Tko je Alice Huang? Žena koja je uplela šefa Nvidije u veliki špijunski skandal
Postoji moćni poslovni čovjek. Postoji tajanstvena žena koja se kreće u njegovim poslovnim krugovima. Postoje milijarde dolara, sofisticirana tehnologija i rivalstvo dviju najvećih svjetskih sila. A postoji i povjerljivi obavještajni memorandum koji, prema američkim medijima, sugerira da njihova bliskost nije bila samo privatna stvar. Kada su New York Times i Financial Times početkom studenoga 2026. objavili detalje obavještajnih procjena, Jensen Huang (63) je dospio u neugodnu situaciju. U nedjelju, 8. studenoga, zaposlenicima Nvidije poslao je pismo u kojem je priznao nevjeru supruzi Lori i ispričao se obitelji, suradnicima i dioničarima. Toga je dana upravni odbor Nvidije objavio da pokreće neovisnu istragu. Uključeni su vanjski pravni stručnjaci, a Huang je obećao potpunu suradnju. Međutim, ono zbog čega je afera prerasla granice poslovnih i tračerskih rubrika nije pitanje bračne vjernosti. Žena s kojom je Huang, prema izvještajima, bio u vezi zove se Alice Huang. Američke obavještajne službe sumnjaju da ju je regrutiralo kinesko Ministarstvo državne sigurnosti, MSS, jedna od najmoćnijih obavještajnih organizacija na svijetu.
Tko je Alice Huang?
Za razliku od Jensena Huanga, čije je lice danas gotovo zaštitni znak umjetne inteligencije, Alice Huang dugo je bila gotovo nepoznata široj javnosti. Njezino drugo ime, prema medijskim izvještajima, glasi Huang Le. Kineska je državljanka i bivša visoka menadžerica singapurske kompanije Megaspeed International, koja posluje s podatkovnim centrima i računalnom infrastrukturom. Upravo preko tog posla njezin se život isprepleo s Huangovim. Megaspeed je kupovao velike količine Nvidijinih naprednih procesora. Riječ je o čipovima koji pokreću sustave umjetne inteligencije, omogućuju treniranje velikih jezičnih modela i predstavljaju jedan od najtraženijih proizvoda moderne tehnološke industrije. Američke vlasti već su istraživale Megaspeed zbog sumnje da su neki proizvodi mogli završiti u Kini mimo američkih izvoznih ograničenja. Kompanija je negirala nezakonito poslovanje.
Alice Huang bila je osoba koja se u toj poslovnoj mreži pojavljivala u blizini osnivača Nvidije. Fotografirana je na poslovnim večerama i susretima s njim, a njezini su kontakti u tehnološkoj industriji bili povezani s kompanijom koja je od Nvidije kupovala skupu opremu. No prema pisanju Wall Street Journala, američke službe došle su do ozbiljnijih sumnji. Dužnosnici su vjerovali da Alice Huang kineskim vlastima dostavlja informacije i da je mogla biti zainteresirana za Huangove poslovne planove te njegov utjecaj na američku administraciju. Financial Times potom je objavio da je u povjerljivom memorandumu, pripremljenom na temelju američkih obavještajnih saznanja, njihov odnos opisan kao romantičan. U dokumentu se, prema listu, navodi i sumnja da je Alice Huang regrutirana za kinesku obavještajnu službu. Memorandum je tijekom 2026. proslijeđen ograničenom broju visokih američkih dužnosnika, uoči svibanjskog susreta Donalda Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.
Prema Wall Street Journalu, Alice Huang nestala je iz javnog poslovnog života krajem 2024. i otišla u Kinu. Njezina sadašnja uloga i točno mjesto boravka nisu javno potvrđeni. Ipak, dio tvrdnji o međunarodnom nadzoru nad njom ostaje sporan. Singapursko ministarstvo unutarnjih poslova zanijekalo je da je istraživalo Alice Huang zbog navodnih veza s Kinom, dok je Peking odbacio američke optužbe. Nije javno poznato kada je točno počeo njezin intimni odnos s Huangom, koliko je trajao i što su sve njih dvoje međusobno razmjenjivali. To su pitanja na koja bi Nvidijina istraga trebala pokušati odgovoriti.
Zašto bi Kina uopće željela doći do šefa Nvidije?
Huang upravlja kompanijom čija je tehnologija postala iznimno važna za ekonomsku i vojnu moć. Nvidia je osnovana 1993. godine i desetljećima je bila najpoznatija po grafičkim karticama. Kada su istraživači počeli koristiti grafičke procesore za treniranje neuronskih mreža, kompanija se našla u središtu nove industrijske revolucije. Danas njezini procesori pokreću goleme podatkovne centre i sustave umjetne inteligencije. Njihova primjena seže od razvoja lijekova i automatizacije industrije do vojne analitike, obrade obavještajnih podataka i autonomnih sustava. Zato Washington ograničava prodaju pojedinih naprednih čipova Kini, strahujući da bi američka tehnologija mogla ubrzati kineski vojni razvoj. Huang se, međutim, javno protivio pretjeranim ograničenjima izvoza. Smatra da američke kompanije riskiraju gubitak golemog tržišta i potiču Kinu da razvije vlastite konkurentske procesore. Pritom ima izravan pristup Donaldu Trumpu i visokim predstavnicima američke administracije. Godine 2026. imenovan je i u predsjedničko savjetodavno tijelo za znanost i tehnologiju.
