Poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski ponovno je u rujnu 2026. dospio u središte pozornosti zbog izjave o odnosu Ukrajine prema vlastitoj povijesti. U razgovoru za ukrajinski portal European Pravda, tijekom posjeta Kijevu, govorio je o ukrajinskom odnosu prema Stepanu Banderi i drugim kontroverznim povijesnim osobama. Kao primjer je naveo Hrvatsku i njezino iskustvo tijekom približavanja Europskoj uniji, tvrdeći da je Zagrebu u jednom trenutku jasno dano do znanja da veličanje fašista iz Drugog svjetskog rata nije spojivo s pripadanjem europskoj političkoj zajednici. Sikorski je pritom naglasio da svaka država ima pravo određivati svoje nacionalne heroje, ali mora računati s reakcijama drugih država. Njegova je poruka bila da Ukrajina, upravo zato što se bori protiv ruske agresije i nastoji se čvrsto povezati s Europom, mora pažljivo birati osobe kojima podiže spomenike i odaje državne počasti. U njegovu pristupu povijest nije samo predmet akademskih rasprava nego i dio suvremene sigurnosti, međunarodnog ugleda i pripadnosti političkim savezima.

Radosław Tomasz Sikorski rođen je 23. veljače 1963. u Bydgoszczu. Njegovo političko oblikovanje počelo je tijekom posljednjih godina komunističke Poljske. Kao osamnaestogodišnjak sudjelovao je u studentskom pokretu i 1981. bio predsjednik štrajkačkog odbora u Bydgoszczu. Nakon uvođenja izvanrednog stanja otišao je u Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje je dobio politički azil. U Britaniji je studirao politiku, filozofiju i ekonomiju na Oxfordu, a potom počeo raditi kao novinar. Njegov se svjetonazor oblikovao na spoju poljskog antikomunizma, britanskog konzervativizma, atlantske politike i uvjerenja da sigurnost srednje i istočne Europe ovisi o povezanosti sa Zapadom.

Sredinom osamdesetih postao je ratni novinar. Pisao je za The Spectator, The Observer i The Sunday Telegraph, a posebno je obilježio njegovu karijeru odlazak u Afganistan, gdje je izvještavao o ratu mudžahedina protiv sovjetske vojske. Godine 1987. proveo je oko stotinu dana putujući prema Heratu kroz područja izložena sovjetskim bombardiranjima. Za fotografiju afganistanske obitelji poginule u bombardiranju dobio je nagradu World Press Photo. Kasnije je izvještavao i iz Angole te radio za američki konzervativni časopis National Review. Novinarsko iskustvo izravno je utjecalo na njegov pogled na međunarodne odnose: Afganistan mu je postao primjer potrebe za odlučnim suprotstavljanjem sovjetskoj ekspanziji, dok ga je iskustvo komunizma u Poljskoj uvjerilo da male države srednje Europe trebaju snažne sigurnosne saveznike.

Sikorski je kasnije postao dio utjecajnih američkih političkih i sigurnosnih krugova. Od 2002. do 2005. bio je rezidentni znanstveni suradnik u American Enterprise Institutu u Washingtonu i izvršni direktor New Atlantic Initiativea. Govorio je pred američkim Kongresom o atlantskim pitanjima te razvio snažne veze s američkim političkim establishmentom. Pri tome treba razlikovati dokumentirane činjenice od kasnijih tvrdnji. Iz tog perioda datiraju i špekulacije o upletenosti i povezanosti s američkim i britanskim obavještajnim krugovima, prvenstveno CIA i MI6.

