Nelson Mandela rodio se 8. srpnja 1918., a od 1994. i 1999. je bio predsjednik Južnoafričke republike, kao prvi tamnoputi Južnoafrikanac na toj poziciji. Bio je ikona borbe protiv apartheida koji je konačno ukinut 1994. godine. 

Proveo je 27 godina u zatvoru, a pušten je 1990. godine. Fotografija sa šakom u zraku obišla je svijet, a gomile ljudi satima su čekale na velikoj vrućini u iščekivanju da ga ugledaju.

Mandela je uglavnom bio skriven od pogleda tijekom dugih godina zatvora. Vlada nije objavila nijednu njegovu fotografiju dok je bio u zatočeništvu, u nadi da će obuzdati njegovu rastuću slavu nakon osude. Unatoč tome, u godinama koje su uslijedile postao je međunarodni simbol otpora protiv režima apartheida koji je tlačio crno stanovništvo Južne Afrike.

Tijekom tih gotovo tri desetljeća njegove su posjete limitirane i nadgledane, a većinu je vremena proveo sam, ne znajući hoće li ga uskoro ubiti.

Pisao je brojna pisma, stotine pisama, a ta je pisma više od desetljeća proučavao južnoafrički novinar Sahm Venter koji je  objavio knjigu "The Prison Letters of Nelson Mandela" koja sadrži 225 pisama od kojih polovica prije nije viđena.

- Riječi borca za slobodu, odvjetnika, budućeg prvog crnog predsjednika JAR-a i obiteljskog čovjeka dodatno podcrtavaju kako je Mandela važan i danas, posebno u svijetu u kojem ponovno divljaju rasizam, seksizam i ksenofobija - rekao je Venter.

Pisma, kaže Venter, pokazuju i privatnu stranu čovjeka koji se jedino malo 'ogolio' u svojim memoarima Long Walk to Freedom. No, tek se iz pisama vidi koliko je Mandela patio recimo kad su mu preminuli majka i stariji sin Thembi, koji je poginuo u prometnoj nesreći 1969, godine. 

U zatvoru su, uporno, odbijali njegove molbe da majci, te kasnije sinu, ode na sahranu.

- Taj osjećaj depresije i tjeskobe jako me udario i opet se vratio, isto kao kada sam saznao vijest o njegovoj smrti - pisao je Nelson supruzi Winnie Mandela nakon što ga je posjetila sinovljeva udovica Thoko Mandela.

Borac za slobodu i iz zatvora je, preko pisama, pokušava odgajati svoju djecu, iz prvog braka s Evelyn Mase kao i iz drugog braka s Winnei, kojoj često objašnjava zašto im je otac u zatvoru. Posebno je bio shrvan i zabrinut kada je i Winnie uhićena 1969. godine. Tada im je otvoreno rekao kako će možda 'dugo vremena živjeti kao siročad'.

- Srce mi krvari pri pomisli da ona sjedi sama u nekoj zatvorskoj ćeliji, daleko od kuće, bez ikoga s kim bi mogla razgovarati - piše Mandela koji je samoj Winnie rekao kako je radi uhićenja 'prestao funkcionirati, i sva je i najmanja sreća nestala'.

Dok je Mandela proveo 27 godina u zatvoru, Winnie je u samici bila 15 mjeseci. 

- Jednog ćemo dana imati toliko potrebnu privatnost kako bi dijelili nježne misli koje su zakopane u našim srcima - piše Mandela koji je preminuo 2013. godine, a predsjednik je bio od 1994. do 1999. godine.

No, jedna je od najneočekivanijih otkrića pronalazak pisama u kojima se Mandela upravi zatvora (i vlasti) žali na nehumane uvjete u zatvoru.

Sve su mu molbe, čini se, automatski odbijane. Od toga da mu se mjesečno da neka količina meda za konzumaciju (radi zdravlja), preko toga da mu je odbijena molba da mu daju određenu kremu za ispucalu kožu (umjesto toga je dobio vazelin).  Najviše se borio tražeći materijale za učenje pravne struke. 

Jedno poduže pismo, piše Post, iz 1976. opisuje kako je 'spavao gol na cementnom podu koji je tijekom sezone kiša hladan i mokar' te da nikada nije dobio pidžamu, kao niti jedan drugi crni zatvorenik, dok su bijelci imali pidžame.

- O zatvorima nije smio pisati kolegama i obitelji, ali zato iz ovih pisama saznajemo točno kakvi su uvjeti bili - kaže Venter.

- Najljepši je njegov nepokoreni optimizam u pismima mojoj baki i ostatku obitelji u kojima govori "jednog dana ćemo...". No, ta sretnija budućnost nikada nije došla mojem djedu i baki, mojim roditeljima te tetama i stričevima. Djeca su najviše patila jer su stabilan obiteljski život zamijenila očevim i djedovim idealima, piše u uvodu knjige Mandelina unuka Zamaswazi Dlamini-Mandela.

Iza sebe ostavio bogato nasljeđe slobode i vjere u prava

Nelson Mandela preminuo je 5. prosinca 2013. u Johannesburgu. Imao je 95 godina. Nakon što je objavljena njegova smrt održane su brojne komemoracije, uključujući onu južnoafričke vlade 10. prosinca. Pokopan je 15. prosinca u Qunu, u južnoafričkoj pokrajini Istočni Cape. Oslobađanje Nelsona Mandele nije bio samo trenutak od nacionalne važnosti, već i globalni događaj koji je pozdravljen, piše Nelson Mandela Foundation.

Mandela je postao simbol otpornosti, oprosta i vodstva. Slike njegove podignute šake dok je izlazio iz zatvora pamte ljudi širom svijeta. Naknadni pregovori između Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) i režima apartheida kulminirali su prvim demokratskim izborima u Južnoafričkoj Republici 1994., gdje je Mandela izabran za prvog demokratski izabranog predsjednika zemlje. U središtu Mandelinog predsjedničkog mandata bio je ideal jedinstva. U svom inauguralnom govoru, izjavio je:

- Nikada, nikada i nikada više neće se dogoditi da ova prekrasna zemlja ponovno iskusi ugnjetavanje jednih od drugih - poručio je.

Njegova je administracija postavila je temelje za nerasno, demokratsko društvo, usredotočeno na pomirenje, a ne na odmazdu. Trideset pet godina kasnije Mandelin san o prosperitetnoj i ujedinjenoj Južnoj Africi ostaje djelomično ispunjen. Nacija je ostvarila neosporan napredak, ali i dalje postoje značajni izazovi.

Puštanje Nelsona Mandele iz zatvora 1990. bilo je više od političke prekretnice; bio je to trenutak koji je preoblikovao globalnu percepciju pravde i pomirenja. Iako je putovanje Južne Afrike i dalje prepuno izazova, načela za koja se Mandela zalagao, a to su poniznost, jednakost i jedinstvo, i dalje odjekuju. Dok svijet razmišlja o njegovoj ostavštini 35 godina kasnije, njegov život služi kao poziv na akciju: da neumoljivo težimo pravednijem i pravednijem društvu.