Nije on došao sam. To je bio, bre, državni posao. Tako kažu navijači Crvene zvezde u dokumentarcu 'Jedinica' kad ih pitaju kako je Željko Ražnatović Arkan, osuđivani kriminalac i opasan tip s Interpolove tjeralice, čovjek koji je prema svim dokazima 70-ih i 80-ih ubijao emigrante za Udbu, ali nije imao nikakve veze s nogometom, uopće postao vođa Delija. Radilo se o pažljivo orkestriranoj operaciji jugoslavenske, a kasnije i srbijanske "Službe državne bezbednosti" (SDB), s jasnim ciljem: umiriti, instrumentalizirati i na kraju mobilizirati najmoćniju navijačku tribinu u državi za potrebe nadolazećeg rata. Zapravo, za potrebe Slobodana Miloševića. 

Kad su se Delije javno okrenule protiv Slobe, SDB je preuzeo stvar s ciljem da se sa sjeverne tribine Marakane slučajno ne čuje glas podrške Vuku Draškoviću i njegovu SPO-u kojeg će osnovati 1990. Drašković je tad, govorimo o početku 90-ih, bio najjača oporba, jedina kakva-takva prijetnja Miloševićevoj vladavini u Srbiji. 

- Arkan nikada nije bio ni navijač, ni vođa navijača Zvezde, kao što se pisalo po medijima - izjavio je za srpske medije Zoran Timić Tima, jedan od vođa Zvezdinih navijača iz tog doba, objašnjavajući da je Arkan, kao provjereni čovjek Službe, dobio jasan zadatak.

Priča o njegovom dolasku, potvrđuje i Timić, bila je, kako on kaže, "fabrikovana od strane Miloševićeve stranke SPS, kako bi umirili tribinu da ne skandira protiv njegovog režima". Država je shvatila da energiju tribine, umjesto da je suzbija, može preusmjeriti u svoju korist. Trebao im je netko s autoritetom iz podzemlja, netko koga se boje i tko ima direktnu vezu sa Službom. Željko Ražnatović bio je savršen kandidat.

NAJGORI OD NAJGORIH Dosje Arkan: Ubijao za Udbu i partiju, '69. opljačkao Generalturist na Zrinjevcu

U dosjeu Državne sigurnosti, koji se vodio pod brojem 188521, evidentirana su mu brojna kaznena djela još od maloljetničkih dana. Pa pljačke u Švedskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj... 

Dok je Jugoslavija ključala, a nogomet postajao više nego ikad mračno igralište nacionalista svih boja, zlobna najava onoga što dolazi, Arkan je za početak ujedinio dotad razjedinjene navijačke frakcije navijača Crvene zvezde ("Ultras", "Red Devils", "Zulu Warriors"). Ujedinio ih je dakle pod zajedničkim imenom "Delije" početkom 1989. godine. Prema svjedočenju Zorana Timića, Arkan je u proljeće 1990. godine organizirao sastanak s najistaknutijim navijačima na kojem je postavio jasna pravila igre. Najprije, došao je u pratnji nekoliko snagatora naoružanih "štangama". Poruka je bila jednostavna - oni se trebaju baviti navijanjem i podrškom klubu, a politiku prepustiti njemu i onima iznad njega. "To je bilo prihvaćeno, jer druga opcija svakako nije ni postojala", zaključio je Timić. Dok je Arkan bio živ, niakd se više sa sjevera nije čulo "Slobo, odlazi" i "Slobo, lopove". 

Na Maksimiru je Arkan imao pištolj, je li pucao?!

U svojoj autobiografskoj knjizi  “Mogu li ja s vama da razbijem voz” Timić u jednom poglavlju opisuje kako je Ražnatović u potpunosti preuzeo Delije. Iz te navijačke skupine Arkan će u vrlo skoroj budućnosti regrutirati vojnike za Srpsku dobrovoljačku gardu, koja će u Hrvatskoj i Bosni počiniti nezamisliva zvjerstva 90-ih. 

