U elitnom predgrađu Dallasa, skriven iza zidova velebnog imanja vrijednog 55 milijuna dolara, nalazi se jedan od najbizarnijih vrtova na svijetu. Njegov vlasnik, teksaški milijarder Harlan Crow, naziva ga "Vrt zla". Umjesto vrtnih patuljaka i gipsanih flaminga, travnjake i sjenovite staze krase masivne brončane i kamene statue svrgnutih diktatora i komunističkih vođa 20. stoljeća. Među Lenjinom, Staljinom, Mao Ce-tungom i Fidelom Castrom, svoje je mjesto našao i kip Josipa Broza Tita. Njegova prisutnost u Teksasu, tisućama kilometara od Kumrovca ili Kuće cvijeća, otvara priču ne samo o jednom neobičnom hobiju, već i o moći, politici i načinu na koji se povijest pamti, kupuje i izlaže.

Tko je zapravo Harlan Crow?

Točna neto vrijednost Harlana Crowa nije javna informacija, ali Forbes procjenjuje da on i njegova braća dijele obiteljsko bogatstvo od najmanje 2,5 milijarde dolara. Magnat nekretnina sa sjedištem u Dallasu predsjedava Crow Holdingsom, istaknutom investicijskom i razvojnom tvrtkom koja upravlja imovinom od otprilike 33 milijarde dolara.

Harlan Crow nije samo ekscentrični kolekcionar. On je nasljednik ogromnog carstva nekretnina koje je izgradio njegov otac Trammell Crow, a danas je predsjednik tvrtke Crow Holdings i jedan od najutjecajnijih megadonatora američke Republikanske stranke. Decenijama je tiho, ali izdašno financirao konzervativne organizacije i političare. Njegov se život odvijao daleko od očiju javnosti sve do nedavno, kada je istraga neprofitne medijske organizacije ProPublica otkrila njegovo blisko prijateljstvo i financijske veze sa sucem američkog Vrhovnog suda, Clarenceom Thomasom. Otkriveno je da je Crow godinama Thomasu plaćao luksuzna putovanja privatnim zrakoplovom i jahtom, financirao školovanje njegovog pranećaka te čak kupio kuću u kojoj i danas besplatno živi sučeva majka.

Ovaj je skandal bacio snažno svjetlo na Crowov život, a time i na njegove kolekcionarske strasti. U golemoj biblioteci, koja je krilo njegove vile, čuva se nevjerojatna zbirka od oko 14.000 knjiga i rukopisa. Tu su pisma Kristofora Kolumba i Georgea Washingtona, prvi popis stanovništva SAD-a s potpisom Thomasa Jeffersona, ali i predmeti koji izazivaju jezu: potpisani primjerak Hitlerovog "Mein Kampfa", dva njegova akvarela i nacistički stolnjaci. Crow tvrdi da nije simpatizer nacizma, već da ga, kao i komunizam, duboko prezire te da sakuplja artefakte kao podsjetnik na zlo koje se ne smije zaboraviti. Sam sebe opisuje kao "običnog nekretninskog poduzetnika iz Teksasa", no njegova mreža prijatelja i gostiju, koja uključuje bivše predsjednike, ugledne znanstvenike i suce, govori o čovjeku koji je daleko od običnog.

​-Vjerojatno imam više utjecaja od običnog čovjeka- priznao je u jednom intervjuu. ​- Ali i dalje ne mislim o sebi kao o centru moći.

U Vrtu zla

Ideju za svoj vrt Crow je, kako kaže, dobio 1979. godine, kada je Rodezija postala Zimbabve. ​-U sjećanju mi je slika rušenja spomenika Cecilu Rhodesu. Tada sam pomislio kako je tužno što se takve stvari možda neće sačuvati- izjavio je za Forbes 1996. godine. Za njega, ovaj vrt nije slavljenje tiranije, već upravo suprotno. On ga vidi kao svoj "pobjednički vrt", spomenik trijumfu kapitalizma i demokracije nad propalim kolektivističkim ideologijama.

