U župi sv. Jeronima u Klani nedaleko od Rijeke ove godine neće biti krizme. Župnik je odgodio sakrament cijeloj generaciji uz obrazloženje da su kandidati neozbiljni, nespremni, odsutni s mise i slabi u znanju. I da odmah bude jasno: meni je ta odluka odlična jer netko u tom cirkusu jednostavno mora reći: dosta više. Ovo se mora drugačije odrađivati. Netko mora prvi ugasiti glazbu.

Naravno da je lakše ponavljati isti ritual i praviti se da je sve u redu. Krizma dođe kao rok u kalendaru: haljine, odijela, fotograf, ručak, darovi, story na društvenoj mreži... Župa dobije punu crkvu na još jedan dan u godini, obitelji dobiju osjećaj da su “odradile svoje”, a djeca dobiju potvrdu da je Crkva servis koji se koristi dok treba. U toj logici svi su mirni, osim istine. Istina je obično nezgodna, a nezgodne stvari danas pokušavamo izbrisati filtrom.

Župnikova odluka dobra je baš zato što je brutalno jasna: sakrament nije automat i nije usluga. Ako je krizma stvarno “sakrament kršćanske zrelosti”, onda je minimalno pošteno tražiti da se pokaže ikakav trag zrelosti: da postoji ritam priprave, prisutnost u zajednici, elementarno razumijevanje, barem iskra osobne odluke. U suprotnom, sve je liturgijski cosplay. I to ne Duha nego forme. Najpoštenije je priznati ono što svi znamo, ali pristojno prešućujemo: krizma je često postala građanski obred s crkvenim pečatom. Ukinite je i dobit ćete preciznu statistiku vjere: koliko ljudi oplakuje Duha Svetoga, a koliko oplakuje fotografije, darove i rezervaciju restorana. Kad sakrament nestane, a život ostane isti, onda ne trebamo koriti djecu. Trebamo se pogledati u ogledalo.

Prema nauku Crkve, krizmanik “svjesno i slobodno” potvrđuje ono što su roditelji izrekli na krštenju u njegovo ime. Drugi vatikanski sabor govori o jačoj povezanosti s Crkvom, snazi Duha Svetoga i obavezi sudjelovanja u poslanju. Sve zvuči ozbiljno, odraslo, gotovo opasno za komfor. A praksa? Praksa je često obredni rastanak s Crkvom. Paradoks: sakrament koji bi trebao jačati vezu s Crkvom postane neslužbeni oproštaj. Nakon krizme mnogi imaju osjećaj da su primili sve što su trebali, pa dalje mogu živjeti bez te “institucijske prtljage”.

Ovdje je zgodno okriviti tinejdžere. Ali tinejdžeri su još djeca. Njihova pažnja je industrijski oteta, identitet im se sastavlja iz fragmenata, a vjera im u prosjeku nije ni na kraj pameti. Očekivati da će većina u toj dobi “svjesno i slobodno” potvrđivati nešto što nisu nikada doživjeli kao živo, nalikuje na to da nekome daruješ vozačku dozvolu nakon što je jednom sjedio na suvozačkome mjestu. Problem, dakle, nije u djeci. Problem je u modelu koji djecu gura kroz formalnost, a onda se čudi što formalnost ne rađa život.

Drugi dio problema još je neugodniji: kome je krizma zapravo namijenjena? Djeci ili odraslima, koji trebaju potvrdu da su “normalni katolici”? Jer vanjski dio slavlja često govori glasnije od homilije. Odijela, kravate, nakit, profesionalni make-up, potpetice... Kumstvo kao investicija. Darovi kao društvena obaveza. Sakrament kao ulaznica u svijet odraslih, ali bez odraslosti. I sve to u društvu u kojem sociolozi već godinama upozoravaju da tek manji dio “katoličkog registra” redovito prakticira vjeru, a ostatak se javlja sezonski, prigodno, identitetski.

Kad vjera postane instrument identifikacije, lako se pretvori u batinu. Umjesto Duha koji osnažuje za služenje, dobivamo religijski stil koji se hrani kulturnim ratovima, ogorčenošću i stalnom potrebom da se netko proglasi manje “našim”. Bog postane rubrika na popisu, a ne stvarnost koja čovjeka mijenja. U ekstremu, običaj sklizne u magiju i praznovjerje: dođi “za svaki slučaj”, zapali “da ide”, krsti “da se ne zamjeriš”, krizmaj “da bude red”.

Što onda s Klanom i župnikom Malnarom? Odgoda može biti dobra, ali samo ako je početak reforme, a ne puka disciplinska mjera. Ako je ovo samo kazna generaciji, dobit ćemo pobunu odraslih, pritiske i još jaču potvrdu da je Crkva servis. Ako je ovo rez nakon kojeg slijedi novi put, onda je potez hrabar i pastoralno smislen: krizma kao proces, a ne termin; poslanje kao uvjet, a ne dekor; djeca u prvom planu, a ne kao kulisa “ispravnosti”; mogućnost da netko bez sramote kaže “ne još”.

Jer “svjesno i slobodno” bez slobode je samo fraza, a sakrament bez istine samo je svečanost. Crkva ovdje ne treba više događaja nego više učeništva: manje pozornice, više zajednice; manje protokola, više navike; manje “odradili smo”, više “živimo to”. Krizma bez puta je diploma bez škole. Ako se Crkva ne usudi reći “dosta”, onda će i dalje svake godine proizvoditi isti paradoks: svečano će “povezivati” mlade s Crkvom, a zapravo će ih kulturno ispraćati.