Ekstenzivni razgovor sa Stefanom Gužvicom, jednim od najvažnijih povjesničara mlađe generacije, koji se minuciozno bavi kronikama komunističkog pokreta 20. stoljeća i često tragičnim sudbinama njegovih najvažnijih aktera.

Express: Kako to da ste se, kao vrlo mladi, počeli baviti jednim prilično ezoteričnim područjem, poviješću Partije, frakcijskih borbi?

Za početak, moja motivacija je politička. Prvu četvrtinu 21. stoljeća obilježilo je isključivo pogoršavanje situacije na globalnom nivou i taj trend će se, po svemu sudeći, samo nastaviti. Ekonomsko i geopolitičko prestrojavanje koje je počelo od krize 2008. godine neće se zaustaviti i vodit će u nove konflikte. Klimatske promjene i masovna kretanja stanovništva koja će klimatske promjene neminovno izazvati također će pridonijeti dodatnoj destabilizaciji. Ekonomska nejednakost i u razvijenim kapitalističkim državama koje su u drugoj polovini 20. stoljeća izgradile takozvane “države blagostanja” nastavit će rasti jer su se bogati prestali bojati siromašnih, kako je pred kraj života objasnio veliki povjesničar Eric Hobsbawm. U takvoj situaciji, čiji korijen očito leži u samom načinu funkcioniranja kapitalističkog sustava proizvodnje, smatram da vrijedi ozbiljno se vratiti izučavanju komunističkog pokreta 20. stoljeća, koji nije bio jedini antikapitalistički pokret, ali je svakako predstavljao najefikasniju i najuspješniju alternativu kapitalizmu. Ekonomski sistem koji je u roku od četiri decenije pretvorio zaostalu seljačku Rusiju u državu koja šalje čovjeka u svemir i koji je Kinu, poslije slične transformacije, poslao na put da postane dominantna svjetska sila, zavređuje ozbiljnu pažnju. Mene zanimaju sami počeci ovoga pokreta, koji je poslije 1917. pokrenuo revolucije od Njemačke do Dalekog istoka, te kako se transformirao u periodu borbe za Lenjinovo nasljeđe i kodifikaciju onoga što se kasnije nazivalo “socijalizam” - odnosno jednopartijski sustav s planskom privredom, ali i s nastavkom robno-novčane razmjene i odsustvom demokracije na radnome mjestu, što je predstavljalo značajan otklon od izvornih ideja Oktobarske i drugih revolucija u periodu od 1917. do 1923. godine. Pored razvoja komunističke ideje, zanimljivo mi je i samo komunističko organiziranje kao fenomen jer je, jednostavno, uzbudljivo za istraživanje. Nakon poraza posljednjeg revolucionarnog pokušaja u Njemačkoj 1923. godine, komunistički pokret je u mnogim zemljama Europe bio zabranjen ili barem otjeran u poluilegalu. To je primoralo većinu komunista, uključujući i jugoslavenske, na ilegalne metode političke borbe. Istraživanje međuratnih komunista je istraživanje desetaka minijaturnih Jamesa Bondova s uzbudljivim akcijama u raznim državama i često na raznim kontinentima.

Express: Tema je, zapravo, jako važna. Iz tih se borbi uzdigao Tito, nasuprot Petku Miletiću i drugima, a on je izvan svake sumnje odredio pravac južnoslavenske povijesti od 1941. nadalje. S nekim drugim na čelu sve bi išlo drukčije?

