Viktor Bout, ruski trgovac oružjem, poznatiji pod nadimkom "Trgovac smrti", rođen je 1967. u Dušanbeu, tadašnjoj Sovjetkoj Republici Tadžikistan. Nakon raspada Sovjetskog Saveza postao je ruski državljanin. Prema odboru Vijeća sigurnosti UN-a za Liberiju, Bout posjeduje najmanje četiri putovnice. Služio je u Sovjetskim oružanim snagama. Diplomirao je krajem 1980-ih na prestižnom Sovjetskom vojnom institutu za strane jezike. Govori pet stranih jezika: portugalski, engleski, francuski, arapski i farsi. Postao je poznati krijumčar oružja 1990-ih i ranih 2000-ih. U američkoj tajnoj operaciji 2008. Bout je uhićen u Tajlandu pod optužbom za terorizam od strane Kraljevske tajlandske policije u suradnji s američkim vlastima i Interpolom. Isporučen je u Sjedinjene Američke Države, gdje je 2011. osuđen na kaznu zatvora od 25 godina. Pušten je 2022. u zamjenu za američku košarkašicu Brittney Griner, osvajačicu zlatne olimpijske medalje, koja je u kolovozu 2022. osuđena na devet godina zatvora zbog unošenja 0,7 g ulja kanabisa u Rusiju.

Cathy Scott-Clark, nagrađivana istraživačka novinarka uglednog Foreign Policy, novinske publikacije osnovane 1970., u tekstu "Tko je zapravo Viktor Bout?", ponovno je u travnju ove godine aktualizirala slučaj najpoznatijeg svjetskog trgovca oružjem na prijelazu stoljeća, koji je punio novinske stupce diljem svijeta u posljednjih dvadesetak godina, kojega je prvi put kontaktirala u siječnju 2023., nakon što ga je američki predsjednik Joe Biden prijevremeno pustio na slobodu.

"Fascinirala me os koja se protezala od Boutova imenovanja i sramoćenja do njegova pomilovanja i puštanja na slobodu. Bila je to složena priča koja je imala korijene u raspadu Sovjetskog Saveza i svoj finale na bojištima istočne Europe."

Već pri prvom susretu Bout je upitao: "Izgledam li kao netko tko će nekoga ubiti?". To nije bila tvrdnja, piše Scott-Clark, "već primjer retorike koju je koristio, izbjegavajući prava politička i moralna pitanja o njegovu životu".

Scott-Clark je napravila više intervjua s Boutom i njegovim najbližim suradnicima, nakon čega je započela rad na knjizi. Prilikom njezina posljednjeg posjeta Moskvi, Bout je upitao novinarku misli li da je on čudovište, kakvim su ga prikazivali zapadni mediji.

"Rekla sam 'ne', ali ono što sam zapravo mislila bilo je složenije. Bout je bio primjer neprozirnog i smrtonosnog toksičnog posla koji je oduzimao živote, stvarao radna mjesta i jačao gospodarstvo, a koji je daleko češće bio u nadležnosti nacionalnih država nego pojedinaca", napisala je Scott-Clark.

Tko je zapravo Viktor Bout? Svijet tržišta oružja obavijen je velom tajne, zbog čega su trgovci oružjem bili česta tema holivudskih filmova. Pogotovo Bout, kao najveći svjetski krijumčar oružja iz 1990-ih i 2000-ih. U visokobudžetnom filmu "Gospodar rata" (2005.), čiji je budžet iznosio 50 milijuna dolara, američkog redatelja i scenariste Andrewa Niccola, Viktor Bout je poslužio kao prototip glavnog antijunaka filma, trgovca oružjem Jurija Orlova, kojega je utjelovio Nicolas Cage. U filmu "Iron Man" iz 2008. godine Boutov nadimak "Trgovac smrti" primijenjen je na civilni identitet naslovnog lika, Tonyja Starka, kojega je utjelovio Robert Downey Jr. Prema Boutovoj supruzi, Viktor je također poslužio kao prototip koordinatora i sponzora bijega ruskih pilota iz talibanskog zatočeništva u filmu "Kandahar". Dokumentarni film o Boutu, "Zloglasni gospodin Bout", u režiji Tonyja Gerbera i Maxima Pozdorovkina, premijerno je prikazan na Filmskom festivalu Sundance 2014. godine. Iste godine prikazan je i na BBC-ju. Dokumentarac pokriva Boutove aktivnosti kao krijumčara oružja i zrakoplovnog magnata. Film se također bavi Boutovim hobijem kao amaterskog filmaša, zato što je snimio neke od svojih aktivnosti prije uhićenja 2008. godine. Prikazane su snimke iz njegovih kućnih videa, kao i materijali nadzornih kamera DEA-e. U filmovima su trgovci oružjem najčešće prikazivani kao psihopate i mizantropi. Ni Bout nije iznimka. Film "Gospodar rata" započinje monologom u offu glavnog lika Jurija Orlova, u kojemu se govori o trgovini oružjem: "U svijetu je u prometu 550 milijuna komada oružja. To je jedno oružje na svakih 12 ljudi na planetu. Jedino je pitanje kako naoružati ostalih jedanaest".

