Kada je u kolovozu ove godine stigla vijest da je Ratko Mladić umro u haškom pritvoru, Christiane Amanpour nije pokušavala pronaći diplomatske riječi. Čovjeka čija je vojska četiri godine opsjedala Sarajevo i koji je pravomoćno osuđen za genocid u Srebrenici opisala je kao jednog od najbrutalnijih ubojica na svijetu. Naglasila je da je živio znatno dulje od desetaka tisuća ljudi koji su izgubili život tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Za nju Mladićeva smrt nije bila samo još jedna vijest. Bila je to posljednja stranica jednog od najmračnijih poglavlja povijesti koje je pratila vlastitim očima, često pod granatama, među ruševinama, ranjenima i mrtvima. Samo dva mjeseca poslije, 19. listopada 2026., Amanpour je objavila vijest koja je odjeknula svjetskim medijima: nakon 43 godine odlazi s CNN-a.

Novinarka koja je televizijsku karijeru započela kao gotovo anonimna asistentica u redakciji u Atlanti, a završava je kao jedna od najutjecajnijih međunarodnih reporterki svoje generacije, napustit će američku televizijsku mrežu u lipnju 2027. godine. Do tada će postupno smanjivati televizijske obveze, a dnevne emisije završit će krajem ove godine. Odluku je, kaže, donosila mjesecima, nakon dugog razmišljanja i neprospavanih noći. Kolegama je zahvalila na desetljećima zajedničkog rada, posebno istaknuvši ratove koje su zajedno pratili, od Zaljevskog rata i Bosne do Ruande, Afganistana i Ukrajine. U oproštajnoj poruci ostavila im je rečenicu koja je obilježila njezinu karijeru: "Uvijek govorite istinu, a ne budite neutralni". Ta naizgled jednostavna poruka najbolje objašnjava zašto je Christiane Amanpour postala toliko poznata, ali i zašto su je tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije neki obožavali, a drugi žestoko napadali. 

Christiane Maria Heideh Amanpour rođena je 12. siječnja 1958. u Londonu, u obitelji u kojoj su se susretale dvije kulture i dvije religije. Otac Mohammad Taghi Amanpour bio je Iranac, musliman, a majka Patricia Anne Hill Britanka, katolkinja. Djetinjstvo je provela u Teheranu, u relativno imućnoj obitelji, dok je Iranom još vladao šah Mohammad Reza Pahlavi. Njezino odrastanje obilježila je zemlja koja se ubrzano približavala revoluciji. Školovala se u Engleskoj, a iranska Islamska revolucija 1979. godine promijenila je život njezine obitelji. Kasnije je govorila da je upravo promatranje velikih povijesnih događaja iz perspektive običnih ljudi probudilo njezinu želju za novinarstvom. Željela je svijetu objasniti ono što se događa u zemlji koju je poznavala iz djetinjstva.

Studirala je novinarstvo na Sveučilištu Rhode Island u SAD-u, a 1983. zaposlila se na CNN-u. Nije odmah postala reporterka. Počela je na najnižim redakcijskim poslovima, u vrijeme kada se ta televizijska mreža još borila za mjesto među velikim američkim medijima. Jedan od nadređenih navodno joj je tada rekao da nema osobine potrebne za televizijsku reporterku. Četiri desetljeća poslije predsjednik CNN-a Mark Thompson upravo se te anegdote prisjetio opraštajući se od svoje najpoznatije međunarodne novinarke. Prva velika prilika stigla je u ratovima i krizama krajem osamdesetih, a svjetsku slavu donio joj je Zaljevski rat 1991. godine. CNN je tada postao sinonim za izvještavanje uživo sa svjetskih kriznih žarišta, a Amanpour jedno od njegovih najprepoznatljivijih lica. Ipak, rat koji će najdublje obilježiti njezinu profesionalnu osobnost nije bio onaj u Perzijskom zaljevu. Bio je to rat u Bosni i Hercegovini. 

Početkom devedesetih Christiane Amanpour stigla je u Sarajevo, grad u kojem se raspadala dotadašnja predodžba o mirnoj i civiliziranoj Europi nakon Hladnog rata. Grad je bio opkoljen, stanovnici su ginuli od granata i snajperske vatre, a televizijske slike ranjene djece, ubijenih civila, izgladnjelih ljudi i svakodnevnog preživljavanja obilazile su svijet. Amanpour je izvještavala iz Sarajeva i drugih dijelova Bosne, razgovarala s političarima, vojnicima i civilima te vrlo brzo postala jedna od međunarodnih novinarki koje su najglasnije upozoravale na zločine nad nesrpskim stanovništvom. Njezino izvještavanje posebno se isticalo po tome što nije prihvaćala tezu da novinar, radi profesionalne nepristranosti, mora podjednako raspodijeliti odgovornost među svim stranama. Takav stav izazivao je kritike, posebno u Srbiji i među onima koji su smatrali da zapadni mediji ratove u bivšoj Jugoslaviji prikazuju jednostrano. Amanpour je, međutim, svoj odnos prema tim optužbama objasnila u intervjuu za N1 2020. godine.