Povjesničari obično izbjegavaju kontrafaktualna pitanja, ali ne mogu se pretvarati da me ne zanima jer su zaista neodoljiva. No prvo mislim da je bitno naglasiti da je put kojim je išao jugoslavenski socijalizam, i put kojim se kretala povijest 20. stoljeća generalno, vrlo često bio proizvod kolektivnih napora. Stoga mislim da je bitno uzeti u obzir sam partizanski rat kao radikalno-demokratski pokret odozdo koji se borio ne samo za oslobođenje od okupatora, nego i za drugačiju Jugoslaviju. Ovo je sigurno pridonijelo “drugačijem” jugoslavenskom putu u socijalizam. Primjerice, KP Čehoslovačke je bila masovna i čak legalna partija do 1938. godine, ali nije imala masovnu revolucionarnu borbu tijekom rata i samim time ni svoj zaseban put koji bi bio radikalno drugačiji od sovjetskog modela. To, naravno, ne mijenja činjenicu da ličnosti igraju velike uloge u razvoju povijesti, i Titov njuh za politiku, za kadrove, i njegove vojne sposobnosti sigurno su bile bitan faktor u formiranju takvog pokreta. Glavni razlog zašto je teško zamisliti alternativu, barem u kontekstu unutarpartijskih borbi 1937./1938. godine, jest taj što jednostavno nije bilo ličnosti tog kalibra i sposobnosti. Petko Miletić je bio slavan zbog držanja na policiji i svakako je bio karizmatičan i autoritativan, ali nije imao fleksibilnost kojom se odlikuju uspješni političari. Čak i da je Tito, recimo, ubijen u čistkama (što je svakako bila lutrija i postojala je takva mogućnost), mislim da se na čelu partije ne bi mogao održati Miletić. Titovi drugi rivali, Ivo Marić i Labud Kusovac, imali su inicijativu, ali ne i sposobnost vođenja partijom, zbog čega su se u Miletića i uzdali. Kamilo Horvatin, “moskovski kandidat”, bio je čovjek narušenog psihičkog i fizičkog zdravlja. Nije isključeno da bismo vidjeli sukcesivnu smjenu generalnih sekretara dok se ne bi pojavio jedan vođa na kraju rata, kao što se desilo u Rumunjskoj s Gheorghiu-Dejom. Meni osobno najzanimljiviji potencijalno kontrafaktualni scenarij vezan je za Vladimira Ćopića. Sudionik Oktobarske revolucije, poslanik Ustavotvorne skupštine i komandant XV. Internacionalne brigade u Španjolskoj, koji je bio u rukovodstvu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) do 1924. godine i onda opet od 1932. do 1936. godine, mogao je zaista postati figura koja bi vodila partiju. Već je imao i organizacijske sposobnosti i vojno iskustvo te mitski status. Da je Tito, recimo, nestao u bespućima čistki, lako bi se moglo pretpostaviti da bi Ćopić oko sebe okupio druge sposobne ljude, poput mladoga Kardelja, kojega je znao iz Moskve, i Moše Pijade, s kojim je bio blizak još ranih dvadesetih. No ono što je za mene još zanimljivije jest scenarij dvovlašća Tita i Ćopića. Moj kolega Vladan Vukliš i ja baš pišemo članak o tome. Naime, Ćopić je tragično uhićen 3. studenoga 1938. godine, na samom kraju Velike čistke, svega tri tjedna prije smjene Nikolaja Ježova. No Ćopić se nije tad našao u Moskvi slučajno. On je bio tu baš da bi s Titom formirao novo partijsko rukovodstvo. Posljednjih mjeseci njih dvojica su jako blisko surađivali i bili su jedini Jugoslaveni kojima je dozvoljeno da se pojave pred Izvršnim komitetom Kominterne. I Tito i Kominterna očito su pretpostavljali da će Ćopić igrati bitnu ulogu u novom rukovodstvu, dok ga nije iznenada uhitio NKVD. Uzevši u obzir podatke o Ćopiću koje sam spomenuo, nije li prezanimljivo zamisliti kako bi izgledala KPJ s Titom i Ćopićem na čelu? Dva skoro vršnjaka, jedan ambiciozni samouki proleter, drugi iskusni djelatnik Kominterne i revolucionarnog pokreta. Nitko od ostalih ljudi u Titovu užem krugu nije mu mogao parirati, čak ni Pijade, koji je zapravo većinu međuraća proveo iza rešetaka. Kako bi to izgledalo s Ćopićem? Bi li to bilo harmonično i uspješno rukovodstvo ili bi se u nekom trenutku sukobile ambicije dva velika čovjeka? Ni sam nemam jasne odgovore, a i vjerojatno je bolje prepustiti ih mašti čitatelja.