Američka vlada, CIA, FBI, Uprava za suzbijanje droga i Ministarstvo financija i pravosuđa okrivili su Bouta za stotine tisuća smrti, za naoružavanje milicija koje su silovale, mučile i ubijale, iako su, po Boutovim tvrdnjama, Sjedinjene Američke Države daleko najveći dobavljač oružja na svijetu. Do 2023. Washington je izvozio oružje u vrijednosti od 238 milijardi dolara godišnje. Na gotovo svim lokacijama gdje je Bout "poslovao", Sjedinjene Američke Države su naoružavale drugu stranu, često koristeći posrednike. Na kraju su Sjedinjene Američke Države zaustavile Bouta. Tijekom godina zatvora, Bout i Kremlj su inzistirali da je Bout bio meta Zapada samo zato što je Rus i konkurent koji se bori za utjecaj na mjestima gdje su dominirali zapadno oružje i sigurnosni interesi. Njegov pandan u SAD-u, tvrdi Bout, osnivač je Blackwatera, Erik Prince, koji je imao izravnu vezu s Bijelom kućom i sjedištem CIA-e u Langleyu. Prince se razmetao svojim vezama s CIA-om, ali je pazio da nikad ne govori o detaljima, dok je Bout više puta negirao tvrdnje da je ruski obavještajac. Rođen u Tadžikistanu, najmanjoj i najsiromašnijoj sovjetskoj republici, Bout je uspio započeti zvjezdanu vojnu karijeru na elitnoj jezičnoj akademiji koju je vodila sovjetska vojna obavještajna služba u Moskvi, nakon čega su uslijedila vrlo tražena inozemna raspoređivanja u sovjetske ispostave u Africi. CIA je bila uvjerena da je Bout štićenik Igora Sečina, Putinova dugogodišnjeg povjerenika. Do 30. godine Bout je bio multimilijunaš. Bio je, po tvrdnjama iz Bijele kuće, amoralni kriminalac, časnik i agent KGB-a koji je izvršavao naredbe Kremlja. Po izvještajima UN-ovih inspektora za oružje, Bout je bio teroristički posrednik i potpaljivač brojnih sukoba koji su bjesnili diljem podsaharske Afrike. Bout se, nakon što se vratio iz Sjedinjenih Američkih Država u Rusiju, pridružio krajnje desnoj, ultranacionalističkoj stranci te se zbližio s osuđenim šefom Wagnera, Jevgenijem Prigožinom, čečenskim moćnikom Ramzanom Kadirovom i novim ruskim guvernerima koje je Putin postavio na čelo okupirane Ukrajine. Do rujna 2023. Bout je bio politička zvijezda u usponu, a vratio se i poslovanju u Africi. U listopadu 2024. je The Wall Street Journal izvijestio da se Bout vratio trgovini oružjem i da je u pregovorima s Hutijevim militantima o prodaji lakog oružja za napade na brodove u Crvenome moru. U intervjuu koji je u prosincu 2022. godine dao za rusku televiziju RT, Bout je podržao rusku invaziju na Ukrajinu i izjavio da bi se dobrovoljno prijavio za odlazak u Ukrajinu ako mu se pruži prilika.