“Bilo je to finale kupa protiv Hajduka. Stajao sam na sredini, pri dnu sjevera, sa Žorom i Lukićem. U jednom trenutku atletskom stazom ide Arkan s nekim tipom. Do tada sam samo slušao priče o njemu. Doduše, jednom me je s njim upoznao Deki Maneken, ali to je bilo sve. Prišao mi je i pitao: “Timo, ima li nekih problema, što ovo znači”, misleći na bojkot navijanja. Ja sam nezainteresirano odgovorio da nemam pojma i on je otišao. Bilo je to njegovo prvo pojavljivanje na sjeveru. (...) Na početku sljedećeg prvenstva igramo protiv Vojvodine u Beogradu i dogovorili smo se da navijamo protiv uprave i pjevamo samo četničke pjesme. Tako je i bilo, a onda dolaze Ječa i još jedan lik i kažu: “Što je, nismo mi četnici, mi hoćemo navijati za svoj klub”. U jednom trenutku Ječa mi na kvarno prilazi s leđa i udara me nogom u glavu. Neki su skočili i rastavili nas. Poslije nekoliko minuta dolazi Arkan i pita da li ima problema. Svi su rekli da nema, a on non-stop mene pikira. Tako to prođe, sljedeća utakmica je gostovanje u Zrenjaninu. Kad smo krenuli, prilazi mi Arkan i kaže: “Timo, zajebi Šešelja i četničke pjesme da ne bi bilo problema. (...) Dan prije utakmice protiv Radničkog sprejem smo po stadionu ispisali: “Komunisti, marš iz uprave.” Na utakmici ista slika, samo što su klinci donijeli transparent: “Uprava napolje.” Stajao je sve do početka drugog poluvremena, kada je došao Arkan i rekao klincima da ga skinu i daju njemu. Pitao je tko ga je postavio, oni su, misleći da sam ja, tako i rekli. Bio sam u desetom redu i pričao sa Zonjom, a Arkan me zove odozdo i kaže nešto tipa ili da navijam normalno ili da se gubim sa stadiona. Zonja nije znao tko je on, pa je glasno pitao tko je taj i što hoće. Arkan je to čuo i zaprijetio da će da nam je*e staru obojici. (...) Te večeri oko tri došli su mi na vrata Ječa i još četiri momka. Ne znam kako su saznali gdje stanujem, tek zvonili su, stara je rekla da nisam tu, ali nije htjela otvoriti. Malo su navaljivali i otišli. Otad počinje pritisak na vođe. Vojvoda je od Dime Glavonje saznao da Arkan zna sve o poznatim navijačima (meni, Crvku, Peci, Šuci, Vojvodi, Zelji…) više nego što naše majke znaju o nama (adrese, telefoni, s kim se družimo, gdje izlazimo…) i da nam se ne piše dobro. Nekoliko dana kasnije Arkan je preuzeo tadašnju zadrugu “Amos”, koja je prodavala navijačke rekvizite. Prvo je u suradnji s Todom uzeo Šucu pod svoje. Arkan im je svima podijelio džempere i jakne. Sve one stvari koje smo mi tražili i jurili danima i mjesecima oni dobivaju preko noći. Popravio im je bubnjeve, dao razglas, tri tisuće njemačkih maraka da odu preko i kupe baklje i vulkane, dobili su avion za gostovanje u Glasgowu. Dobili su prostoriju na istoku, pregrađenu na tri dijela: u jednom trgovina, u jednom radionica i u jednom soba. Imaju TV 80 cm, telefon, krevet. Dežurstvo 24 sata dnevno, a mislim i da ih je naoružao. Na platnom spisku su Crvko, Ljubinko, Stane, Zelja, Peca Debeli, Dule, Peca Panker, Šuca, Staniša, Srba, Zonja. Plaća 700 maraka”

Tako je sve počelo s Arkanom i Delijama. Okružen svojim plaćenicima i s neupitnom podrškom države, preko noći postao je neprikosnoveni vladar Zvezdinog "sjevera". Tribina je preko noći postala discipliniranija, organiziranija, ali i politički jednoumna, usmjerena na promicanje nacionalističke ideologije koja je odgovarala Miloševićevom režimu. Takve, ujedinjene, instruirane i srpskim nacionalizmom zadojene Delije došle su u Zagreb na derbi s Dinamom 13. svibnja 1990. Bio je to najpoznatiji neodigrani derbi u povijesti nogometa. Arkan je tog dana sjedio na klupi Crvene zvezde, bio je dolje na travnjaku kao predstavnik kluba (?!) i akteri će godinama kasnije ispričati da je bio naoružan pištoljem. I ne samo to, nego da je i pucao!

- Oni su incident pripremili unaprijed. Dragan Džajić i ja smo bili zarobljeni u loži. Navijači su bacili kiselinu na ogradu, niti jedna vatrogasna kola nisu imala vode. Rulja je krenula prema svlačionicama, a Arkan je izvadio pištolj i pucao u zrak. On je uplašio navijače - rekao je bivši čelnik Crvene zvezde Vladimir Cvetković svojedobno u razgovoru za Kurir.