Express: Mnogi čitatelji misle “ako se, i kad se, otvore arhive” doći će do resetiranja portreta kako ljudi, tako i procesa. Međutim, arhivi rijetko skrivaju građu za takve kopernikanske obrate?

To je u velikoj mjeri točno, arhivi rijetko donose “bombe” koje bi mogle radikalno izmijeniti sliku povijesti. No to ne znači da je ne mogu dopuniti nekim veoma interesantnim detaljima. Meni je, recimo, otkriće Firsa da je Krajačić imao toliko razvijenu obavještajnu mrežu, koja je bez problema prikupljala informaciju o fašistima po Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, zaista fascinantno. Ono nam daje sasvim novu i mnogo precizniju sliku o Krajačićevim sposobnostima i povijesnom značaju. Dodao bih i da obrati mnogo češće dolaze uslijed novih pristupa, a ne novih izvora. Postjugoslavenska historiografija tek se zadnje desetljeće počinje oporavljati od ideoloških zabluda pisanih devedesetih i prodavanih kao nova znanja i nova otkrića. Spomenuo bih još jedan primjer mojega rada s kolegom Vuklišem, naš članak “Muške fantazije: smrt Blagoja Parovića”. U tom članku pokazujemo kako je pogibija jednog od najvažnijih jugoslavenskih komunista u Španjolskom građanskom ratu iz ideoloških razloga predstavljena kao djelo samih komunista, iako za to ne postoje nikakvi dokazi. Tvrdnju su prvobitno plasirali publicisti i tabloidni tisak, a onda ju je postupno preuzela akademska historiografija, naročito u Srbiji. Jednostavno, povjesničari su reproducirali neistinu jer se uklapala u njihove vlastite ideološke pretpostavke o komunistima kao nekim manijacima koji se međusobno ubijaju. Naravno, svojevrsni “izvorni grijeh” historiografije je metodološki nacionalizam i etnocentrizam, jer je povijest i nastala kao znanost koja je trebala legitimizirati novonastale nacije u 19. stoljeću. Nedavno su kolege Nikola Tomašegović i Branimir Janković priredili i objavili značajnu knjigu “Nadilaženje nacionalne paradigme”, koja je bitan korak u prevladavanju metodološkog nacionalizma. Mnoge mlađe kolegice i kolege uspješno prave otklon od etnocentričnog pristupa. No da opet navedem jedan primjer iz svoje uže oblasti koji ilustrira zašto je etnocentrični pristup problematičan. U srpskoj javnosti već dobrih tridesetak godina postoji svojevrsna opsesija Četvrtim, Dresdenskim kongresom KPJ, održanim u studenome 1928. godine. Ta opsesija se prenijela i na historiografiju, a Borisav Jović je posljednje godine života posvetio tvrdnjama da za raspad socijalističke Jugoslavije nisu krivi on i Milošević, nego partijski kongres održan gotovo dva desetljeća prije nastanka te države. S druge strane, u Hrvatskoj Dresdenski kongres nije tema ni za historiografiju ni za širu javnost. Zašto? Jednostavno, Dresdenski kongres je ozvaničio politiku uništavanja karađorđevićevske Jugoslavije i gurao platformu prava Hrvatske na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Dakle, u srpskom nacionalnom narativu o komunistima kao “anti-Srbima” ova priča je krunski dokaz. Za hrvatski nacionalni narativ o komunistima kao “anti-Hrvatima” ovo se jednostavno ne uklapa te je lakše ignorirati Četvrti kongres. Istina, naravno, nije ni u jednom nacionalnom narativu. Ukratko, komunisti su htjeli rušenje Jugoslavije zbog stvaranja Balkanske federacije: poanta je bila da bi neovisna Hrvatska, nastala raspadom Jugoslavije, potom ušla u Balkansku socijalističku federaciju. Isto kao što su, recimo, Ukrajina i Bjelorusija postale nezavisne Ruskom revolucijom, a onda ušle u sovjetsku federaciju poslije pobjede tamošnjih boljševika. Nacionalna paradigma ovo ne može objasniti nepristrano i u kontekstu vremena te može dati isključivo iskrivljenu sliku prošlosti.

