U Hrvatskoj se očito smije zazivati Hitlera, ali je problem zapisati tko ga je zazivao. Smije se urlati o Auschwitzu, ali novinar koji to prenese mora Ivanu Penavi objašnjavati svoje motive, političko podrijetlo i odnos prema Titu. Nisu se ovdje vrijednosti samo poremetile. One su se očito toliko izvrnule da se nasilnika pita osjeća li se povrijeđenim, a novinara zašto ga je uznemirio istinom. Nakon doista nepotrebnih, ali očito pomno osmišljenih nacističkih i antisemitskih povika u Splitu osvanuo je transparent "Novinari crvi", a po društvenim mrežama dijeli se lista s imena i fotografija novinara, uz pozive na vješanje i likvidaciju. Nije utvrđeno tko stoji iza svake objave, no logika je ista: ljudi koji skrivaju lica "prokazuju" one koji svoje ime stavljaju ispod svake rečenice. Gdje to ima? Novinar ima adresu redakcije na koju mu može stići demanti, tužba ili netko tko više voli šaku nego argument. Zanimljivo je primijetiti da su svi ti junaci pod fantomkama ili sa skrivenim profilima po društvenim mrežama odvažni sve dok im se ne pokuca na vrata, tad revolucionar obično postane neshvaćeni i uplakani dječak koji se, eto, samo šalio.

Ne govorimo ovdje o zaluđenoj djeci koja su u navijačkom zanosu malo pretjerala, nego o ljudima među kojima policija bilježi ozbiljnu kriminalnu prošlost. Prema MUP-u, među 23 prijavljene osobe evidentirano je ukupno 212 kaznenih djela i 436 prekršaja. Evidencija nije presuda i nitko razuman ne traži da bude. Ali kako smo došli do toga da novinari moraju opravdavati objavljivanje podataka policije, dok se ljudi povezani s nacističkim urlanjem predstavljaju kao žrtve? Oni zbog kojih se piše o problemu sad bi određivali tko o njemu smije pisati. Taj bezobrazluk nije pao s neba. Godinama smo navijačkim skupinama ispisivali moralne oprosnice jer su, eto, pomagale nakon potresa i popravljale krovove. Za to im, naravno, treba zahvaliti. Ali popravljen krov prije nekoliko godina ne briše prijetnju upućenu drugom čovjeku, kao što jedna dobra gesta ne kupuje pravo na doživotno divljaštvo.

GLOSAR ABECEDA SRAMOTE 'H' kao Hajduk ili kao Hitler? Tko je tko u skandalu Torcide

Ni navijačko nadmetanje nije problem. Dapače, onaj žuti Golf s Ajaxovim lijesom na krovu, oživljeni štos iz 1995., bio je genijalna provokacija, duhovita, drska i dovoljno bezobrazna da se pamti desetljećima. Kao i sama pobjeda. Upravo je zato ono što je uslijedilo bijedno i nepotrebno. Umjesto da nastave pjevati Hajduku, čijih pjesama, zaboga, ne manjka, neki su posegnuli za Hitlerom, Auschwitzom i mržnjom prema Židovima. To više nije navijačka strast, nego moralna bijeda ljudi koji ni vlastitu ljubav ne znaju pokazati bez tuđe mržnje. Kažu da se takvo što pjeva i drugdje. No kanalizacija se ne pretvara u pitku vodu zato što prolazi kroz više država. Upravo na toj zamjeni teza političari i neki "analitičari" već godinama skupljaju bodove.

U Split je tako stigao Ivan Penava, predsjednik stranke koja sudjeluje u vlasti, osuditi nacizam prije nego što osudu utopi u optužbama na račun medija i MUP-a. Hitlera je zamijenio Titom, Auschwitz Kumrovcem, a odgovornost za povike pričom o dvostrukim mjerilima. Kad nastavnik tjelesnog počne razgibavati povijest, autogol je neizbježan. Komunistički zločini zaslužuju osudu, ali okupljanje za Titov rođendan i javno poticanje na mržnju nisu ista pravna kategorija. Žrtve jednog režima nisu rezervni štit za one koji koketiraju s drugim. Penava to može razumjeti, ali to mu se politički ne isplati.

ZADOJENI TORCIDAŠI Što kaže Članak 325. i kako bi prošli u Njemačkoj da su vrijeđali Anne Frank

Problem je i što Penava ne govori s ruba sustava. Njegova stranka sjedi u vlasti Andreja Plenkovića, koji je povike osudio i obećao zaštitu novinarima, ali se godinama ne libi politički ih etiketirati. Premijerove riječi ne ostaju među zidovima konferencijskih dvorana. Na ulici ih preuzimaju ljudi koji kritiku ne razlikuju od neprijateljstva, a argument od povoda za nasilje. Hajku ne morate narediti. Dovoljno je godinama stvarati ozračje u kojemu se novinara smatra neprijateljem. Vladajuća gospodo, godinama ste sijali prezir prema novinarima. Sad se nemojte čuditi što neki žele žeti njihove glave.

Novinari nisu sveci. Ima među njima loših pisaca, poslušnika i trgovaca utjecajem. Razotkrivajte ih, pobijajte, tužite. Ali nijedan loš tekst nije dozvola za prijetnje. Onaj tko se poziva na slobodu govora da bi novinaru prijetio vješanjem ne traži pravo na riječ, nego pravo na tuđu šutnju. U tome ga dodatno ohrabruje šutnja ljudi koji inače tvrde da čuvaju moralni poredak. Katolička crkva u Hrvatskoj pronađe mikrofone kad se spomenu pobačaj ili rodna ideologija. Kad se zazivaju ubojice Anne Frank i prijeti novinarima, gdje je taj isti žar? Kakvo kršćanstvo toliko glasno strepi nad školskim knjigama, a toliko tiho pred mržnjom koja se zaklanja iza križa i domoljublja? Kad se pred mržnjom šuti da se ne bi izgubila naklonost vlastite publike, pastir postaje talac vlastitog stada.

Gospodo, pustili ste zloduha iz boce, godinama ga hranili te uvjeravali sebe i druge da nije ništa strašno. Danas je idealan korisni idiot onih koji žele posvađanu i podijeljenu Hrvatsku. Ima fantomku i popis. Sutra će sastaviti novi.