Šetnja vrtom je nadrealno iskustvo. Ogromni, osamnaest stopa visoki Lenjin, težak osam tona, stoji zagledan u daljinu. Na njegovom brončanom kaputu još se vide bijele mrlje, ostaci boje koju su po njemu bacili Gruzijci slaveći pad komunizma. Nedaleko od njega je Staljin, čiji kip nosi "ožiljke" od udaraca prosvjednika. Tu su i rumunjski diktator Nicolae Ceaușescu, osnivač Istočne Njemačke Walter Ulbricht, kubanski revolucionar Che Guevara i mnogi drugi. Da bi uspostavio ravnotežu, Crow je na osunčani dio imanja, s pogledom na galeriju zlikovaca, postavio i kip Winstona Churchilla te statue Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Prema njegovim riječima, cilj je jasan. ​- Želim da pamtimo. Želim da učimo iz toga. I prokleto je važno da to pamtimo- rekao je, objašnjavajući kako je komunizam bio najveća prijetnja svijetu tijekom njegova života.

Put ovih teških brončanih divova do mirnog teksaškog vrta bio je sve samo ne jednostavan. Ključna osoba u njihovoj nabavi bio je Tie Sosnowski, avanturist i povjesničar kojeg je Crow unajmio početkom devedesetih. Sosnowski je bio čovjek za nemoguće misije. Njegov prvi zadatak bio je dopremiti Lenjinov kip iz gruzijskog grada Lančkutija usred građanskog rata.

​-Iznajmili smo ogroman Aeroflotov helikopter, ali kad smo nadlijetali grad, ljudi su mislili da ih napadamo. Morali smo preko razglasa objaviti da smo došli samo po kip - ispričao je Sosnowski. Na kraju su kip kamionom, izbjegavajući metke i blokade, prebacili do Istanbula, a odatle brodom za Houston. Sosnowski je ušetao i u sjedište KGB-a u Moskvi te ponudio kupiti bistu osnivača sovjetske tajne policije Feliksa Dzeržinskog, koja danas također stoji u Dallasu.

Njegova najopasnija misija bila je nabava biste Gavrila Principa. Kip se nalazio u muzeju u Sarajevu, na samoj liniji fronte tijekom rata. ​- Nitko nije mogao vjerovati da riskiram život zbog kipa. Svi su mislili da sam iz CIA-e. K vragu, čak i moj otac misli da sam iz CIA-e- prisjetio se Sosnowski. Unatoč tome što su ga tri puta uhićivali i što su bosanski Srbi gađali njegov kombi protuavionskim granatama, uspio je izvući Principovu bistu, koja je u Dallas stigla u četiri dijela i bez nosa. Njegova prisutnost u vrtu je neobična - Princip nije bio šef države, već onaj koji je srušio budućeg šefa države. No, kako je sam Sosnowski objasnio za New York Times, Princip "povezuje cijelu priču, početak i kraj stoljeća".

Titovo mjesto u panteonu diktatora

Točne okolnosti pod kojima je kip Josipa Broza Tita stigao u Dallas obavijene su velom tajne. Za razliku od dramatičnih priča o Lenjinu i Principu, detalji o nabavi Titova spomenika nisu poznati javnosti. Izvori navode da ga je Crow kupio tijekom devedesetih godina od prodavača u Hrvatskoj. Poznato je da je Tie Sosnowski putovao bivšom Jugoslavijom u potrazi za kipovima i pokušao nabaviti jedan Titov kip iz njegovog rodnog Kumrovca, no taj nije bio dostupan. Koji je kip na kraju završio u Teksasu, gdje se točno nalazio i koliko je plaćen, ostaje nepoznanica.

Svakako se radi o odljevu kipa kojeg je izradio Antun Augustinčić. Trenutačno se kip Tita nalazi u Dallasu, na privatnom posjedu Crowa na njegovom prostranom imanju u Preston Roadu u susjedstvu Highland Parka. Međutim, kao što fotografija pokazuje, kip se jedva može vidjeti preko ograde. Okrenut je leđima ka cesti. 

U Crowovoj klasifikaciji, Tito pripada kategoriji "diktatora", iako sam vlasnik priznaje da nije sve crno-bijelo. Razvrstavanje statua, kaže, nije savršeno sortirano po stupnjevima zla. ​-Možete se sporiti oko Juana Peróna, je li bio sila dobra ili zla... Možete se sporiti i oko Mubaraka - rekao je, dodavši da je jugoslavenski predsjednik ipak bio bolji od Staljina. Titov kip tako stoji kao nijemi svjedok jedne ere, izmješten iz svog povijesnog konteksta i postavljen u službu nove, američke priče o pobjedi i porazu. Dio je zbirke koja, prema riječima njenog vlasnika, služi kao "povijesni podsjetnik na nečovječnost čovjeka prema čovjeku", ali koja istovremeno, zbog kontroverzi koje okružuju Crowa, postavlja pitanja o tome tko ima moć pisati povijest i posjedovati njezine simbole.