Bout je bio u ranim dvadesetima kad se Sovjetski Savez raspao. Napustio je vojsku i počeo se baviti trgovinom oružjem. Tvrdio je da su oligarsi poput Mihaila Hodorkovskog i Borisa Berezovskog opljačkali Rusiju, dok ju je on obogatio. Sve što je radio bilo je "za i u ime države", tvrdio je Bout. Postotak svakog posla s prijevozom oružja koji bi sklopio vraćao se u blagajnu ruske vojske. Boutova jedinstvena prednost bila je njegova knjiga vojnih i obavještajnih kontakata. Iznajmljujući ruske vojne zrakoplove Iljušin i Antonov po izuzetno niskim cijenama i zapošljavajući nezaposlene ruske vojne pilote, navigatore i tehničare, započeo je karijeru uvozeći kobasice i pivo, a zatim je napredovao do izvoza AK-47 i jurišnih helikoptera.

"Nikad ne leti prazan", bio je njegov moto.

Boutovo podrijetlo nije do kraja jasno. Na Boutovoj osobnoj internetskoj stranici navedeno je da je služio u Sovjetskoj vojsci kao prevoditelj u činu poručnika. Nije poznato koji je čin imao dok je bio u vojsci. U radijskom intervjuu za Radio Echo Moskvy, sam Bout je rekao da je umirovljen s "časničkim činom". Drugi izvještaji identificiraju Bouta kao bivšeg bojnika. Smatra se da je otpušten iz Sovjetske vojske nakon njezina raspuštanja 1991. s činom potpukovnika, nakon čega je pokrenuo posao zračnog prijevoza tereta. Drugi izvori navode da je bio bojnik GRU-a, časnik u sovjetskim zračnim snagama, KGB-ov operativac, da je završio sovjetski program obuke vojne obavještajne službe... Krajem 1980-ih bio je uključen u sovjetsku vojnu operaciju u Angoli, pomažući Narodnom pokretu za oslobođenje Angole (MPLA) u Angolskom građanskom ratu. Izjavio je da je u Angoli bio samo nekoliko tjedana.

Vjeruje se da je Bout u godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza, kao bivši pripadnik Sovjetske vojske, bio savršeno pozicioniran za kupnju viška vojne opreme iz sovjetskog doba, uključujući i tri zrakoplova Antonov An-12. Prema Boutovoj osobnoj internetskoj stranici, osnovao je tvrtku za zračni prijevoz tereta, Air Cess, u Liberiji 1995. Air Cess je jedina tvrtka povezana s Boutom koja ga je ikad službeno priznala kao vlasnika. Upravljao je s četiri zrakoplova Antonov An-8 u Angoli jer je to bila jedina zemlja koja je u to vrijeme dopuštala korištenje An-8 u civilnom prijevozu tereta. Navodno su Boutove tvrtke legalno pružale usluge zračnog prijevoza tereta francuskoj vladi, Ujedinjenim narodima i Sjedinjenim Američkim Državama, uključujući prijevoz cvijeća, zamrznute piletine, mirovnih snaga UN-a, francuskih vojnika i afričkih šefova država.

Bout je tijekom 1990-ih više puta putovao u Afganistan, ali je negirao suradnju s Al-Kaidom i talibanima. Počevši od 1994., isporučivao je pošiljke za talibansku vladu Afganistana, koja je kasnije postala Sjeverni savez. Poznavao je jednog od njezinih zapovjednika, Ahmada Shaha Massouda. CIA je tvrdila kako je Bout krijumčario pješačko naoružanje i streljivo u Afganistan. Bio je, također, 1995. godine, uključen u pregovore o oslobađanju ruskih talaca, o čemu govori u filmu "Zloglasni gospodin Bout": "Jedan od mojih zrakoplova, koji je prevozio trideset tona streljiva, presrele su talibanske snage. Sastajem se s Mulom Omarom, vođom talibana i pregovaram o oslobađanju pilota". Pregovori nisu urodili plodom: "Prokleti talibani me mrze jer sam surađivao s Vladom", kaže Bout. Obratio se za pomoć tadašnjem ministru obrane Ahmadu Shahu Massoudu: "Moji piloti su bili taoci više od godinu dana. Tad je Massoud organizirao njihovo oslobađanje". Akcija oslobađanja pilota uspješno je izvedena tijekom molitve petkom. U izvješću Ujedinjenih naroda iz 2000. godine navodi se da su "bugarske tvrtke za proizvodnju oružja izvezle velike količine različitih vrsta oružja između 1996. i 1998. na temelju krivotvorenih certifikata krajnjeg korisnika iz Toga". To je bio prvi put da je Bout formalno spomenut u vezi s trgovinom oružja. Oružje je najvjerojatnije bilo namijenjeno za korištenje u Angolskom građanskom ratu od strane UNITA-e, suprotstavljene frakcije MPLA-e, kojoj je Bout pomagao tijekom svoje vojne službe. Navodno je još jedan osumnjičeni trgovac oružjem, Imad Kebir, koristio Boutov zrakoplov sredinom 1990-ih za prijevoz oružja u Afriku iz istočnoeuropskih država. Krajnji korisnik bila je UNITA, koja je od 1993. bila obuhvaćena embargom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda kojim se zabranjuje uvoz oružja u Angolu.