Express: Jeste li sami kad naletjeli na neko takvo otkriće?

Mislim da je uloga Kamila Horvatina kao potencijalnog kandidata za nasljednika Milana Gorkića na mjestu generalnog sekretara KPJ tijekom Velike čistke, o kojoj sam pisao za Historijski zbornik, primjer jednog takvog otkrića, jer je ovaj aspekt njegove karijere bio potpuno nerasvijetljen do tada. No imam jedan mnogo zanimljiviji nedavni primjer. Pripremam knjigu o Kosti Novakoviću, koji je bio jedan od najvažnijih teoretičara Komunističke partije Jugoslavije po nacionalnom pitanju u međuratnom periodu. Bio je stari kadar srpske socijaldemokracije do 1914. godine, sa srpskom vojskom je okupirao Albaniju tijekom Balkanskih ratova i ostavio dragocjenu kritičku reportažu o tim događajima. Poslije kratkog flerta sa srpskim nacionalizmom u vrijeme Prvog svjetskog rata stao je na stranu komunista i bio jedan od osnivača KPJ, i dvadesetih je bio u rukovodstvu partije. Bio je najbliži prijatelj Moše Pijade, s kojim je pisao propagandističke članke i komunističke epske pjesme u desetercu. Nakon 1928. godine bio je udaljen od partijskih poslova kao “frakcionaš”, da bi na kraju 1938. godine bio uhapšen, a 1939. strijeljan u SSSR-u pod lažnim optužbama za špijunažu. Naravno, posljednje desetljeće njegova života najmanje je istraženo, što sam pokušao ispraviti. Najzanimljiviji mi je bio period od 1928. do 1931. godine, kad je živio u Berlinu i, između ostalog, imao veze s antikolonijalnim borcima cijeloga svijeta kroz aktivnost u Ligi protiv imperijalizma. Otkriće koje me je šokiralo tiče se njegova odlaska iz Berlina. U kolovozu 1931. godine Georgi Dimitrov izvještava Béli Kunu u Moskvi da je Novaković javio da je netko provalio u njegov stan u Berlinu te da se stoga pod hitno mora vratiti u SSSR. Novaković, po Dimitrovljevim riječima, sumnja da se radilo ili o agentima jugoslavenskog poslanstva ili o njemačkoj policiji. U svakom slučaju, dalji rad na slobodi u Berlinu bio je ugrožen. No onda slijedi Dimitrovljeva šokantna izjava Kunu: “Naravno, on ne smije znati da smo njegove materijale uzeli mi”.

Drugim riječima, obavještajna služba Kominterne provalila je u stan zaposlenika Kominterne. Ovako nešto bilo je nezamislivo dvadesetih i ta promjena u odnosu prema kadrovima bila je bitan dio Novakovićeva političkog pada. Štoviše, taj pad bio je posljedica uzajamnog nepovjerenja. Novaković se nikad neće pridružiti jednoj od postojećih opozicija Staljinu, ali je s drugim Jugoslavenima pokušavao voditi zasebnu politiku i sumnjati u ispravnost odluka Kominterne, što je bilo dovoljno da već 1932. godine bude i formalno isključen iz partije. Njegov život na marginama politike KPJ tridesetih zanimljiva je studija slučaja kako su prošli oni komunisti koji su navikli na sasvim drugačiju političku kulturu u vrijeme Lenjina i Zinovjeva.

Express: Knjiga ruskog povjesničara Fridriha Firsova razgrnula je dio magle s lika Ivana Steve Krajačića, ponajprije popularni mit prema kojemu je on dobio nalog od Staljina da ubije Tita, a on je taj nalog zanemario i potvrdio povjerenje koje je imao kod Broza. Ta priča je uistinu mit?