U Zagreb su Delije stigle razbijati i provocirati. Počeli su s demoliranjem južne tribine, režimska milicija sve je samo gledala. Kasnije će se doznati da su među njima vlakom iz Beograda stigli i obavještajac u civilu. Arkanove kolege, jel'. Znalo se da će doći do nereda. Svi su znali. Bad Blue Boysi prepilili su ogradu dan ranije. Provalili su na teren, ali milicija je tukla po njima. Delije nisu ni pipnuli, radili su što su htjeli. Dolje na terenu Zvonimir Boban je udario milicajca. “Mogao sam ubiti Bobana. Napao me na radnom mjestu. Kuže ga je spasio jer ga je odvukao. Mi smo pokušali smiriti situaciju. Imao sam napunjen pištolj i kolege su me nagovarale da mu pucam u leđa. Nisam očekivao takvu reakciju od Bobana. Neki su me nagovarali i nakon utakmice da ispeglamo Bobana, ali ja nisam htio”, rekao je Ahmetović godinama kasnije za Dnevni avaz. 

Proći će jedva šest mjeseci, u studenom 1990. godine, u predvečerje rata postat će jasno da Arkanov posao više nisu samo Delije i Zvezda. Kod Dvora na Uni hrvatska policija zaustavit će Mitshubishi Pajero registracije BG 932-582. U njemu su bili Dušan Bandić, Zoran Stevanović, Dušan Carić i - Željko Ražnatović Arkan. Auto je krcat municije, šubara, kokardi, šaržera... Arkan kod sebe ima Heckler & Koch - to oružje prodavat će on osobno po Srbiji za tri i pol tisuće ondašnjih maraka kad krene rat. Imaju i ručne bombe?! Pa ipak, on je u procesu pred hrvatskim sudom iz neshvatljivih razloga tek četvrtookrivljenik. Pred policijskim kamerama, u nekakvom džemperu skrušeno pokazuje koje je njegovo oružje. U Mitsubishiju su imali plan policijske postaje u Dvoru na Uni.  

O detaljima uhićenja Arkana 29. studenog 1990. govorio je godinama kasnije za Express šef policijske postaje u Dvoru na Uni, Milan Šerbula. Tog dana u ophodnji je naletio na terenac pun oružja i naoružana muškarca za kojeg će tek poslije saznati da je bio Arkan.

Te 1990. se 29. studeni još slavio kao Dan Republike. Slavili su ga i policajci. Često se događalo da popiju koju čašicu više, a tada i budnost opada.  Znao je to Milan, šef dvorske policije, pa je prije ponoći došao u postaju. Kad je prošla ponoć, uzeo je ključ službenog auta, sišao na parking pa s kolegom Zecom, kriminalističkim tehničarom, krenuo u obilazak ophodnji, pisao je Branko Lazarević 2017. za Express. 

Najviše ga je brinula cesta kojom se ulazi iz Bosanskog Novog. Zaustavio je auto na mjestu s kojeg može nadgledati taj pravac. Sve je izgledalo mirno i tiho, a policajci su zaustavljali i kontrolirali svako vozilo. U jednom trenutku opazio je da iz pravca Bosanskog Novog dolazi jedno vozilo. Njegova ophodnja je zaustavila to vozilo, obavili su kontrolu i pustili ga da nastavi vožnju. Očekivao je da će to vozilo krenuti prema Zagrebu. Da je tako bilo, nikome ništa i Milan ne bi pokazao nikakav interes za njega. Dok je prolazio pored njega, vidio je da je riječ o Land Roveru ojačanom sa svih strana zavarenim cijevima. Ali automobil je tada krenuo prema selu Hrtić.

Kako je uhićen Arkan

“Krenuo sam za njim i pratio ga na pristojnoj udaljenosti. Radiovezom sam pozvao još dvije ophodnje da prate mene. Ja sam mu svojim vozilom prišao, tako da sam mu zatvorio put. Vrata terenca su se otvorila. Izišao je muškarac u maskirnoj odori, za koga ću poslije saznati da je Arkan. Dok su vrata bila otvorena, kabinsko svjetlo je gorjelo, a kako je jakna bila raskopčana, uočio sam da muškarac ispod svakog pazuha ima po jedan pištolj. Čuo sam i da je netko viknuo: Pali!” 

