Fotografija je milenijska – grupica ne baš uniformiranih ljudi, ali očito sklonih crnoj i drugim tamnim bojama spektra, kreće se glavnom ulicom Splita. U pauzi su nakon protesta. Traže slobodu za crne drugove koji su, jer ih smeta vrijeme održavanja folklorne priredbe – mjesec studeni, kad je pao Vukovar. I činjenica da je taj folklor srpski. To je provokacija.

No, ako se po služimo metodom blowup iz Antonionijeva filmskog klasika, pa povećamo fotografiju, uočavamo jedan beskrajno zanimljiv detalj. U izlogu dućana pored kojega maršira ova nacionalna “vojska spasa” kočopere se, upravo provokativno, dva plakata. Ne oglašavaju srpski folklor, nego srpski turbo folk. Iz plakata doznajemo da će splitsku publiku 21 studenog – samo tri dana nakon obljetnice pada Vukovara – zabavljati Peđa Jovanović, izvođač čuvenog hita Laki, čiji stihovi glase ovako: “Laki, Laki je sad u flaši rakije, svima dužan, svima kriv; sad se traži, mrtav ili živ; Ode Laki za Ameriku, poneo je i harmoniku, da vidi sveta i da zaradi, mesec dana ništa ne radi…” OK, Laki je otišao u Ameriku da ne bi išao u rat, Čikaška bojna, bio dezerter, nije napadao Vukovar – kao ni ona dječica kojima su heroji zabranili plesanja Žikinog kola – ali u Americi nije uspio, pa se vratio u otadžbinu. No, tek je tu dibidus propao: “Na reč uze soma dolara; sada nema ni sto dinara, čim je stig’o, čim se vratio; naš se Laki odmah napio…”

Pjesnik potom pita Lakija (Lucky, Srećko) “Druže moj, šta to imaš u glavi toj, osim vetra što na sve strane duva, ej, stani malo sad, druže moj, uspori malo život svoj, ko se čuva, njega i Bog čuva…”

Taj vetar, ta promaja – propuh – iz Lakijeve glave sigurno je zahvatio i naše borce za kulturnu čistoću, jer u mjesecu pada Vukovara nisu zapazili ni drugi plakat, oglas za splitski koncert Milice Pavlović, koji će biti održan 14, studenog, samo četiri dana prije obljetnice pada grada heroja! Iz Miličina bezvremenskog fokl klasika Tango izdvajamo jedan stih; “Mislila sam ja da je ljubav bol; Dok mi nije Bog tebe poslao; Od tog dana sve kreće na bolje; Srećo, dobar dan, tugo napolje..”

To je za naše crnomajicaše Heinrich Heine, Goethe, marienbadska elegija, Tn Ujević, rječju vrhunska lirika – to može, ali folk društvo, ni u ludilu. Za Peđu i Milicu, i Tozovac je bio Pavarotti, ali možemo se kladiti da će dobar dio likova s fotografije navečer hodočastiti na ovo dvoje “umetnika” i, “čaše lomeć, uz ruke krvave” zavijati na refrene o promaji u Lakijevoj ludoj glavi…

Glazbeno-političkom i civilizacijskom ludilu ovdje nije kraj. U ponedjeljak na večer, 10. listopada – osam dana prije

pada Vukovara - oglašena je prodaja karata za zagrebački koncert Aleksandre Prijović “Prije”. Koncert će biti održan 31. prosinca, u 14 sati u Paviljonu 5 Zagrebačkog velesajma, samo 31 dan nakon osnivanja tamnice naroda, prve Jugoslavije. Za ulaznice se javilo 1,6 milijuna ljudi, pa su svi serveri pali. To je tri puta veći interes nego za (susjedni) Hipodrom. Hoće li Andrej Plenković, koji pažljivo slijedi glazbene trendove, dan prije s nevinom dječicom (blagdan nevine dječice pada 28. prosinca; to je dan kad je svoju grešnu dušu Gospodinu prepustio Poglavnik Ante Pavelića, pa mu je pater Lasić na taj datum uvijek držao misu) obići i Priju? Ili će na dan – kada Thompson – slučajno? – želi održati koncert u Areni, otići samo na poklonstvo hrvatskom The Bossu, čavoglavskom Springsteenu?

To bi bilo gore od sektašenja, to bi bila greška – publike će, na oba koncerta, uglavnom biti iste…