Razlog zašto smatram da je mit je nevjerodostojnost izvora. Naime, ranije sam pričao o problemima publicistike devedesetih. U plasiranju pseudopovijesnih tvrdnji prednjačili su Vladimir Dedijer i Vjenceslav Cenčić. Dedijerove “Nove priloge” je historiografija temeljno i uvjerljivo kritizirala još na okruglom stolu povodom knjige koji je 1982. godine organizirala Borba i čiji tekstovi su objavljeni kao zbornik radova. Unatoč tome, historiografija i danas citira Dedijera mnogo više nego radove svojih kolegica i kolega profesionalaca s okruglog stola koji su detaljno upozorili na faktografske i metodološke pogreške Dedijera. Zapravo je frapantno koliko je jugoslavenska historiografija u socijalizmu često bivala manje ideološka, temeljnija i metodičnija od mnogih historiografskih radova objavljenih u državama bivše Jugoslavije nakon 1991. godine. Što se tiče priče da je Krajačić imao nalog da ubije Tita, ona dolazi iz Cenčićeve knjige “Titova posljednja ispovijest”. Iako je Cenčićeva “Enigma Kopinič” nesumnjivo jedno od najboljih djela domaće publicistike, koje mirne duše citiraju i povjesničari, knjige koje je Cenčić pisao kasnije s pravom se smatraju pseudopoviješću. Pune su senzacionalističkih tvrdnji i neprovjerenih te neprovjerljivih izjava, a autor se odjednom poziva isključivo na ljude koji su umrli i stoga ga ne mogu demantirati. U slučaju odsustva audio zapisa, “izjave” nastale nakon smrti osobe koja ih je navodno dala ne smiju se uzimati ozbiljno.

Express: No Stevo je bio jedan od tri-četiri najvažnija Titova suradnika. Među ostalim, on mu je ozvučio ured odmah 1945. Je li on bio Titov privatni obavještajac? Čime je zapravo zaslužio to povjerenje?

Bit ću iskren, ovo je i dalje pomalo nepoznanica. Ni jedan ni drugi nisu često javno komentirali svoj odnos. Možda će objavljivanje novih (stvarnih) sjećanja Steve Krajačića pomoći u razrješenju ovoga misterija. Ono što je sigurno jest da je Titova kadrovska politika bila takva da je, pored osobne lojalnosti nužne u svakoj hijerarhijskoj strukturi, veoma držao do sposobnosti i profesionalizma. Ljudi koje je Tito okupljao - Ranković, Bakarić, Končar, Ribar, Đilas, Kardelj - nisu bili samo osobno lojalni njemu, nego i izrazito talentirani i sposobni u raznim sferama političkog i vojnog rada. Mislim da dokumenti koje je objavio Firsov pokazuju da je nešto slično bio slučaj i s Krajačićem.

Express: Kakav je bio odnos njega i Josipa Kopiniča ?

Ovo je drugi dio odgovora. Kopinič i Tito bili su osobno bliski još iz moskovskih dana, a Kopiniču je Stevo Krajačić bio direktno podređen nakon početka fašističke okupacije. Stoga je institucionalno Krajačić doveden pod Titovo okrilje 1941.. Čak i ako se do tada možda nisu dobro poznavali, spletom okolnosti, Krajačić je praktično po automatizmu završio na Titovoj strani. Štaviše, pokazat će se i kao mnogo sposobniji od Kopiniča, čije kardinalne pogreške, prije svega vezane za tragično loše organizirano bjekstvo iz Kerestinca, rezultirat će time da će poslije rata biti “skrajnut” i nikad neće biti ni blizu bitan koliko Stevo.

Express: Gdje je ležao glavni razlog loših odnosa TIta i Mustafe Golubića? Tko je uistinu Golubić izvan mitova?

