Više od pola stoljeća Fidel Castro bio je praktički sinonim za Kubu. Nakon revolucije 1959. postao je najmoćniji čovjek na otoku i ostao središnja figura kubanskog političkog života desetljećima. Zbog bolesti je izvršne ovlasti 2006. privremeno prepustio mlađem bratu Raúlu, koji je 2008. i službeno postao predsjednik države, dok se Fidel s čela Komunističke partije konačno povukao u travnju 2011. godine. Njegova politička era tako je, u različitim funkcijama, trajala više od pola stoljeća.

Castro je rođen 13. kolovoza 1926. u mjestu Birán na istoku Kube, na velikom imanju njegova oca Ángela Castra, španjolskog doseljenika podrijetlom iz Galicije koji se obogatio uzgojem šećerne trske. Majka Lina Ruz González bila je Kubanka. Fidel je odrastao u brojnoj obitelji, s dva brata i četiri sestre, a imao je i polubrata i polusestru iz prethodnog očevog braka.

Obitelj mu je mogla omogućiti najbolje obrazovanje. Pohađao je privatne škole, a potom i prestižnu jezuitsku školu u Havani. Bio je dobar učenik, ali u mladosti ga je često više privlačio sport nego školske knjige. To se promijenilo nakon dolaska na Sveučilište u Havani 1945. godine. Ondje se sve snažnije uključivao u politiku, u razdoblju obilježenom studentskim sukobima, nasiljem i radikalnim političkim pokretima. Diplomirao je pravo 1950. i potom otvorio odvjetnički ured u Havani.

Castrov politički put presudno je obilježio režim Fulgencija Batiste. Nakon neuspjelog napada na vojarnu Moncada 1953., zatvora i kasnijeg izgnanstva u Meksiko, Castro se vratio na Kubu i sa skupinom revolucionara započeo gerilski rat. Njegovo glavno uporište postalo je gorje Sierra Maestra. Batistin režim postupno je gubio kontrolu nad zemljom, a početkom 1959. diktator je pobjegao s Kube. Castrovi pobunjenici pobjednički su ušli u Havanu. Fidel je tada javno tvrdio da ga osobna vlast ne zanima. No samo nekoliko tjedana poslije postao je kubanski premijer.

Bio je to početak političkog sustava koji će potpuno promijeniti Kubu. Zemlja je postupno pretvorena u jednostranačku socijalističku državu, čvrsto povezanu sa Sovjetskim Savezom i desetljećima u otvorenom političkom sukobu sa Sjedinjenim Državama. Castro je za jedne postao simbol otpora američkom utjecaju, revolucije i socijalne jednakosti, a za druge autoritarni vladar odgovoran za političke progone, zatvaranje protivnika, ukidanje političkog pluralizma i egzodus velikog broja Kubanaca.

Afrodizijak za žene

Njegov privatni život godinama je bio obavijen velom tajne. Prvu suprugu, Mirtu Díaz-Balart, pripadnicu imućne kubanske obitelji, oženio je 1948. Godinu poslije dobili su sina Fidela Castra Díaz-Balarta. Brak se raspao 1950-ih, u vrijeme kada se Castro već potpuno posvetio revolucionarnoj borbi. No njegova ljubavna biografija bila je mnogo složenija.

Tijekom godina Castrov život povezivan je s brojnim ženama, a koliko je djece doista imao nikada nije sasvim pouzdano utvrđeno. Američka novinarka i autorica Ann Louise Bardach, koja se godinama bavila obitelji Castro, opisala je kako joj je Fidel na pitanje koliko ima djece dao vrlo neodređen odgovor - otprilike da ih ima "dovoljno za cijelo pleme".

Među najvažnijim ženama u njegovu životu bila je revolucionarka Celia Sánchez, jedna od ključnih osoba kubanske revolucije i kasnije vrlo utjecajna figura u državnom aparatu. S Natalijom Revueltom, pripadnicom havanske elite koja je podržavala revolucionarni pokret, dobio je kćer Alinu Fernández. Revuelta je za revoluciju navodno dala velik dio vlastita novca i nakita, a njezina kuća služila je i kao jedno od mjesta na kojima su se održavali tajni sastanci Castrovih suradnika. Alina je poslije napustila Kubu i postala jedna od javnih kritičarki svojega oca.

Castro je s Daliom Soto del Valle, ženom s kojom je proveo posljednja desetljeća života, dobio pet sinova - Antonija, Alejandra, Alexisa, Alexandera i Ángela. Brojni biografi pisali su o njegovoj velikoj privlačnosti među ženama, a tijekom godina pojavljivale su se i senzacionalističke tvrdnje prema kojima je imao tisuće ljubavnica. Najpoznatija je tvrdnja da je tijekom života spavao s čak 35.000 žena. Za tu brojku, međutim, nikada nisu predstavljeni vjerodostojni dokazi i danas pripada prije svega legendama koje su se stvarale oko Castrove osobe.

Bilo ga je nemoguće ubiti

Gotovo jednako nevjerojatna kao priče o njegovu ljubavnom životu bila je povijest pokušaja da ga se ukloni. Castro je desetljećima bio jedna od najvećih opsesija američkih obavještajnih službi. Nakon kubanske revolucije, nacionalizacije američke imovine i približavanja Havane Moskvi, Washington je počeo tražiti načine za rušenje njegova režima. Posebno su poznati planovi CIA-e za njegovo ubojstvo.

