Ime Željka Tomljenovića široj javnosti gotovo ništa ne znači. Ne pojavljuje se često u medijima, ne daje intervjue, ne sudjeluje u javnim raspravama i desetljećima uspijeva ostati neupadljiv. A ipak, kada se slože dijelovi njegove biografije, dobiva se životopis čovjeka koji se nalazio vrlo blizu nekih od ključnih događaja u hrvatskoj novijoj povijesti: od sustava unutarnjih poslova Jugoslavije i stvaranja hrvatskog MUP-a, preko tajne nabave oružja uoči i tijekom Domovinskog rata, do Franje Gregurića, AKD-a i kasnijih poslova koji vode prema Rusiji.

RUSKE VEZE Putinovi oligarsi skinuti s crne liste: Evo kakve sve veze imaju s Hrvatskom

U gotovo svim tim poglavljima, neposredno ili nekoliko koraka dalje, pojavljuje se i Mihajlo Miha Perenčević. Njih dvojica poznaju se odavno, a iz pouzdanih izvora saznajemo da su osamdesetih zajedno radili u tadašnjem Republičkom SUP-u, u odjelu za veze (op.a. jedinica zadužena za uspostavu, održavanje i zaštitu cjelokupnog komunikacijskog sustava unutar struktura unutarnjih poslova). Perenčević je čak bio jedan od pomoćnika republičkog sekretara, odnosno tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Vilima Mulca. U to vrijeme obojica su živjela daleko skromnije nego danas. Perenčević je, doznajemo, s obitelji živio u SUP-ovom stanu na Goljaku, a Tomljenović na Starom Trnju u obiteljskoj kući svoje supruge gdje je nadogradio kat. Danas ih se ubraja među najbogatije Hrvate. Upućeni njihovu poslovnu i financijsku moć povezuju s mrežom poznanstava koja su se počela stvarati još u vrijeme kada je Franjo Gregurić, kao predstavnik jugoslavenske Astre u Moskvi, uspostavljao važne kontakte u tadašnjem Sovjetskom Savezu.

Taj dio priče još je 2015. za Jutarnji list opisao pokojni novinar Denis Kuljiš. Kada je počeo rat i Gregurić osnovao vladu narodnog spasa, Perenčeviću i Tomljenoviću je povjerio osnivanje tvrtke AKD koja je imala dvije vitalne funkcije - tiskanje novca i pribavljanje opreme i naoružanja za vojsku i policiju. Čini se da su mu upravo oni preporučili svog zagorskog prijatelja Ivana Jarnjaka, direktora Tvornice električnih proizvoda iz Začretja za ministra unutrašnjih poslova. Tomljenović je kasnije postao Jarnjakov zamjenik.

No njegovo se ime ubrzo počelo pojavljivati i u pričama o ratnoj nabavi. Kuljiš je naveo da su njemački mediji Tomljenovića povezivali s ilegalnim kanalima nabave oružja u Slovačkoj, gdje je navodno surađivao s biznismenom preko kojeg je Hrvatska pribavljala rabljene ruske helikoptere. Isti se bizmismen poslije pojavljivao i u sasvim drukčijem kontekstu - kao vlasnik hotela Haludovo na Krku te kao svjedok u sudskom postupku povezanom s Hrvojem Petračem.

Koliko je Tomljenović bio visoko pozicioniran vidi se i iz njegova svjedočenja 2007. na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu. Pred sudom je rekao da je u vrijeme operacije Medački džep 1993. bio zamjenik ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka. Govorio je i o odnosima unutar hrvatskog vojnog vrha, tvrdeći da je postojala svojevrsna dvostruka linija zapovijedanja: jedna formalna, u kojoj su bili brojni časnici koji su prešli iz JNA, i druga vezana uz novopromaknute zapovjednike bliske ministru obrane Gojku Šušku. Opisivao je napetosti između pojedinih časnika i tvrdio da je za zločine počinjene nakon akcije Medački džep doznao naknadno, kada su stigla službena izvješća. Za samu akciju rekao je da je vojnički bila dobro izvedena, ali da su događaji koji su uslijedili proizveli teške političke posljedice. Takvo svjedočenje pokazuje da Tomljenović početkom devedesetih nije bio rubni službenik ni čovjek samo za tehniku. Nalazio se dovoljno visoko da iz neposredne blizine prati odnose policije, vojske i političkog vrha. Svjedočio je i na suđenju Tomislavu Merčepu i pred istražiteljima Haškog tribunala u sklopu raznih istraga vezanih uz Domovinski rat.