Golubić je bio jedan tipičan predstavnik nacionalnih revolucionara koji su postali komunisti nakon što su, kako je to rekao Vladimir Ćopić, razumjeli da nema nacionalnog oslobođenja bez socijalnog oslobođenja. Takvih je bilo i među Slovencima i među Hrvatima i među Srbima i među Makedoncima. Po svemu sudeći, Golubić je bio vrhunski obavještajac koji je radio prvo po liniji Kominterne, a onda kao obavještajac Crvene armije. Pored Beča, gdje je i zavrbovan kao komunistički aktivist, znamo da je sigurno radio u Francuskoj, Njemačkoj i Grčkoj. Obučavao je tamošnje komuniste za sabotaže i ratovanje iza linija fronta u slučaju napada njihovih zemalja na SSSR. Golubić je bio jedan od sposobnih kadrova kakvi bi bili idealni za Tita. Međutim, njihovu suradnju omeli su frakcijski sukobi. Golubić je još od dvadesetih u Beču bio blizak s tamošnjim članovima takozvane “lijeve frakcije” KPJ, koja se odlikovala revolucionarnim radikalizmom. Sam Tito također je bio bliži lijevoj frakciji, ali je prije svega držao antifrakcijski kurs, po kojem će postati poznat. Jedan od Golubićevih najbližih prijatelja u Beču bio je istaknuti “ljevičar” Labud Kusovac. Ostali su u osobnom kontaktu i kasnije. Kad je, nakon uhićenja Gorkića, u Parizu eskalirao sukob između Tita s jedne te Marića i Kusovca s druge strane, Golubić se prirodno stavio na stranu svog starog prijatelja. Golubić je bio od velike pomoći grupi Marića i Kusovca, i Tito mu nije vjerovao čak ni kad je grupa Marića i Kusovca osuđena kao frakcionaška i organizacijski rasturena. Odnosi su bili napeti, ali Tito mu nije mogao ništa, jer je Golubić radio po obavještajnoj liniji Crvene armije i nije mu bio podređen. Morali su raditi zajedno. Isti slučaj je bio s Ivanom Srebrenjakom, o čemu sam već pisao u tekstu o Krajačiću.

Express: Kod nas se, naročito u Srbiji, povijesne ličnosti dosta mitologiziraju, vlada stanovita idolatrija. Pa se, recimo, Mustafu Golubića prikazuje kao čovjeka koji je Staljinu nosio cigarete, ulazio nogom otvarajući vrata i spremao atentat na Trockog - a zapravo je sve to jako preuveličano i od buhe se radi slona?

Te priče su svakako preuveličane - ali tu bih se htio vratiti na priču o minijaturnim verzijama Jamesa Bonda. Golubić možda nije spremao atentat na Trockog i nije imao neograničen pristup Kremlju, ali već i ono malo što znamo o njegovu obavještajnom radu je vrlo uzbudljivo i zanimljivo. Može se reći da Golubić nije pretjerano posebna ličnost, ali ne zato što je nebitan, nego zato što je takvih izuzetnih ličnosti bilo jako mnogo. Nevjerojatne biografije i uzbudljive životne priče su u komunističkom pokretu bile pravilo, a ne izuzetak. Da se zadržim samo na primjerima Jugoslavena za koje znamo da su se bavili nekim obavještajnim radom. Vojno-obavještajnu službu Internacionalnih brigada u Španjolskom građanskom ratu vodila su tri čovjeka, i sva trojica su bili Jugoslaveni. Prvi je bio Roman Filipčev, veteran Oktobarske revolucije i Mađarske revolucije 1919. godine, koji je 1941. godine poginuo braneći Moskvu od nacista. Drugi je bio Karel Hatz, Mađar iz Baranje, također sudionik Mađarske revolucije 1919. godine, koji je, prema navodima povjesničara Arpada Lebla koje nisam uspio verificirati, poginuo u bitki za Königsberg 1945. godine. Treći i najpoznatiji bio je Vlajko Begović, kasnije sudionik francuskog Pokreta otpora, a u Jugoslaviji bitan ekonomist i znanstveni radnik te predsjednik Savezne planske komisije. Ivan Kralj, Slovenac iz Sarajeva, radio je baš za NKVD, i revolucionarni rad odveo ga je čak do Kine. U Kini su po političkoj ili obavještajnoj liniji bili mnogi Jugoslaveni, poput Štefeka Cvijića, koji je bio jedan od vođa Komunističke omladinske internacionale, te Nikole Kovačevića - Starog, rođenog brata mnogo poznatijeg Save. Svaka biografija predstavlja jedan avanturistički roman u malom, a mnoge su još neistražene.