Najkontroverznija epizoda iz Boutove biografije je njegova navodna suradnja s Charlesom Taylorom tijekom Prvog liberijskoga građanskog rata. Charles Taylor, rođen 1948., bio je 22. predsjednik Liberije, od 2. kolovoza 1997. do ostavke 11. kolovoza 2003., koja je uslijedila nakon Drugog liberijskoga građanskog rata i rastućeg međunarodnog pritiska. Nakon što je napustio dužnost, proglašen je krivim za ratne zločine počinjene u građanskom ratu u Sijera Leoneu i osuđen na 50 godina zatvora. Taylor je stekao diplomu na Bentley Collegeu u Sjedinjenim Američkim Državama prije nego što se vratio u Liberiju, kako bi radio u vladi Samuela Doea. Nakon što ga je predsjednik Doe smijenio zbog pronevjere i zatvorio, Taylor je pobjegao iz zatvora 1989. godine. Na kraju je stigao u Libiju, gdje je završio obuku iz gerilskog ratovanja. Vratio se u Liberiju iste godine kao vođa pobunjeničke skupine koju je podržavala Libija, kako bi svrgnuo Doeovu vladu, čime je započeo Prvi liberijski građanski rat (1989. - 1996.). Nakon Doeova pogubljenja, Taylor je stekao kontrolu nad velikim dijelom zemlje i postao jedan od najistaknutijih ratnih vođa u Africi. Njegove snage, sa snagama drugih suparničkih ratnih frakcija, poput ULIMO-a, bile su poznate po raširenim kršenjima ljudskih prava i zločinima tijekom građanskog rata. Nakon mirovnog sporazuma kojim je okončan rat, Taylor je izabran za predsjednika na općim izborima 1997. godine kao član Nacionalne patriotske stranke (NPP). Tijekom mandata Taylor je optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Na domaćem planu, Taylor je pokušao učvrstiti vlast diktatorskim metodama, poput čistki u vojsci i nasilja nad političkim suparnicima, uključujući pokušaj atentata na bivšeg zapovjednika ULIMO-a Roosevelta Johnsona, što je dovelo do nasilnih sukoba u Monroviji 1998. godine. U travnju 2012. proglašen je krivim pred Posebnim sudom u Haagu po svih 11 točaka optužnice, uključujući teror, ubojstva i silovanja, i osuđen na 50 godina zatvora, zbog "pomaganja i poticanja, kao i za planiranje nekih od najgnusnijih i najbrutalnijih zločina u zabilježenoj ljudskoj povijesti". Film "Gospodar rata" ponajviše se fokusira upravo na Boutovu suradnju s Taylorom. Taylor je prikazan kao neuvjerljiva karikatura, koji paradira u filmu sa zlatnim kalašnjikovom. U jednoj sceni, da bi provjerio kako funkcionira revolver koji mu je netom prije Orlov poklonio, Taylor bez ikakvog povoda ustrijeli jednog svog suradnika.