Potkraj 1995. postao je direktor Agencije za komercijalnu djelatnost - AKD-a, a na toj funkciji ostao je do travnja 1997. godine. To je zanimljivo upravo zato što su se AKD i Tomljenovićevo ime pojavljivali i u rekonstrukcijama ratnih poslova. Naime, AKD je na početku rata imao osjetljive poslove vezane uz državnu logistiku, sigurnosne proizvode i nabavu. Koliko je svaki pojedini navod o nabavi oružja moguće danas dokumentirati zasebno, drugo je pitanje. Ono što je nesporno jest da je Tomljenović nakon MUP-a završio upravo na čelu te državne kompanije. I tada počinje njegova poslovna faza.

Na temelju poslovnih registara, Tomljenović se od sredine devedesetih do danas pojavljivao u nizu kompanija: Mont International, Amerco International, Mont-Ross, Delta, Interadria SC, kasnije Vinikova, Adria Centar, Adria Centar Nekretnine, Sikirica i Grmov. Jedno ime posebno iskače - Amerco International. Zašto? Zato što se ime Amerco poslije pojavljuje i u poslovnoj povijesti Mihajla Perenčevića. Tu se opet vraćamo na staro prijateljstvo. Dok je Tomljenović bio u vrhu MUP-a, Perenčević je karijeru gradio u Libiji za jednu od podružnica Montmontaže te kasnije u Rusiji. Što se događalo u godinama koje su slijedile, nije u potpunosti javno rekonstruirano, no poznato je da je najmanje od 2010. godine bio među vodećim ljudima Velestroja (Velesstroy), velike ruske građevinske kompanije. Velestroj je radio na velikim infrastrukturnim i energetskim projektima, uključujući gradnju naftovoda, plinovoda i energetskih objekata.

GOST - ZLATAN IBRAHIMOVIĆ Tko su Perenčevići? Njihova je cijela ruska enklava na Jadranu

Express je nedavno pisao da je Perenčević vodio britanski Amerco International koji je dobivao poslove od Transnefta, ruske državne kompanije koja upravlja naftovodnim sustavom. Željko Tomljenović je 1996. u Zagrebu osnovao hrvatski Amerco International d.o.o., na adresi u Medvedgradskoj ulici, a u toj tvrtki jedno vrijeme je direktor bio njegov sin Luka. Ta je tvrtka ugašena 2007. godine. Samo isto ime nije dokaz zajedničkog vlasništva ili identiteta britanske i hrvatske kompanije. Ali u kontekstu dugogodišnje veze Tomljenović - Perenčević ono je zanimljiv trag koji pokazuje koliko su se njihovi poslovni krugovi preklapali.

Perenčević je u međuvremenu u ruskom biznisu dostigao zvjezdane visine. Dobivao je priznanja ruskog državnog vrha, a 2017. Vladimir Putin osobno je njemu i Krešimiru Filipoviću (također važna figura iz Velestroja), uručio priznanja za doprinos gospodarskoj suradnji. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, međutim, taj poslovni put dobio je sasvim drugi politički kontekst. Ujedinjeno Kraljevstvo sankcioniralo je Mihajla Perenčevića 29. lipnja 2022. zbog njegove vodeće uloge u Velesstroyu i poslovanja u sektorima koje britanske vlasti smatraju strateški važnima za rusku državu.

TVRTKE IM VRTE MILIJUNE Evo kako posluje cijela Perenčevićeva mreža moći od Putina do Lošinja