Express: Navodno je Staljin 1945 tražio da se nađe Mustafin grob i da ga se prebaci u Moskvu. Staljin nije zapamćen kao sentimentalan čovjek, čak ni sina nije htio osloboditi iz njemačkog zarobljeništva?

Ovo je po svemu sudeći isto mit. Moguće je da su Ruse zanimale okolnosti njegova uhićenja i pogibije, ali ne postoje jasni dokazi da su htjeli prenijeti njegove ostatke u Moskvu. Na grobnom mjestu u Beogradu piše da je Golubić bio “heroj SSSR-a”, što isto nije točno. Zbog tajnosti rada obavještajnih struktura, države često ne mogu zbrinuti svoje pale borce i njihove obitelji. Čak i čuvenog Richarda Sorgea je Sovjetski Savez počeo slaviti tek šezdesetih, dvadesetak godina poslije njegova ubojstva u Japanu. Vjerojatno su, kad je pravljeno grobno mesto, Jugoslaveni jednostavno improvizirali na osnovu parcijalnih informacija dobivenih iz Moskve i prozvali ga “herojem SSSR-a” bez ikakve zvanične potvrde.

Express: Iz Firsove knjige vidi se da je linija političkog rata, Partija, bila striktno odvojena od obavještajne linije, što će reći da su špijuni i političari radili na dva kolosijeka, kako u slučaju provale u Europi politički aktivisti ne bi bili kompromitirani. To će reći da Broz nije bio ruski špijun?

Rad za ilegalnu političku organizaciju kojoj je cilj bila svjetska revolucija podrazumijevao je mnogo različitih formi ilegalnog rada. No taj rad često je bio odvojen od obavještajnih struktura sovjetske države, kao i Kominterne, koja je imala zasebnu obavještajnu strukturu. Formalno je, naravno, i Kominterna bila odvojena od sovjetskog državnog aparata, mada su prebacivanja iz jedne službe u drugu bila uobičajena. Ipak, nemamo dokaze da je Tito radio za bilo koju od tih obavještajnih službi, pa čak ni kominternovsku. Svakako je imao veze s obavještajcima kao što su Ivan Karaivanov, Krajačić ili Kopinič. No partijska linija je jednostavno bila druga stvar.

Express: Danas je u Hrvatskoj popularno negirati važnost i ulogu NOP-a, no bez komunista ne bi bilo antifašističke borbe, a svakako ne onako uspješne?

Nije sporno da su antifašizam i revolucionarna (a samim tim i nasilna) promjena društvenog sustava išli ruku pod ruku. Mislim da je bitno isticati da su se ljudi u Drugom svjetskom ratu borili ne samo protiv okupatora, nego i za novi poredak nakon razočaranja koje je donio nekontrolirani liberalni kapitalizam tridesetih godina. To su tad govorile i mnoge neradikalne figure, poput čehoslovačkog predsjednika Beneša. U neku ruku je logično da će bilo koji status quo osuđivati svako nasilje osim vlastitog. S druge strane, u građanskim društvima zadnjih 35 godina proizlazi doista bizaran fenomen u kojemu se i tekovine velikih građanskih revolucija također negiraju, pa stoga vidimo ne samo potpuno poricanje tekovina Ruske, nego i Francuske revolucije, bez čijeg utjecaja faktički ne bi bilo ni jedne današnje europske države, s izuzetkom možda Velike Britanije, Španjolske i Portugala. Nisam naivan da vjerujem da je to posljedica nekakvog novopronađenog pacifizma i gnušanja prema nasilju u građanskim društvima, i svakako ne u društvima Europske unije. Mislim da je zapravo znak da građansko društvo više nije sposobno proizvoditi nikakve velike alternative. Što se fokusa na nasilje komunističkog pokreta tiče, mislim da je jasno zašto bi svakome tko je na vlasti više odgovaralo da se baca prašina u oči pričama o poslijeratnim represijama, nego da se, recimo, u uvjetima sve nepristupačnijeg stanovanja priča o tome da je među prvim mjerama na partizanskim oslobođenim teritorijima bilo ukidanje plaćanja stanarina.

