U SAD-u se posljednjih tjedana događa nešto što zvuči kao loša satira, ali nažalost nije. U Minneapolisu je 37-godišnji medicinski tehničar Alex Jeffrey Pretti ubijen tijekom intervencije saveznih agenata. Dok službena verzija traži izlike, snimke i svjedoci govore o čovjeku koji je pokušao pomoći ženi koju su pošpricali sprejem, a završio je na asfaltu. U takvom trenutku crkvene izjave često zvuče kao župne obavijesti s kraja mise. Predsjednik američke biskupske konferencije, nadbiskup Paul S. Coakley, ovaj je put dotaknuo srž: javne vlasti imaju odgovornost štititi dobrobit ljudi u službi općega dobra. Dodao je i nešto još neugodnije za vrijeme u kojemu živimo: kad je mir ugrožen, treba ostati priseban, odustati od jezika koji ljude pretvara u mete i opet pokušati razgovarati. Ta nit povezuje sve epizode. Ovdje više nije pitanje tko je “za” ili “protiv” politike, već gdje prestaje poslušnost, a gdje počinje savjest. Država, kad se uzbudi, voli poslušnost. Savjest joj je naporna jer se ne da zapakirati u priopćenje.

Zato je važno što se u crkvenom diskursu pojavila rečenica koja bi u zdravoj demokraciji trebala stajati na vratima svake vojarne. Nadbiskup Timothy Broglio, zadužen za katoličku pastoralnu skrb u američkim oružanim snagama, izjavio je da vojnici mogu biti moralno obvezni ne poslušati zapovijed predsjednika ako je zapovijed pogrešna. Spomenuo je mogućnost invazije na Grenland, kao potez koji bi kršio katolički nauk i međunarodne norme. Sama činjenica da netko mora izgovoriti rečenicu “možda ne biste trebali napasti Grenland” govori koliko je normalno iscurilo iz svijeta. Grenland je ovdje manje geografska točka, više simbol: kad moć počne misliti da su granice drugih pregovaračka ponuda, savjest više ne smije glumiti privatni hobi. Broglio tu nije usamljen. Tri kardinala, Blase Cupich, Robert McElroy i Joseph Tobin, objavili su rijetko izravnu zajedničku izjavu o moralnim temeljima američke vanjske politike.

Ne skrivaju što ih muči: Venezuela, Ukrajina, Grenland, rezovi humanitarne pomoći, povratak logike sile, sve to uokvireno frazom “nacionalni interes”. Oslanjaju se na govor pape Lava diplomatskom zboru u Vatikanu, gdje je upozorio na slabljenje multilateralizma i na to da diplomaciju dijaloga zamjenjuje diplomacija sile. U prijevodu: mir se ne traži kao dobro samo po sebi, već kao stanje koje se “uspostavlja” oružjem, pa se tek nakon toga nazove mirom. Zanimljivo je tko to govori. Coakley je tek u studenom izabran za predsjednika biskupske konferencije i često ga se opisuje kao konzervativca. Upravo zato njegove riječi o općem dobru i suzdržavanju od dehumanizacije ima- ju težinu: nisu došle iz aktivističkog krila, već iz institucije koja inače pazi da ne izgubi pristup hodnicima moći. Čitanje američkih događaja iz Hrvatske otvara dodatni sloj nelagode.

Kod nas se crkvena hijerarhija često doima sterilno: izbjegava jasne moralne kriterije za državnu politiku, osobito kad to znači sukob s “našima”. U prazninu potom ulaze glasni desničari, “suverenisti” i samozvani čuvari identiteta, pa hijerarhija, iz komfora ili straha, pristaje da joj oni diktiraju narativ. Pritom se evanđelje sužava na kulturni rat, a opće dobro na računicu tko je pobijedio u dnevnoj polemici. Domaći biskupi znaju biti brzi kad treba braniti simbol, ploču ili pjesmu, a spori kad treba braniti čovjeka bez moći: radnika, migranta, žrtvu nasilja... Takva selektivna budnost proizvodi tišinu koja se prodaje kao razboritost. U tišini politika dobiva bianco ček. Biskupi u SAD-u u ovoj priči rade nešto što bismo očekivali od ustavnih sudaca i profesora međunarodnog prava: podsjećaju da postoji moralna infrastruktura bez koje se država pretvara u stroj. Pravo na život nije dekor, već temelj.

Rat ne smije biti redovni instrument politike. Minneapolis je početak, ne fusnota. Kad država puca na ulici, a potom se brani riječima koje čovjeka pretvaraju u “prijetnju”, nije riječ samo o jednoj smrti. Riječ je o jeziku koji već priprema sljedeću žrtvu. Zato upozorenje na dehumanizirajuću retoriku nije pobožna fraza, to je alarm.

Iz hrvatske perspektive postoji još jedan detalj: ovakva zajednička izjava tri američka kardinala kod nas je prošla gotovo neprimijećeno. Lakše pratimo Ameriku kao reality show, teže pratimo trenutak kad netko s crkvenim autoritetom kaže da mir nije slogan, već kriterij, i da nacionalni interes bez solidarnosti postaje sofisticirani oblik egoizma. Kad se takve riječi preskoče, u javnosti ostaju navijanje i prezir. Između njih se, tiho, gubi ljudsko lice. Na kraju ostaje minimum civilizacije: savjest, i osobna i institucionalna, ne smije kapitulirati pred naredbom. Opće dobro nije isto što i interes jačega. Mir nije “poredak” nakon pobjede, već način kako se živi s drugima. To nije sentimentalnost. To je granica iza koje počinje barbarstvo.