Bout je, prema pisanju sarajevske Slobodne Bosne, bio umiješan u trgovinu oružjem tijekom jugoslavenskih ratova. Surađivao je s Hasanom Čengićem, bivšim zamjenikom premijera i poratnim ministrom obrane Federacije Bosne i Hercegovine. Stupili su u kontakt dok su obojica boravili u Teheranu tijekom 1980-ih i 1990-ih. Navodno je 200.000 pušaka AK-47 nestalo u tranzitu iz Bosne u Irak u svibnju 2006. Jedna od Boutovih zrakoplovnih kompanija bila je prijevoznik. (Riječ je, najvjerojatnije, o oružju koje je stavljeno izvan uporabe, koje je trebalo biti uništeno u zeničkoj željezari, nakon što su Oružane snage Bosne i Hercegovine prešle na NATO standarde.) Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Čengić je bio glavni kupac oružja za bošnjačku Armiju BiH. Smatran je tvrdokornim muslimanskim pristašom i jednom od najutjecajnijih osoba u Sarajevu, uz Aliju Izetbegovića možda i najutjecajniju. Bio je zagovornik iranskog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Čengić je bio član Mladih muslimana, islamističke organizacije koju je vodio Alija Izetbegović, čijim je članovima suđeno na poznatom procesu vođenom 1983. godine. Čengić, koji je bio imam, putovao je tijekom rata u strane zemlje kako bi pregovarao o opskrbi oružjem bošnjačkih snaga. Zbog čestih putovanja u islamske zemlje dobio je nadimak "leteći imam". Bio je član savjetodavnog odbora Agencije za pomoć Trećem svijetu (TWRA), lažne humanitarne organizacije sa sjedištem u Sudanu, za koju se pretpostavlja da je vladi Republike Bosne i Hercegovine donijela 350 milijuna dolara tijekom ratnog razdoblja od 1992. do 1995., od čega je najmanje polovica korištena za krijumčarenje oružja.

Nicholas Cage u filmskim krugovima važi kao glumac koji je jako loše birao uloge, zbog čega se u njegovoj filmografiji nalaze i vrhunski odigrane uloge, poput one u filmu "Napuštajući Las Vegas" (1995.), ali i filmovi kojima je samo srozavao vlastiti ugled. Cage je, čini mi se, upravo u filmu "Gospodar rata" dotaknuo dno, o čemu u dokumentarcu "Zloglasni gospodin Bout" govori i sam Viktor Bout: "Jako mi je žao Nicolasa Cage, koji je pristao igrati u filmu". Bout smatra "Gospodara rata" lošim uratkom: "Loš je film. Ja sigurno nisam taj veliki zlikovac prikazan u njemu. On je budala, a ne zlikovac. Čak i u Aziji počinju govoriti: 'Oh, vidjeli smo film o tebi. Bilo je tako uzbudljivo. Hajde da se slikamo'. Ja sam za njih kao trofej, kao ulovljeni jelen kojega su ubili." U filmu postoji jedna nevjerojatno glupa i nepotrebna scena, kojom je redatelj htio prikazati Bouta kao zloćudnoga genija, a prikazao ga je kao najobičniju budalu. Američka obalna straža zaustavlja brod koji krijumčari oružje. Orlovljeva posada, dok im se približava patrolni brod, "na brzinu" premaže naziv broda i napiše novi, što je aluzija na Boutovu krijumčarsku praksu, koji bi svoje zrakoplove preregistrirao nakon što obave nekoliko misija. Nakon što američki agenti zauzmu brod, otvaraju jedan kontejner u koji je "lukavi" Orlov prekrio oružje trulim krumpirom. Nakon što agenti napuste brod, ispod krumpira, koji se ni s čim izazvani prospu iz kontejnera, pomoli se u krupnom kadru bijeli sanduk na kojem stoji oznaka M-16 (američka jurišna puška). Otprilike, kao da krijumčari heroina na pakete stave valjanu deklaraciju o "proizvodu".

Redatelj pokušava prikazati Orlova (Bouta) kao empatičnu osobu, pozivajući se na neke ranije Boutove izjave, koje Bout ponavlja i u "Zloglasnom gospodinu Boutu", u kojima je tvrdio kako nikad nije poticao ratove, nego je, kao uspješan poslovni čovjek, "pokušavao sagledati situacije u kojima je mogao zaraditi novac". U "Gospodaru rata" Orlov govori bratu kako njegova supruga ne zna ništa o poslu kojim se bavi.

"Ne razgovaramo o tome. Razgovaraju li prodavači automobila ili cigareta o svom poslu? Njihovi proizvodi ubijaju više ljudi nego moji. Moje barem možeš zakočiti. Ako oni mogu ostavljati posao u uredu, mogu i ja", kaže Orlov.