Poslije je doznao da je to doviknuo muškarac kojeg su zvali “Crkvenjak”. Vjerojatno je mislio da Arkan puca na Milana. S mjesta gdje je Arkan stajao mogao je vidjeti da ga je zapriječio policijski automobil i da je Milan Šerbula, iako je bio u civilu, policajac. Mogao je vidjeti da su se iza njega zaustavila još dva policijska auta. Procijenio je da nema šansi pa nije ni pokušavao dotaknuti svoj pištolj, nego je mirno spojio ruke i pružio ih prema Šerbuli, u položaj kad se kriminalac predaje policajcu.  Milan Šerbula mu nije mogao staviti svoje lisice na ruke jer je držao pištolj, ali lisice na ruke mu je stavio kriminalistički tehničar Zec. Policajac je odahnuo kad je čuo da su lisice škljocnule. Tada je znao da je gotovo, pisao je Express. Koliko se sjeća, u terencu je bilo mnogo oružja, automatskih pušaka, bombi, čak i jedan ruski mitraljez. U njemu su bila četiri mladića. Jedan od njih je rekao da je stopirao i da su ga povezli. Priveli su ih u postaju Dvor. Proradili su telefoni.

FELJTON Dosje Arkan (2): Pljačkao dragulje i bježao biciklom. Sredio ga jiu-jitsu majstor

"Tek u mojoj postaji doznao sam koga smo uhitili i bilo mi je drago da nam je baš on pao u ruke. Do tada sam malo znao o Arkanu kao kriminalcu i šverceru, ali sam poslije doznao da je on puno veća zvijer nego što sam ja tada mislio. Skupilo se tu mnogo šefova i specijalaca iz Lučkog. Nešto su se došaptavali, dogovarali, kao da ga se boje. Meni je to bilo smiješno. Što ga se imate bojati, pomislio sam."

Poslije je doznao da je taj “Crkvenjak” trebao obaviti sastanak s njegovim policajcima, Srbima, kako bi ih nagovorio da pređu na njihovu stranu, da otkažu poslušnost Hrvatskoj. Ivan primorac, nekadašnji Tuđmanov tjelohranitelj, godinama kasnije tvrdio je da su Arkan i kompanjoni došli u Hrvatsku ubiti dr. Franju Tuđmana, ali to nikad nije dokazano. Uostalom, za to im nije ni suđeno. 

Arkana su u sudskom procesu u Zagrebu zastupala četiri odvjetnika - Srđa Popović, Senad Redžepagić i Milan Vujin iz Beograda te Silvije Degen iz Zagreba. Isprv.a je štrajkao glađu iz protesta, no vrlo brzo je postalo jasno da to nije običan zatvorenik. Dobivao je posebno skuhanu hranu, pričalo se, čuvari su mu donosili filmove, imao je videorekorder (?!). Kao da je bio nekakav VIP gost u Remetincu. 

Uime Republike Hrvatske objavljujem da su Dušan Bandić, Zoran Stevanović, Dušan Carić i Željko Ražnatović – Arkan krivi. Tim je riječima predsjednika krivičnog vijeća Okružnog suda u Zagrebu Vladimira Vinje svršeno suđenje četvorici optuženih za pripremanje i pomaganje u pripremanju oružane pobune protiv ustavnog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske, pisao je Večernji list 15. lipnja 1991. godine. Prošlo je dakle 35 godina. 

Dušan Bandić iz Beograda, star 63 godine, osuđen je na tri godine zatvora, Dušan Carić iz Dvora na Uni, star 39 godina, na dvije godine, Željko Ražnatović – Arkan iz Beograda, star 39 godina, na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, te Zoran Stevanović iz Beograda, star 30 godina, na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca.

Sud je osudio Dušana Bandića i Dušana Carića jer je dokazano da su s umišljajem pripremali sudjelovanje u oružanoj pobuni, a Zorana Stevanovića i Željka Ražnatovića – Arkana jer su s umišljajem pomagali drugom da pripremi oružanu pobunu koja je upravljena na ugrožavanje ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske, piše Večernjak. 

Sudac Vladimir Vinja: Pustite Arkana na slobodu

Uz to, optuženima se oduzima oružje pronađeno kod njih prilikom uhićenja, 29. studenog 1990. godine u Dvoru na Uni. Od Stevanovića automatski pištolj marke "Heckler & Koch", pištolj marke "CZ", sprej za oči, te odgovarajuća municija, od Ražnatovića automatski pištolj "Heckler & Koch", revolver marke "Amadeo-Rossi", te municija, a od Dušana Bandića dvije ručne bombe i jedna dimna kutija. Sudsko vijeće također odlučilo da se Zoran Stevanović oslobodi optužbe da je lažnu javnu ispravu upotrijebio kao pravu, jer sud nije točno ustanovio je li Stevanović doista i koristio putovnicu i međunarodnu dozvolu, na kojima su bile njegove fotografije, a ime Vasilija Stojkovića. Krivično je vijeće odlučilo da sva četvorica optuženih snose troškove krivičnog postupka, pisao je Večernji list. 

