O Josipu Brozu je ispredeno više bajki nego o bilo kojem čovjeku s ovih prostora, od Nikole Tesle do grofa Drakule. Pričalo se da je sin mađarskog ili poljskoga grofa, da su Rusi podmetnuli lažnog, a zadržali pravog Tita, da je u svojoj torbici nosio smrtovnicu koju su austrougarske vojne vlasti izdale kad je zarobljen na Istočnom frontu pa su mu je - pedantne kakve su već bile - uručile kad je postao predsjednik. Pa onda, da su mu priređena dva pogreba i da mu je, prije polaganja u lijes, s prsta skinut prsten s dijamantom, koji je potom prodat, za basnoslovan iznos, nekom zagrebačkom poduzetniku...

Originalni Titov prsten, kupljen u Moskvi, zapravo, uopće nije imao dijamant, imao je nešto drugo. Tito je - to je malo poznato - bio do neke mjere praznovjeran čovjek. Vjerovao je da je miljenik sudbine i da ga smrt neće. Svakako je u životu imao dosta sreće - od šeste godine, kad je prvi put otpisan jer se razbolio od šarlaha, pa sve do Ljubljane, uvijek je uspijevao pobjeći grobaru s lopate. U Moskvi je, u vrijeme jezive, Velike čistke 1938. godine, za dlaku izbjegao strijeljanje - kosa mu je posijedila za jednu noć. U to je doba stanovao u hotelu Lux, mrijestilištu najvećih riba svjetskog komunizma, koje je za mnoge bilo zadnja stanica prije hapšenja i slanja u Sibir ili pred streljački stroj. Tito je te godine u Moskvi prevodio Kratki kurs SKP-b, staljinističku povijest Oktobarske revolucije, a onda ga je netko prijavio za trockizam u prijevodu. Bila je to optužba zbog koje se mogla izgubiti glava. Povrh toga, Tito je vodio borbu za čelno mjesto u Partiji.

Najveći rival bio mu je crnogorski “vehabija” (tako su u Partiji zvali najradikalnije elemente) Petko Miletić. Obojica su, i Tito i Miletić, koristili sovjetske službe da ocrne onog drugoga, no Titova je klupa bila “duga kao gladna godina”, pa je pomoć Bugarina Ivana Karaivanova i Slovenca Josipa Kopiniča prevagnula - Tito je (jedva) spasio živu glavu (Miletić je završio u Sibiru) i uspeo se na vrh Partije, a za nagradu samom sebi, ali i kao amajliju, Tito je kupio - prsten. Uvijek se volio kititi, još kao radnik u brodogradilištu u Kraljevici nosio je zlatni sat, a u Pragu se kasnih tridesetih služio zlatnim nalivperom. Kipar Antun Augustinčić, koji je odlično poznavao Kumrovčanina (rođeni su u dva susjedna sela), rekao je Luisu Adamicu kako je Tito “svakog dana dotjerivao nokte. Nosio je prsten, pa i dva prstena”.

A priču o originalnom Titovu prstenu ispričao je čovjek koji je bio njegov intimus i koji je bio s njim prilikom kupovine - famozni Josip Kopinič.

“Jednom smo Tito i ja išli u trgovinu na Kuznjecki most, u starom dijelu Moskve. Tamo su se nalazile komisione radnje u kojima se svašta moglo kupiti. Tito je upravo dobio honorar za prijevod i dopao mu se jedan prsten s opalom. Ne znam koliko ga je platio, ali znam da ga je nosio do kraja života. Kupio je i krzno od lisice, mislim da ga je namijenio Herti. Također je uzeo dvije-tri zvijezde koje su se nosile kao značke na paradama u Moskvi. Mislio sam da su od stakla, ali one su bile od pravih uralskih rubina”, ispričao je kasnije Kopinič.

Tito nikad nije uzimao bižuteriju. Herti je - ona je to ispričala Miri Šuvar i Lordanu Zafranoviću - kupio prsten od platine, burmu i sat.

“On je taj prevod dovršio i kad je dobio nagradu, kupio je sebi jedan prsten. Kupio je i meni prsten. Rekao je: ‘Znam da ti ne voliš zlato, evo, kupio sam ti jedan od platine’. Što je u stvari bilo još skuplje. Ali nije bilo zlato”, rekla je Herta Haas, Titova supruga.

Kopinič u priči o prstenu malo griješi - spomenuti prsten Tito nije nosio do kraja života. Tijekom bitke na Sutjesci, Tito je smršavio na 59 kilograma i prsten mu je skliznuo s prsta pa ga je izgubio. To je posvjedočio jedan od tri njegova najbliža suradnika, Milovan Đilas. On o tome piše: “Prije nekoliko godina Tito je spomenuo da mu je prsten koji nosi - spasio život. Kako prsten može spasiti život? A to i nije onaj, spasilački, prsten koji on ima na umu. Onaj prsten kupljen u Sovjetskom Savezu da bi mu se našao u eventualnoj oskudici spao mu je s omršavjele ruke u Petoj ofenzivi (operacija Schwarz). A prsten o kome govori, koji mu je na ruci - taj prsten mu je sovjetska vlada dobavila, na njegov zahtjev, za vrijeme posjeta Moskvi u ožujku 1945. godine. Od tada Tito nije bio u životnoj opasnosti, pogotovu ne u takvoj iz koje bi ga čarobni prsten izvukao”.

Cijeli tekst o misterioznoj Titovoj torbi možete pročitati OVDJE.