U javnosti se godinama ponavlja brojka od čak 638 navodnih pokušaja atentata, koju su popularizirali bivši pripadnici kubanskih sigurnosnih službi. Teško je utvrditi koliko je doista bilo konkretnih pokušaja, a koliko tek ideja, planova ili nikada provedenih operacija. No nema sumnje da su neki od razmatranih scenarija zvučali kao scenariji špijunske komedije.

Spominjale su se otrovane cigare, eksplozivne naprave, kontaminirana ronilačka oprema, otrovne pilule i drugi neobični planovi. Jedan od najbizarnijih navodno je predviđao kemijsko sredstvo kojim bi Castro izgubio svoju prepoznatljivu bradu, jer su njegovi protivnici vjerovali da bi time izgubio dio revolucionarne karizme. Ništa od toga nije uspjelo. Castro je nadživio većinu svojih političkih protivnika, gotovo cijeli Hladni rat i brojne američke predsjednike. Zbog toga se oko njega razvio još jedan mit - da je čovjek kojeg je nemoguće ubiti.

Tijekom posljednjih godina njegova života međunarodni mediji više su ga puta prerano "pokopali". Glasine o njegovoj smrti pojavile bi se gotovo svaki put kada bi se duže vrijeme prestao pojavljivati u javnosti. Castro se svojedobno i sam šalio na račun takvih vijesti, poručujući kako je toliko puta proglašen mrtvim da, kad jednom stvarno umre, ljudi možda više neće vjerovati vijesti.

Njegova politička karijera bila je obilježena i maratonskim govorima.

Castro je obožavao govoriti satima, gotovo bez bilježaka. Na zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1960. govorio je četiri sata i 29 minuta, što je ostalo jedan od najslavnijih govorničkih maratona u povijesti UN-a. Na Kubi je znao govoriti još dulje. Jedan od njegovih najdužih nastupa trajao je više od sedam sati. Takvi govori bili su važan dio njegova političkog identiteta. Castro nije samo upravljao državom - desetljećima je vlastitu osobnost pretvarao u jedan od temelja kubanskog režima.

Teška gospodarska kriza

Nakon što je umro mit o revoluciji trebao bi živjeti i bez njega. "Patria o muerte", domovina ili smrt, pjeva jedan glazbenik povodom proslave rođendana Fidela Castra. Ta je rečenica bila jedan od revolucionarnih slogana kubanskog vođe.

Castro je snažno ulagao u obrazovanje i zdravstveni sustav, omogućivši školovanje i liječničku skrb svima, uključujući stanovnike ruralnih područja. "Socijalizam pod palmama" mnogo je obećavao. Od toga je tijekom posljednjih desetljeća ostalo vrlo malo. Dotrajala infrastruktura, nestašice struje i osnovnih potrepština danas obilježavaju svakodnevni život na Kubi.

- Imam dvoje djece tinejdžerske dobi - kaže Maria Miranda. Živi u Havani.

- Za mene je to zaista teško jer je vrlo komplicirano kada nestane struje i ne možemo kuhati. Pokušavamo unaprijed pripremiti obroke. Preživjeti jednu noć, dvije noći ili čak tri bez električne energije, to je stvarno teško.

Kuba se trenutačno suočava s najtežom gospodarskom krizom od raspada Sovjetskog Saveza, dodatno pogoršanom pritiskom višedesetljetnog američkog embarga. Od početka godine Sjedinjene Države također sankcioniraju međunarodne isporuke nafte Kubi. Ujedinjeni narodi kritiziraju takvu politiku.

Pritisak pod kojim stenju karipski otok i njegovi stanovnici osjeća se i tijekom komemorativnih događanja posvećenih Fidelu Castru. Na višednevnom kolokviju u njegovu čast uvodni govor održao je aktualni predsjednik Miguel Diaz-Canel.

- Nikada ne odustajemo od načela socijalizma. Ne popuštamo pritiscima ni pokušajima ucjene. Provodimo gospodarske i društvene reforme. Tu sposobnost otpora i promjene naučili smo od našeg vrhovnog zapovjednika Fidela Castra - rekao je Diaz-Canel.

Političko vodstvo u Havani u posljednje je vrijeme doista provelo gospodarski zaokret, najveći u posljednjih nekoliko desetljeća. Privatna ulaganja sada su moguća, među ostalim iz inozemstva, ali i unutar same Kube. Odabrana državna poduzeća trebala bi biti transformirana u dionička društva ili privatne tvrtke.

Više od 1.300 političkih zatvorenika

Gospodarstvo se otvara, ali represija prema političkim neistomišljenicima ostaje. To tvrdi Javier Larrondo, predsjednik nevladine organizacije Prisoners Defenders, koja se zalaže za zaštitu političkih zatvorenika.

- U srpnju smo dokumentirali 1.327 političkih zatvorenika. Njih 36 uhićeno je tijekom srpnja, a neki od njih prosvjedovali su protiv nestanaka struje. Vlada kažnjava one koji pružaju otpor ili informiraju javnost o stvarnim prilikama - kaže Larrondo.

Pritisak na Kubu velik je, i izvana i iznutra. Fidel Castro ostavlja nasljeđe koje izaziva podijeljena mišljenja. Većini Kubanki i Kubanaca danas zasigurno nije do slavlja.