Tu dolazimo do ključnog momenta, koji je mogao promijeniti tijek povijesti. Možda i Domovinskog rata. 

"Pravu buru oduševljenja publike, pretežno rodbine i prijatelja optuženih", piše dalje Večernjak, "izazvala je odluka sudskog vijeća da se sva četvorica oslobode iz pritvora i puste kućama, te da se vrijeme provedeno u pritvoru, od 29. studenog prošle do 14. lipnja ove godine, uračunava u izrečenu kaznu." Arkana su hrvatske vlasti dakle imale u šakama, mjesecima ranije na demokratskim izborima probijedio je HDZ i na vlasti je bio dr. Franjo Tuđman, a ipak su ga pustili na slobodu. Zašto, zaboga?!

Godinama kasnije novinar Filip Švarm u beogradskom “Vremenu” je pisao: “Dok je Arkan u zagrebačkom zatvoru Remetinec na video-rekorderu gledao filmove koje su mu donosili čuvari, Bogdanović i Frenki Stanišić su neumorno pregovarali s hrvatskim kolegama po funkciji, Josipom Boljkovcem i Josipom Perkovićem.”

Paradoksalno, Josip Perković kao obavještajac o Arkanovu slučaju je direktno izvještavao - Zdravka Mustača. Koji je u tom trenutku još šef Službe državne bezbednosti u Beogradu. On će naravno tek godinama kasnije biti osuđen za ubojstvo Stjepana Đurekovića u Njemačkoj, zločin za kojeg nikad nije dokazano, ali postoje indicije da ga je počinio Arkan. I Perković i Mustač bili su njegovi šefovi. Uostalom, i sam njegov odlazak iz Remetinca govori dovoljno. 

Privatni avion i 20 'prijatelja'

Nakon puštanja iz zatvora, Ražnatović je dao intervju za beogradsku Politiku gdje je predstavljen kao poslovno nastrojen, obiteljski čovjek koji je "slučajno" proveo 196 dana u hrvatskom zatvoru, pisala je Antimedia. Opisan je i njegov bijeg na slobodu: "U petak, 14. lipnja, na pisti zagrebačkog aerodroma čekao je unajmljeni privatni avion koji je trebao prevesti prvog političkog zatvorenika suverene Hrvatske - Željka Ražnatovića Arkana. Istog dana, oko podneva, ispred zatvora Remetinac, pet luksuznih limuzina, s dvadesetak 'prijatelja', nestrpljivo je čekalo da Arkan dobije svoju listu za otpuštanje. Poseban konvoj, kao po filmskom scenariju, jurio je prema aerodromu "Ples gdje ih je čekao avion s upaljenim motorima. Tako je Arkan za manje od 120 minuta zatvorsku ćeliju zamijenio obiteljskom atmosferom."

Joža Manolić pred kraj života je tvrdio da je Arkan tad pušten jer je nabavio oružje za Hrvatsku, ali nema dokaza za to. Postoji još jedan važan detalj o kojem Manolić nije radio pričao. Kako je pisao Express, i sam Manolić, odnosno njegova kćer, tad su se našli na meti  Arkanovih ljudi. Najprije su "arkanovci" zarobili sina Josipa Boljkovca, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, a pokušali su oteti i kćer Josipa Manolića. Zrinka je svojedobno ispričala Glasu Istre kako je taj pokušaj i izgledao.

"Taj dan Arkanovi su ljudi htjeli i mene oteti. To se dogodilo na Tuškancu gdje smo stanovali. Na cesti pred kućom u crnom su se Mercedesu zaustavili do mene. Ustvari su me čekali. Naivno su me pitali gdje je put za šumski dvor. Rekla sam im samo ravno, a oni meni da odem s njima. Zezala sam se i odgovorila - drugi put. Kad sam im to rekla, jedan je rekao drugome hvataj je! Shvatila sam što žele i uspjela pobjeći u kuću iz koje sam se izvukla kroz drugi izlaz. Oni to nisu znali i čekali su duže od dva sata da se vratim. Kući sam došla tek kasno popodne. Došao je i tata. A on meni - jesi im zbrisala? A jesam, nasmijali smo se kratko i više to nismo komentirali."