Po srpskim vojnim portalima, forumima i specijaliziranim krugovima već se neko vrijeme vrti priča da je kineski L-15 vrlo blizu toga da postane novi školsko-borbeni avion srpskog ratnog zrakoplovstva, a zadnjih mjeseci ta je priča postala toliko konkretna da se već pojavljuju tvrdnje kako je avion odabran, kako bi prva eskadrila mogla stići već 2027. i kako se razmatra nabava cijele eskadrile. Službene potvrde Beograda zasad nema, ali L-15 nije nikakva forumska egzotika: srpsko Ministarstvo obrane doista provodi postupak izbora novog školskog aviona, dok je specijalizirani Tango Six još u travnju L-15 naveo kao jednog od najozbiljnijih kandidata za zamjenu G-4 Super Galeba.

Ako se te najave pokažu točnima, u Zagrebu bi ih bilo pogrešno dočekati podsmijehom, pitanjem kakav je to kineski školski avion u usporedbi s hrvatskim Rafaleom,

jer Srbija L-15 ne bi kupovala da bi njime lovila hrvatske Rafale, nego da bi stvorila ono što Hrvatska zapravo nema: jeftiniju drugu liniju mlaznog zrakoplovstva koja može školovati pilote, održavati njihov nalet i po potrebi izvršavati dio borbenih zadaća.

Hongdu L-15, odnosno JL-10 u kineskoj službi, nadzvučni je školsko-borbeni avion razvijen za prijelaz pilota prema modernim borbenim zrakoplovima, ali postoje i borbenije inačice opremljene radarom i sposobne nositi vođena ubojna sredstva, pa je njegova vrijednost upravo u tome što jednim avionom može pokriti dio poslova za koje bi inače trebalo koristiti znatno skuplji borbeni lovac. Srpski vojni komentatori ga zato i promatraju kao potencijalnog nasljednika srpskog G-4, ali i kao moguću zamjenu za dio zadaća koje danas obavlja Orao.

A Srbija upravo ulazi u razdoblje u kojem joj takav avion treba.

Beograd je naručio 12 Rafalea i sad mora izgraditi cijeli sustav oko njih, a to znači ne samo osigurati infrastrukturu i naoružanje, nego proizvesti dovoljno pilota, omogućiti im broj sati leta i istodobno sačuvati skupe Rafale za ono zbog čega su kupljeni, a to su ozbiljne borbene zadaće, a ne svakodnevno trošenje resursa na školovanje i manje zahtjevne misije.

Tu L-15 postaje zanimljiv. Pilot može proći veliki dio napredne mlazne obuke na kineskom dvomotorcu, svladati borbene procedure, rad s radarom i vođenim naoružanjem, a tek potom prijeći na Rafale, čime se smanjuje potreba da se francuski lovac koristi kao skupi školski avion za svaki korak pilotske obuke.

Drugim riječima, L-15 nije konkurencija Rafaleu, nego njegov pomoćnik. I upravo bi to trebalo zanimati Hrvatsku. Hrvatska ima 12 Rafalea i njima mora pokriti praktički cijelu borbenu komponentu ratnog zrakoplovstva, od air-policinga i presretanja do NATO-ovih zadaća, obuke, vježbi i održavanja stalne borbene spremnosti, dok bi Srbija, ako uz svojih 12 Rafalea doista nabavi L-15, mogla dio tih zadaća prebaciti na jeftiniju platformu i time svoje najbolje avione čuvati za najzahtjevnije misije.

Tu se vidi razlika između broja aviona na fotografiji i stvarne borbene sposobnosti.

Ako Srbija kupi 12 ili čak 18 L-15, neće time dobiti 18 aviona koji mogu ravnopravno stati pred hrvatske Rafale, ali će dobiti znatno više mlaznih aviona, dodatne kapacitete za obuku, veću bazu pilota i mogućnost da Rafalei više vremena provode u stvarnim borbenim ulogama.

A ako se istodobno ostvare i sve glasnije srpske spekulacije o nabavi kineskog J-10C/J-10CE, slika postaje još zanimljivija, jer se tad više ne bi radilo o kupnji jednog školskog aviona, nego o pokušaju stvaranja paralelnog kineskog zrakoplovnog sustava uz francuske Rafale.

Srpska vojna delegacija već je posjećivala kinesku zrakoplovnu industriju, pri čemu su kao konkretne opcije razmatrani upravo J-10CE i FTC-2000, dok je L-15 zasebno ulazio u priču o novom školskom borbenom avionu.

To je ono što bi u Zagrebu trebalo pratiti, a ne pitanje može li L-15 pobijediti Rafale.

Ne može. Ali ako L-15 omogući Srbiji da bolje obuči pilote, jeftinije održava njihov nalet, rastereti Rafale i dio zadaća koje danas obavljaju G-4 i Orao prebaci na novu platformu, onda je njegov učinak puno veći od onoga što bi sugerirala sama usporedba tehničkih karakteristika.

Jer zračne snage nisu kolekcija aviona, nego sustav u kojem najbolji avion vrijedi onoliko koliko ima obučenih pilota, raspoloživih sati leta, naoružanja, radara, održavanja i logistike. Srbija je, očito, počela slagati upravo takav sustav.

Hrvatska je kupnjom Rafalea napravila veliki i strateški važan korak, ali sad dolazi neugodno pitanje: što nakon Rafalea? Ako je odgovor samo “ništa, imamo Rafale”, onda će Zagreb vrlo brzo otkriti da se obrambena politika ne može temeljiti na činjenici da je jedan avion bolji od drugoga.

Jer dok se u Zagrebu bude gledalo koliko je L-15 slabiji od Rafalea, u Beogradu bi mogli računati koliko će dodatnih sati njihovi Rafalei dobiti zato što će ih kineski avion rasteretiti. I upravo je tu cijela kvaka.

L-15 ne mora biti bolji od hrvatskog Rafalea da bi Srbiji donio novu sposobnost, dovoljno je da joj omogući da svoje Rafale koristi pametnije.