Kako je nastao Augustinčićev kip Tita?

Čak i prije Drugog svjetskog rata, Antun Augustinčić smatran je jednim od najvećih hrvatskih kipara svog vremena, stvarajući neke od najdramatičnijih i najizrazitijih kipova i figura koje je regija ikada vidjela, piše spomenikdatabase.org. Nakon što je veći dio svog ranog obrazovanja i studija proveo u Parizu, Augustinčić je polako izgradio respektabilnu karijeru tijekom rane mladosti i postao poznat i tražen kipar ne samo u Kraljevini Jugoslaviji, već i diljem Europe. Nije iznenađujuće da su njegove umjetničke vještine tražili ne samo ljubitelji umjetnosti, već i vladini dužnosnici i vladari. Takve su narudžbe započele kada je zamoljen da stvori više skulpturalnih spomenika koji prikazuju kralja Aleksandra I. od Jugoslavije, jedan u Skoplju, a drugi u Somboru. Međutim, s početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine, kraljevska obitelj Jugoslavije je pometena, a zloglasni političar Ante Pavelić istaknuo se u Hrvatskoj kao vođa fašističkog ustaškog režima. Augustinčić je prešao na sljedeću fazu u svojim prikazima vojskovođa kada je bio angažiran za izradu skulptura Pavelića, koji je želio iskoristiti Augustinčićeve vještine kako bi se promovirao putem umjetnosti. Međutim, željan bijega iz okova Pavelićeva represivnog režima, Augustinčić je u jesen 1943. pobjegao iz sfere ustaške kontrole i pridružio se antifašističkim komunističkim snagama otpora, partizanskoj vojsci maršala Josipa Broza Tita.

Augustinčić se pridružio partizanima u Jajcu u jesen 1943., samo nekoliko mjeseci nakon poznate bitke na Sutjesci . U tom trenutku, Jajce se nalazilo u središtu velike regije koja je bila označena kao "slobodni teritorij" oslobođen od fašističke kontrole od strane partizanske vojske. Već kao obožavatelj Augustinčićevih vještina kao kipara, Tito je pitao umjetnika može li za njega stvoriti dostojanstven portret. Ovo bi bilo prvo značajno djelo u kojem bi Titova slika bila prikazana u skulpturi. Proces Augustinčićevog stvaranja Titove skulpture dobro je dokumentiran nizom fotografija, od kojih se jedna može vidjeti gore. Kako jedan izvor dalje objašnjava: „ fotografije koje su zabilježile [ovaj događaj] obišle ​​su svijet kako bi pokazale da partizanski pokret nije bio samo oružana borba, već da su se na ovom oslobođenom teritoriju odvijale i kulturne akcije. “ Skulpturalno djelo koje je Augustinčić stvorio ovdje u Jajcu sastojalo se od biste koja je prikazivala Tita kako svečano gleda naprijed sa stoičkim izrazom lica i namrštenim čelom kao da zabrinuto gleda preko bojnog polja ili zamišljeno odlučuje o svom sljedećem strateškom potezu.

Samo nekoliko tjedana nakon što je Augustinčić dovršio Titovu bistu 29. studenog 1943., ona je korištena kao središnji dio 2. zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), održanog ovdje u Jajcu. Svaki govornik koji se obratio delegatima tijekom zasjedanja, a ponajviše Tito, stajao je neposredno pored biste dok je skulptura simbolično gledala na okupljene s visokog postolja. Ovih nekoliko fotografija stvaranja biste i njezine upotrebe kao obilježja 2. zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu neke su od rijetkih dokumentacija ovog originalnog djela, budući da njezina trenutna lokacija nije jasna. Neki izvori kažu da je izgubljena tijekom Drugog svjetskog rata, dok drugi izvori sugeriraju da je možda završila u Bosanskom Petrovcu u Bosni i Hercegovini, da bi kasnije bila uništena tijekom rata u Bosni 1990-ih. U svakom slučaju, trenutna lokacija ove originalne skulpture - čak i postoji li još uvijek ili ne - ne čini se poznatom sa sigurnošću.