Još prije ulaska u visoku politiku Sikorski je koristio novinarstvo kao ulaz u međunarodnu politiku. Na poljskoj televiziji vodio je emisiju “Interview of the Month”, u kojoj je razgovarao s političarima poput Margaret Thatcher, Lecha Wałęse, Václava Klausa, Otta von Habsburga, Qiana Qichena i Henryja Kissingera. S Kissingerom će se desetljećima poslije ponovno povezati u raspravama o Ukrajini. Nakon ruske invazije 2022. Sikorski je odbacio Kissingerov prijedlog da bi Ukrajina trebala razmotriti teritorijalne ustupke radi mira. Nakon povratka u Poljsku Sikorski ulazi u državnu politiku. Godine 1992. postaje zamjenik ministra obrane u vladi Jana Olszewskog, gdje zagovara približavanje NATO-u i uključivanje Poljske u zapadne sigurnosne strukture. Od 1998. do 2001. bio je zamjenik ministra vanjskih poslova u vladi Jerzyja Buzeka, nakon čega odlazi u Washington. Godine 2005. postaje ministar obrane, najprije u vladi Kazimierza Marcinkiewicza, a zatim Jarosława Kaczyńskog. Iako je u parlament ušao kao političar povezan s tadašnjom desno-konzervativnom scenom, ubrzo se razilazi s vodstvom PiS-a. Godine 2007. prelazi u Građansku platformu Donalda Tuska i postaje ministar vanjskih poslova.

Na toj funkciji ostaje sedam godina, do 2014., kad postaje predsjednik Sejma, ali se 2015. povlači iz domaće politike. Od 2019. do 2023. bio je zastupnik u Europskom parlamentu, gdje je predsjedao delegacijom za odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama. U prosincu 2023. ponovno postaje ministar vanjskih poslova u vladi Donalda Tuska, a od 2025. obnaša i dužnost potpredsjednika poljske vlade. Sikorskog je teško smjestiti u jednu jednostavnu ideološku kategoriju - u različitim razdobljima bio je povezan i s poljskom desnicom i s Građanskom platformom centra, a najstabilnije sastavnice njegova svjetonazora jesu liberalni antikomunizam i snažan atlanticizam. Zagovara liberalnu demokraciju, tržišno gospodarstvo, europsku integraciju i čvrstu povezanost Europe sa Sjedinjenim Američkim Državama. Istodobno je izraziti zagovornik nacionalne sigurnosti, snažne vojske i odvraćanja. Njegov odnos prema Rusiji znatno je tvrđi nego kod dijela zapadnoeuropskih političara. U njegovu političkom razmišljanju Poljska nije samo članica EU-a nego i država na istočnom krilu Zapada, a NATO predstavlja temelj poljske sigurnosti. Slično gleda i na Ukrajinu: njezin opstanak povezuje sa sigurnošću Poljske i šireg europskog prostora. Prema Ukrajini je izrazito prozapadno orijentiran, ali nije nekritičan, pa njezinu integraciju u Europu povezuje i s načinom na koji država tretira vlastitu povijest.

Njegov privatni i intelektualni život dodatno je zanimljiv zbog braka s američkom novinarkom i povjesničarkom Anne Applebaum. Vjenčali su se 1992. i imaju dva sina. Applebaum je dobitnica Pulitzerove nagrade za knjigu “Gulag: A History” i poznata autorica koja se bavi komunizmom, Rusijom, istočnom Europom i autoritarizmom. Napisala je i djelo “Sumrak demokracije”, u kojem analizira raspad političkih savezništava među ljudima koji su krajem 20. stoljeća pripadali istoj prozapadnoj, liberalno-konzervativnoj sredini. Njegova politička biografija ima neobičan luk: počinje u komunističkoj Poljskoj i studentskom otporu, nastavlja se kroz britanski azil i Oxford, ratne reportaže iz Afganistana i Angole, američki konzervativni think-tank, poljsku obrambenu i vanjsku politiku, Europski parlament i ponovno poljsko Ministarstvo vanjskih poslova. U svim tim fazama ponavlja se ista osnovna tema: kako Poljska i Europa trebaju odgovoriti na Rusiju i kako očuvati zapadni politički poredak. Upravo zato njegove izjave o Ukrajini, Hrvatskoj, povijesnim simbolima i fašizmu treba promatrati unutar šireg političkog okvira u kojemu su povijest, nacionalni identitet, europska pripadnost i sigurnosna politika međusobno povezane teme.