Policija je objavila da je redovnica koja je tvrdila da ju je na ulici u Zagrebu napao nepoznati muškarac lažno prijavila napad. Nakon kriminalističkog istraživanja utvrđeno je da je 35-godišnjakinja sama sebi nožem nanijela ozljede, pri čemu je oružje prethodno kupila u trgovini. Znala je da prijavljuje nepostojeće kazneno djelo.

Od tog hladnog policijskog priopćenja do histerije na društvenim mrežama prošlo je tek nekoliko sati. Prije nego što su činjenice uopće bile poznate, dio samoprozvanog “suverenističkog” međumrežja danima je vrtio istu mantru: strani radnik, migrant, “njihov” čovjek koji uz povike “Allahu ekber” napada “našu” časnu sestru. Na sceni je bilo sve što treba za savršenu propagandu: religija, identitet, strah i krv. Samo je jedna sitnica nedostajala - istina. U takvim trenucima vidi se koliko je naš javni prostor izgubio osjećaj za razliku između stvarnosti i njezine interpretacije. Nije presudno što se dogodilo, nego kakav se mit može složiti od nekoliko detalja i jedne riječi na pogrešnom jeziku.

Gadno je bilo gledati kako se jedna tragična i duboko ljudska priča pretvara u politički poligon. Umjesto da nas zabrine činjenica da jedna žena očito prolazi ozbiljne psihološke poteškoće, počeli smo se natjecati tko će brže izmišljati napadače, konstruirati zavjere i ugurati ovaj slučaj u trenutačni opasni društveni narativ. Žrtva nije bila časna sestra, već stvarnost, a kolateralna šteta bilo je sve ono ljudsko u nama.

Već pola godine radim na jednom projektu u kojem je fokus mentalno zdravlje mladih svećenika i redovnika. O depresiji, tjeskobi i psihičkim slomovima među ljudima koji su život posvetili Bogu premalo se govori. Prije nekog vremena jedan je mladi svećenik u okolici Zagreba počinio samoubojstvo. Nedavno su dvojica pokušala nešto slično. Crkveni sustav se i dalje ne zna nositi s tim. U najboljem slučaju šuti, u gorem relativizira, u najgorem se pravi da problema nema.

Sjećam se svoje formacije za svećenika: u četiri godine sjemeništa i pet godina bogoslovije sa mnom i s mojim kolegama nikad nitko od stručnjaka za mentalno zdravlje nije radio. Nitko nas nije pripremao za teže izazove i situacije, za suočavanje s vlastitim traumama, granicama i tamnim stranama. Ali su se zato očekivali besprijekorna savršenost, nasmijani lik, čvrsta vjera i spremnost na žrtvu bez prigovora. Takav sustav zapravo proizvodi ljude koji znaju funkcionirati u uniformi i prema pravilniku, ali ne znaju prepoznati trenutak kad pucaju.

U takvom okruženju priznati da ti je teško još se doživljava kao slabost, manjak vjere ili nedostatak poziva. Umjesto da se svećeniku ili časnoj sestri koji traže pomoć kaže: “Dobro je što govoriš”, oni često čuju: “Stisni se, moli više, proći će”. Godinama se tako stvara eksplozivna mješavina pritiska, srama i tišine. Kad se ta mješavina jednom zapali, svi se prave iznenađeni, kao da nismo znali da pod habitom i reverendom kuca sasvim obično, ranjivo ljudsko srce.

Ono što dodatno zabrinjava jest šira slika društva koje ne zna što bi s mentalnim zdravljem. Dok se dijelovi javnosti natječu tko će glasnije vikati protiv “rodne ideologije” i “ljevičarskog ludila”, potpuno im izmiče činjenica da djeca, adolescenti, studenti, roditelji, svećenici i časne sestre pucaju po šavovima. Liste čekanja za psihijatre i terapeute su beskrajne, preventivni programi su sporadični, a stigma je itekako živa. U takvom kontekstu nije čudno što se i ovaj slučaj radije pakirao u narativ o vanjskom neprijatelju nego u neugodno pitanje: što smo propustili napraviti za ovu ženu. Uvijek je lakše kriviti apstraktnog “migranta” nego priznati vlastiti propust, vlastitu nebrigu i vlastitu lijenost.

Časna sestra će, nadam se, dobiti pomoć. Sustav je ovoga puta reagirao barem toliko da joj omogući liječenje. Oni koji su danima širili laži i propagandu, međutim, neće dobiti nikakvu terapiju. Oni će ostati u svojim mjehurićima, uvjereni da su branili “naš način života”, dok zapravo sudjeluju u stvaranju goleme digitalne kanalizacije u koju bacamo sve što nam ne paše u sliku: činjenice, nijanse, ljudsku ranjivost...

Ovo nije priča za političke bodove. Nije municija za ideološke ratove. Ovo je bolni podsjetnik da i “najsvetiji” među nama mogu biti ranjivi, krhki i sami. I da je to u redu. I da bi im društvo, umjesto brzopoteznih scenarija i teorija, trebalo ponuditi nešto što smo zaboravili: razumijevanje, podršku i tišinu bez sudova.

Ako nas išta može zaštititi od sljedeće medijske hajke, onda su to dvije jednostavne geste: paziti jedni na druge i ne žuriti sa zaključcima. Sve ostalo je samo još jedan krug u istoj otrovnoj spirali u kojoj na kraju svi postajemo žrtve, i oni koji trpe u tišini i oni koji viču na internetu. Samo što jedni završe u bolnici, a drugi u komentarima.