Veza s Tomljenovićem ponovno se pojavljuje kada priča stigne do Lošinja. Jadranka Grupu, najveću i najvažniju gospodarsku tvrtku na Lošinju i Cresu, 2013. je preuzela vlasnička struktura koju se u javnosti dugo povezivalo s ruskim kapitalom. Perenčević je 2015. tvrdio da njegov novac nije u vlasništvu Jadranke, ali da njegov utjecaj jest. Kasniji Pandora Papers i istraživanja OCCRP-a i portala Oštro pokazali su da je njegova financijska uloga bila puno konkretnija: otplaćivao je višemilijunske kredite Beta ulaganja i davao milijunska jamstva. Tu se ponovno pojavljuje ime Željka Tomljenovića. On je 2014. osnovao tvrtku Grmov, koju je poslije preuzela lošinjska Jadranka. To je još jedna točka na kojoj se poslovne staze dvojice starih kolega iz policijskog sustava ponovno isprepliću. No današnja vlasnička struktura Jadranke drukčija je i precizno je treba opisati. Prema aktualnim podacima koje je Express provjerio 2026., jedini član Jadranke je Beta ulaganja, a jedini član Bete ulaganja ciparski Adriatic HH Investments Ltd. Operativno se među ključnim ljudima pojavljuje Perenčevićev sin Nikola.

Prema javno dostupnim podacima, Tomljenović je godinama gradio vrlo ozbiljan nekretninski i poslovni portfelj. Živi, odnosno barem je prema podacima iz 2021. živio u velikom kompleksu na Debanićevu bregu u Zagrebu. Riječ je o vili i posjedu od vrtoglavih 5000 četvornih metara, s bazenom, teniskim terenom, velikom uređenom okućnicom i visokim kamenim zidom. U zemljišnim knjigama na toj nekretnini tada nije bilo upisanog kredita. Posebno je zanimljiva njegova obiteljska veza s nekadašnjim dugogodišnjim ministrom kulture Božom Biškupićem. Biškupić je Tomljenovićev šogor: oženjen je njegovom sestrom Ljerkom Tomljenović-Biškupić.

Njihova povezanost vidi se i u zemljišnim knjigama. Naime, Tomljenovićev i Biškupićev posjed na Debanićevu bregu u Vrapču nalazi se jedan uz drugi, odnosno riječ je o svojevrsnom dvojnom kompleksu iza zajedničkog visokog zida. Tomljenovićeva sestra Ljerka i Božo Biškupić ondje imaju vlastitu vilu, a u dvorištu su izložena umjetnička djela iz Biškupićeve zbirke. Inače, brat i sestra Tomljenović su s roditeljima živjeli na Debanićevom bregu. Njihov otac imao je puno zemlje - doslovno cijeli brijeg - veliko gospodarstvo, voćnjak i krave. Nakon Drugog svjetskog rata na zemlji uz ulicu Potok sagrađene su obiteljske kuće. Tako da možemo reći da su Tomljenovići bili iz imućne obitelji. Ljerka je poslije otišla u Njemačku gdje se udala za Biškupića.

Tomljenović je, prema ranije objavljenim zemljišnoknjižnim podacima, sa sinom Lukom i kćeri Tenom bio upisan i kao vlasnik otoka Gornja Aba u Kornatima. Otok se 2012. nudio na prodaju za tadašnjih 14 milijuna kuna, no iz javno dostupnih podataka nije jasno je li do prodaje doista došlo. 

Njegovo se ime kroz godine pojavljivalo i u nizu tvrtki i poslovnih projekata, od kojih su neke u međuvremenu ugašene, a druge promijenile vlasničku strukturu. Mediji su bilježili i nekretnine povezane s obitelji Tomljenović u Medvedgradskoj ulici u Zagrebu. Prema tada dostupnim vlasničkim podacima, u jednoj višestambenoj zgradi u toj ulici većina stanova bila je upisana na Željka, Luku, Tenu i Vesnu Tomljenović. Samo jedan stan bio je na osobu koja ne nosi to prezime.

Zanimljiva je i promjena Tomljenovićeve prijavljene adrese. Odjavio se s Debanićeva brega i prijavio u naselju kod Širokog Brijega. Je li taj njegov hercegovački manevar poslužio kao inspiracija i Perenčeviću? Jer i on je, naime, jedno vrijeme imao prijavljenu adresu u Širokom Brijegu, što je odmah otvorilo prostor za nagađanja o poreznim motivima. Perenčević ima i američku putovnicu, pa su pojedini mediji spekulirali kako strahuje da ga Amerikanci ne pitaju za "poreznu karticu". Za to, međutim, nema javno potvrđenih dokaza. Ono što je poznato jest da je Perenčević neko vrijeme bio prijavljen u hotelu na Trgu Ante Starčevića u Širokom Brijegu, a potom se odjavio i prijavio adresu u Moskvi.