- Bosna me naučila najtežim životnim lekcijama, posebno onu o ljudskom dostojanstvu - rekla je, dodajući da objektivnost ne znači stvaranje lažne ravnoteže između strana čija odgovornost nije jednaka.

Za nju je pitanje bilo jednostavno: ako postoje dokazi o ratnom zločinu, zadatak novinara nije relativizirati ih kako bi svi sudionici izgledali jednako odgovorni. U Sarajevu je razvila novinarsko načelo koje će ponavljati desetljećima: istinoljubivost i neutralnost nisu isto. To nije značilo da novinar smije zanemariti činjenice koje mu ne odgovaraju. Naprotiv, Amanpour je tvrdila da ga upravo činjenice obvezuju da jasno razlikuje počinitelja od žrtve. Jedan od najupečatljivijih trenutaka njezine novinarske karijere bio je susret s Ratkom Mladićem 1993. godine. Amanpour je tada već dulje od godinu dana izvještavala iz opkoljenog Sarajeva i dobro poznavala posljedice vojnih operacija kojima je zapovijedao general Vojske Republike Srpske. Mladić je pred kamerama nastupao samouvjereno, povremeno se smijao i pokušavao ostaviti dojam čovjeka koji potpuno kontrolira situaciju. U jednom trenutku govorio je o muslimanskom stanovništvu Bosne na način koji će Amanpour godinama poslije ponovno izdvajati kao zastrašujući primjer njegova pogleda na rat.

- Bili bismo siromašni bez Muslimana. Dobro je da ih ima, ali u manjoj koncentraciji - govorio je Mladić.

Amanpour je kasnije opisivala kako se iza njegova podrugljivog humora skrivala brutalnost čovjeka koji je zapovijedao vojskom odgovornom za neke od najtežih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Susret nije bio nimalo ugodan. Mladić joj je jasno dao do znanja da je nezadovoljan njezinim izvještavanjem iz Sarajeva. Prema arhivskim snimkama CNN-a, tvrdio je da su ga njezini televizijski izvještaji razljutili. Ona ga je, pak, izravno suočila s pitanjem kako doživljava činjenicu da ga njegovi vojnici smatraju junakom, a protivnici čovjekom kojeg se boje i mrze. Taj je intervju postao jedan od najpoznatijih televizijskih susreta ratne reporterke i vojnog zapovjednika koji će godinama poslije biti osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Nakon Mladićeve smrti u kolovozu 2026., Amanpour se ponovno vratila tom susretu. Podsjetila je da je nekadašnji zapovjednik Vojske Republike Srpske ostatak života proveo u haškom pritvoru, ali i da njegove žrtve nisu imale priliku doživjeti starost koju je on dočekao. Za nju priča o Mladiću nikada nije bila završena samom presudom. Ostalo je pitanje zašto je međunarodnoj zajednici trebalo toliko vremena da zaustavi rat i koliko se života moglo spasiti ranijom intervencijom. 

Za dio srpske javnosti Christiane Amanpour bila je simbol načina na koji su zapadni mediji izvještavali o ratovima devedesetih. Njezina otvorena kritika politike Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića izazivala je optužbe da favorizira Bošnjake i prikazuje Srbe isključivo kao agresore. Dio tih kritika bio je politički motiviran, ali rasprave o njezinu izvještavanju nisu bile ograničene samo na Srbiju. Jedna od najpoznatijih novinarskih polemika odnosila se na njezin izvještaj nakon masakra na sarajevskoj tržnici Markale 1994. godine. Američki novinar Stephen Kinzer iz The New York Timesa kritizirao je Amanpour zbog načina na koji je govorila o odgovornosti srpskih snaga dok su okolnosti napada još bile predmet istrage. Sporno je bilo pitanje koliko novinar smije biti kategoričan prije nego što su dostupni svi dokazi. To je otvorilo mnogo širu raspravu: gdje završava novinarsko utvrđivanje odgovornosti, a počinje pristranost? Amanpour nije odustajala od svojeg pristupa. Smatrala je da inzistiranje na formalnoj ravnoteži između svih zaraćenih strana može prikriti stvarne razmjere zločina. Njezini najpoznatiji izvještaji bili su usmjereni na konkretne ratne operacije, političke odluke i odgovornost zapovjednika, a ne na kolektivnu krivnju svih Srba. Naknadne presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju potvrdile su odgovornost Karadžića i Mladića za genocid u Srebrenici i druge teške zločine. Milošević je umro 2006. prije završetka svojeg suđenja te protiv njega nije donesena pravomoćna presuda. Amanpour je kasnije govorila da joj je Bosna pružila jednu od najtežih profesionalnih lekcija: objektivno novinarstvo ne znači automatski prihvaćanje tvrdnji svih strana kao jednako vjerodostojnih.

