušavala dobiti odgovore. Predsjednik Gerald Ford i tadašnji direktor CIA-e William Colby kasnije su se obitelji ispričali, a američka je država isplatila odštetu.

U Kanadi, osobito u Montrealu, psihijatar Ewen Cameron provodio je kontroverzna istraživanja u Allan Memorial Instituteu. Cameron je razvio postupke koje je nazivao "depatterning", odnosno pokušaje brisanja ili razgradnje postojećih obrazaca ponašanja kako bi se pacijenta potom pokušalo ponovno oblikovati. Pacijenti su bili podvrgavani dugotrajnim elektrošokovima, davanju lijekova i drugim postupcima. Kanadska je vlada desetljećima poslije osnovala program naknade za bivše pacijente koji su bili podvrgnuti Cameronovu tretmanu.

Godine 1973. CIA je naredila uništavanje brojnih zapisa povezanih s MK Ultrom. Upravo zbog toga istražitelji kasnije nisu mogli dobiti potpunu sliku o tome koliko je ljudi sudjelovalo u programu, gdje su se eksperimenti provodili i što se sve događalo. Američki Senat 1977. uspio je doći do dijela dokumentacije tek nakon što je jedan zaposlenik CIA-e, odgovarajući na zahtjev prema Zakonu o slobodi informacija, pronašao sedam kutija dokumenata koje su ranije preživjele uništavanje. U tim kutijama nalazili su se financijski dokumenti i brojni materijali. Bili su dovoljno važni da prvi put javnosti omoguće ozbiljniji uvid u opseg programa. CIA-in direktor 1977. pred američkim je Senatom potvrdio da je MK Ultra bio široki program istraživanja promjene ponašanja, koji je u nekim slučajevima uključivao testiranje droga na ljudima bez njihova znanja.

Istrage su počele ozbiljnije napredovati sredinom 1970-ih. Nakon afere Watergate i sve većeg nepovjerenja javnosti prema američkim institucijama, otkriven je niz tajnih aktivnosti CIA-e. Kongres je pokrenuo istrage, a predsjednik Gerald Ford osnovao je komisiju koja je trebala istražiti aktivnosti CIA-e unutar SAD-a. Saslušanje američkog Senata iz kolovoza 1977. ostalo je jedan od najvažnijih službenih izvora o programu. Cjeloviti zapis saslušanja dostupan je u arhivi Senatskog odbora za obavještajne poslove, dok su brojni izvorni dokumenti danas dostupni i u CIA-inu Reading Roomu.

Ulogu u razotkrivanju razmjera projekta imao je i John D. Marks. Nakon što je Senat 1975. počeo istraživati aktivnosti CIA-e, Marks je kao novinar i bivši dužnosnik State Departmenta krenuo kopati još dublje. Putem Zakona o slobodi informacija (FOIA) od CIA-e je uspio dobiti oko 16.000 stranica dokumenata. Na temelju tih dokumenata, ali i razgovora s bivšim djelatnicima CIA-e i drugim istraživačima, Marks je rekonstruirao kako je CIA desetljećima operirala. U knjizi "The Search for the Manchurian Candidate" opisao je eksperimente s LSD-om, hipnozom, elektrošokovima i drugim metodama kontrole uma.

Danas je ipak važno razlikovati ono što je dokumentirano od onoga što je tijekom desetljeća postalo dio teorija zavjere. MK Ultra nije mit, no ono što nije moguće sa sigurnošću utvrditi jest potpuni opseg programa. Uništeni dokumenti ostavili  su velike praznine pa se oko MK Ultre desetljećima pojavljuju tvrdnje koje nije moguće potvrditi.