U mjesecima neposredno nakon završetka rata, Augustinčić se vratio u svoj osobni umjetnički atelje u Zagrebu gdje je počeo razmišljati o toj izgubljenoj bisti koju je stvorio u Jajcu. Kao rezultat toga, 1947. godine počeo je razvijati kip Tita u punoj veličini temeljen i inspiriran ovom izgubljenom bistom. Nakon samo nekoliko mjeseci, Augustinčić je brzo dovršio mali konceptualni model visok 23 cm za ono što je zamislio kao kip Josipa Broza Tita u punoj veličini. Djelo prikazuje jugoslavenskog vođu odjevenog u uniformu i dugi vojnički ogrtač (šinjel) s gotovo istom glavom kao i jajačka biste, ali ovaj put je obješena nisko, gleda dolje dok drži ruke iza leđa i korača naprijed. Dok odlučnim korakom korača naprijed, vidi se nalet vjetra kako otvara revere Titovog balonera, što je istraživač Vinko Srhoj prtumačio kao svojevrsnu "kazališnu zavjesu, snažnu draperiju koja otvara i uokviruje snagu njegova koraka, dramatizirajući Titov fizički izgled, njegovu monolitnu, sporu, ali nezaustavljivu energiju kretanja ". U ovoj skulpturi Augustinčić prikazuje Tita kao pravog državnika, prikaz prikladan za političara koji želi biti shvaćen kao " otac nacije ". Zanimljivo je da, kako ističe beogradska povjesničarka umjetnosti Ana Panić iz Muzeja Jugoslavije u nedavnom članku , figurativna kompozicija ovog djela zapanjujuće podsjeća na raniji spomenik koji je Augustinčić izradio 1935. godine kralju Aleksandru I. iz jugoslavenske dinastije Karađorđević, koji se nalazio u današnjem Varaždinu u Hrvatskoj, s njegovim dugim vojničkim balonerom, korakom naprijed i pogledom prema dolje. Međutim, ovaj spomenik u Varaždinu uništen je 1941. godine kada su ustaše došle na vlast, piše spomenikdatabase.org.

Tito je bio izuzetno zadovoljan Augustinčićevom koncepcijom te je kao rezultat toga naručeno nekoliko verzija ovog djela u prirodnoj veličini za izlijevanje u bronci u Ljevaonici umjetnina u Zagrebu 1948. godine. Zanimljivo je da se različiti izvori ne slažu oko toga koliko je verzija Augustinčić izvorno izlio, neki kažu samo tri, drugi kažu više od devet, dok treći izvori kažu da je napravljena jedna kopija za svaku od šest socijalističkih republika Jugoslavije. Međutim, čini se da je općeprihvaćeno da je prvi od ovih odljevaka Tita u prirodnoj veličini bila verzija koja je postavljena ispred njegove kuće iz djetinjstva u rodnom mjestu Kumrovcu u Hrvatskoj. Tijekom sljedećih desetljeća, diljem Jugoslavije postavljeno je još mnogo desetaka ovih reprodukcija Augustinčićeve koncepcije u prirodnoj veličini. Akademski istraživač Andrew Lawler iz Beograda prepričava u razgovorima koje sam s njim vodio da je čuo da je tijekom jugoslavenskog doba izrađeno više od trideset brončanih odljevaka Augustinčićeve skulpture u prirodnoj veličini, od kojih je mali broj javno izložen, a mnogi drugi smješteni su u institucijama koje nisu aktivno otvorene za javnost (poput vojnih baza, vladinih zgrada, državne imovine).

Godine 1968. poznati jugoslavenski pisac Miroslav Krleža opisao je ovo djelo koje živo dočarava povijest i atmosferu sadržanu u Augustinčićevom kipu:

Ogrnut vojničkim kaputom, s gotovo melankoličnom siluetom, Tito nije modeliran na pobjednički način: stanje opasnog rata bjesnilo je tri godine u opasnoj neizvjesnosti, izazvanoj gerilskim ratovanjem, a on je bio na dohvatu njemačke vojske u vrijeme nastanka skulpture. Ovaj, Augustinčićev Tito, u svom partizanskom kaputu, koji je podigao zastavu otpora u ključnom trenutku povijesti kada su se drugi političari naše zemlje predali, nije prikazan na čelu vojske koja predvodi svoje brigade; ovo je vizija čovjeka s glavom pognutom kao posljedicom stalnih briga, duboko u mislima, kako hoda uskim dvorištem jajačke tvrđave, na sličan način na koji je samo nekoliko godina ranije koračao dvorištima zatvora dok je bio u Lepoglavi, navodi spomenikdatabase.org.