Express: Arhivi u Hrvatskoj su dosta počišćeni 1991. i 1992., mnogi su dosjei završili u privatnim zbirkama. Kakvo je stanje inače s otvorenošću i dostupnošću građe u Hrvatskoj, gdje ste dosta radili, Srbiji i Rusiji?

Od te tri države, najtransparentniji i najpristupačniji arhivi su u Hrvatskoj, dok je najdalje s digitalizacijom otišla Rusija. Ako mislimo na arhive sigurnosnih službi, Hrvatski državni arhiv uradio je sjajnu stvar s dostupnošću materijala na računalima i mikrofilmu. U Srbiji je situacija malo složenija zbog birokratskih prepreka, ali su suradnici Arhiva Srbije jako predusretljivi i voljni da maksimalno pomognu u navigaciji kroz taj labirint. U Rusiji je situacija dosta proturječna, ne postoji jedinstvena politika te su neke stvari otvorene, dok su neke, sasvim banalne, stvari privremeno zatvorene za istraživače. Dok se neki materijali Kominterne, recimo, odnose na provjeru (bez informacija o tome koliko će ona trajati), drugi se digitaliziraju i stavljaju u otvoreni dostup na internetu bez ikakvih problema. Pored toga, ruski istraživači odradili su golemi posao s objavljivanjem izvora u zadnjih trideset godina, i ti zbornici izvora također se digitaliziraju i stavljaju na internet. Što se tiče dostupnosti digitalne građe i digitalnih knjiga, Rusija definitivno prednjači. No treba pohvaliti i domaće inicijative. Nacionalne knjižnice u Beogradu i Zagrebu imaju sjajne programe digitalizacije, a čak i mnogi lokalni arhivi, muzeji i knjižnice imaju ozbiljne programe digitaliziranja kako knjiga i znanstvenih časopisa, tako i povijesnih dokumenata.

Express: Čime se sad bavite?

Sankt-Peterburg mi je postao, i nadam se da će ostati, stalan dom. Profesionalni i osobni razlozi su se idealno poklopili te mi je ovo najbolja baza za budući znanstveni rad. Najvažnija i najveća stvar na kojoj trenutačno radim je intelektualna povijest marksizma na Balkanu od početka 20. stoljeća do Drugog svjetskog rata, koja se pored jugoslavenskih bavi i albanskim, grčkim, rumunjskim, bugarskim i djelomično mađarskim komunistima. To je, zapravo, malo proširena verzija moje doktorske disertacije obranjene u Regensburgu 2022. godine. Pored toga, pripremam nekoliko zbornika izabranih spisa. Nedavno sam u izdanju SKD Prosvjeta s kolegama Nikolom Vukobratovićem i Nikolom Ostojčićem objavio izabrane spise Milana Durmana, komunista koji je postao samostalac i seljački tribun na Baniji. Mislim da su njegovi tekstovi pisani u vrijeme rastuće fašističke opasnosti vrlo značajni i danas, zbog njegove posvećenosti ideji srpsko-hrvatskog jedinstva kao osnovnog temelja suživota na ovim prostorima. Uz to, pripremam već spomenute izabrane spise i biografiju Koste Novakovića, sad na engleskom, a uskoro, nadam se, i na srpsko-hrvatskom. Radim na nekoliko manjih članaka o također već spominjanim temama - jedan o Vladimiru Ćopiću i njegovu političkom radu od 1935. do smrti 1939. godine, a drugi o Dresdenskom kongresu, koji bi trebao biti svojevrsni “obračun” s metodološkim nacionalizmom u domaćoj historiografiji.