Za hrvatsku javnost Amanpour je ponajprije ostala upamćena kao jedna od najpoznatijih međunarodnih reporterki koje su svijetu približile ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Njezina povezanost s Hrvatskom nije bila toliko izražena kao s Bosnom i Hercegovinom, ali je izvještavanje o raspadu Jugoslavije, srpskoj ratnoj politici i posljedicama agresije bilo važno i za međunarodno razumijevanje hrvatskog ratnog iskustva. Amanpour je posebno isticala važnost zapadne intervencije 1995. godine, kada su NATO-ovi zračni udari na položaje Vojske Republike Srpske, zajedno s promjenama na bojištu i djelovanjem hrvatskih i bosanskohercegovačkih snaga, pridonijeli stvaranju uvjeta za Daytonski sporazum. Njezini izvještaji i kasniji komentari često su upozoravali na opasnost relativizacije ratnih zločina i povijesnog revizionizma.

Kada je Rusija u veljači 2022. pokrenula invaziju na Ukrajinu, Christiane Amanpour prepoznala je obrasce koji su je podsjećali na rat u Bosni i Hercegovini. Razaranje gradova, napadi na civilnu infrastrukturu, propagandne kampanje i pokušaji opravdavanja vojne agresije za nju su bili podsjetnik na događaje kojima je svjedočila tridesetak godina ranije. U kolovozu 2023. vratila se u Sarajevo povodom prikazivanja dokumentarnog filma Kiss the Future, koji govori o otporu Sarajlija tijekom opsade i ulozi glazbe u očuvanju duha grada. Film, koji je režirao američki redatelj hrvatskog podrijetla Nenad Čičin-Šain, donosi priču o kulturnoj sceni opkoljenog Sarajeva, potpori irskog benda U2 i koncertu koji je skupina održala nakon rata 1997. godine. Amanpour je tom prilikom usporedila metode ruskog ratovanja i propagande s onima kojima je svjedočila tijekom rata u Bosni.

- Rusi sada pokušavaju učiniti isto demokraciji i kulturi koju žele izbrisati - upozorila je.

Prema njezinu tumačenju, propaganda kojom Moskva opravdava invaziju na Ukrajinu podsjeća na propagandu kojom su devedesetih opravdavane ratne operacije u Bosni. Posebno je upozoravala na opasnost međunarodne pasivnosti. U Bosni je, govorila je, svijet godinama promatrao razaranje gradova i stradanje civila prije nego što je uslijedila odlučnija vojna i diplomatska intervencija. Njezina poruka bila je da Europa ne smije ponovno čekati godinama prije nego što prepozna razmjere agresije i ljudske patnje. 

Christiane Amanpour cijeli je profesionalni život provela putujući iz jedne ratne zone u drugu. Izvještavala je iz Iraka, Afganistana, Somalije, Ruande, Bosne i Hercegovine i brojnih drugih kriznih područja. Njezina javna slika bila je slika neustrašive novinarke koja stoji pred kamerom dok se u pozadini čuju eksplozije. No kasnije je priznala da je tijekom mladosti imala gotovo nestvaran osjećaj vlastite neranjivosti.

- Osjećala sam se besmrtno, čak i kada su oko mene ljudi ginuli - govorila je prisjećajući se ratnih godina.

Takav osjećaj, koji nije neuobičajen među mladim ratnim reporterima, vjerojatno joj je pomogao da se suoči s opasnostima, ali je nosio i ozbiljne rizike. Neprestana putovanja, stres i boravci u ratnim zonama ostavili su traga i na njezinu privatnom životu. U ratnom Sarajevu upoznala je američkog diplomata Jamesa Rubina, koji će poslije postati njezin suprug. Vjenčali su se 1998. godine, dobili sina Dariusa, a razveli se 2018., nakon dvadeset godina braka. Godine 2021. javno je objavila da joj je dijagnosticiran rak jajnika. Podvrgnula se operaciji i kemoterapiji, a kasnije je otvoreno govorila i o povratku bolesti. Unatoč bolesti, nastavila je raditi, intervjuirati svjetske čelnike i voditi emisije. Njezina spremnost da javno govori o liječenju postala je dio njezina angažmana u podizanju svijesti o zdravlju žena. 

Najava odlaska s CNN-a dolazi u politički osjetljivom trenutku za američko novinarstvo. Televizijska mreža nedavno je dobila novog vlasnika nakon što je Paramount Skydance, pod vodstvom Davida Ellisona, preuzeo Warner Bros. Discovery. Promjena vlasništva izazvala je zabrinutost dijela novinara i medijskih analitičara zbog mogućeg utjecaja na uređivačku neovisnost CNN-a. Amanpour je i prije objave odlaska javno izražavala zabrinutost zbog promjena u američkoj medijskoj industriji, posebno onih koje su zahvatile CBS News. U jednom govoru u svibnju ove godine upozorila je na, kako je rekla, ideološko prestrojavanje CBS-a i moguće posljedice za emisiju 60 Minutes, jednu od najpoznatijih američkih istraživačkih televizijskih emisija. U službenoj poruci navela je da je odluku donijela nakon višemjesečnog razmišljanja te najavila nove profesionalne projekte. Nastavit će raditi na podcastu The Ex Files, koji vodi s bivšim suprugom Jamesom Rubinom. Njezina dnevna emisija na CNN-u i program na PBS-u završavaju krajem 2026., a s CNN-om će ostati povezana do lipnja sljedeće godine.