Zamislimo sada interes strane obavještajne službe. Čak i bez krađe tehničkih nacrta, osoba bliska Huangu potencijalno može doznati kakve proizvode Nvidia razvija, kakve promjene izvoznih propisa očekuje, što smatra svojim najvećim poslovnim problemima ili kako njezin direktor razmišlja o američko-kineskim odnosima. Jednako važna može biti mogućnost utjecaja na njegove odluke ili poruke koje prenosi Washingtonu. U modernoj obavještajnoj operaciji ponekad nije najvažnije ukrasti tajni dokument, nego steći povjerenje osobe koja može utjecati na one koji donose odluke.
Ako se pokaže da je Alice Huang doista radila za kinesku obavještajnu službu, njezin bi slučaj podsjetio na jednu od najpoznatijih špijunki 21. stoljeća - Annu Chapman. Mlada Ruskinja vatreno crvene kose, koja je živjela u New Yorku i predstavljala se kao uspješna poslovna žena, 2010. postala je međunarodna senzacija. Iza njezina glamuroznog života skrivala se operacija ruske vanjske obavještajne službe SVR. Chapman je rođena 1982. u Rusiji kao Anna Kuščenko. Njezin otac bio je sovjetski diplomat s obavještajnom prošlošću, a ona se nakon udaje za Britanca Alexa Chapmana preselila na Zapad. Živjela je u Londonu, radila u poslovnom svijetu, a poslije se preselila u New York. U Americi je njegovala imidž atraktivne, ambiciozne poduzetnice koja se bavi nekretninama. Kretala se u poslovnim i društvenim krugovima, upoznavala ljude i gradila kontakte.
No FBI je već godinama pratio mrežu ruskih ilegalnih agenata koji su u Sjedinjenim Državama živjeli pod civilnim identitetima. Za razliku od obavještajaca koji djeluju pod diplomatskim pokrićem, takvi agenti ne predstavljaju se kao zaposlenici veleposlanstava. Žive naizgled običnim životima. Imaju poslove, prijatelje, supružnike, djecu i kućne adrese. Njihova je zadaća dugoročno stvarati mrežu kontakata i pristup osobama koje bi mogle raspolagati važnim informacijama. Operacija FBI-ja nosila je naziv Ghost Stories, a trajala je više od desetljeća. Chapman nije bila samo društveno aktivna poslovna žena. FBI je dokumentirao kako koristi prijenosno računalo za uspostavljanje posebnih bežičnih veza kojima je komunicirala s ruskim dužnosnikom. Tijekom nadzora zabilježeno je približno deset takvih komunikacija. Kraj je došao u lipnju 2010. godine.
Agent FBI-ja koji se predstavio kao ruski obavještajac susreo se s Chapman i dao joj zadatak da preda lažnu putovnicu drugoj osobi. Chapman je posumnjala da nešto nije u redu. Kupila je novi mobitel i nazvala oca u Moskvi. On joj je, prema tadašnjim izvještajima, savjetovao da dokument odnese američkoj policiji. Umjesto da spasi svoju operaciju, upala je u završnicu američke protuobavještajne akcije. Dana 27. lipnja 2010. FBI je uhitio Chapman i još devetero ruskih agenata. Svi su naknadno priznali krivnju za zavjeru radi djelovanja kao neregistrirani agenti Ruske Federacije. Nisu bili osuđeni za krađu klasificiranih tajni. Samo nekoliko tjedana kasnije Amerikanci su ih predali Rusiji u zamjenu za četvoricu zatvorenika iz ruskih zatvora, u jednoj od najpoznatijih razmjena agenata nakon završetka Hladnog rata. U Rusiji je Chapman dočekana gotovo kao nacionalna junakinja. Pojavljivala se na televiziji, na naslovnicama časopisa i u javnom životu.
Priča o Ani Belén Montes mnogo je manje glamurozna, ali je za američku nacionalnu sigurnost bila daleko pogubnija. Nije se oslanjala na javne nastupe, luksuzne zabave ili celebrity status. Bila je ozbiljna, povučena i iznimno sposobna analitičarka američke vojne obavještajne agencije DIA. Gotovo 17 godina radila je za kubansku obavještajnu službu. Montes je rođena 1957. u Njemačkoj, u američkoj vojnoj obitelji portorikanskog podrijetla. Školovala se u SAD-u, a početkom osamdesetih radila je u američkom Ministarstvu pravosuđa. U to vrijeme razvila je snažno protivljenje američkoj politici prema Srednjoj Americi. Smatrala je da Washington podupire represivne režime i provodi nepravednu politiku prema Kubi. Njezini politički stavovi privukli su pozornost osoba povezanih s kubanskom obavještajnom službom. Regrutirana je 1984. godine, prije nego što je započela karijeru u DIA-i.
Kada se 1985. zaposlila u toj agenciji, Havana je već imala čovjeka unutar američkog obavještajnog sustava. Montes je s vremenom postala glavna analitičarka DIA-e za kubanska pitanja. Njezine procjene čitali su visoki dužnosnici Pentagona i drugih američkih institucija. Istodobno je kubanskim obavještajcima predavala osjetljive informacije, uključujući identitete najmanje četvorice američkih tajnih djelatnika na Kubi. Metoda kojom je radila bila je jednostavna i iznimno učinkovita. Nije iz ureda odnosila gomile dokumenata. Pamtila je klasificirane podatke, a zatim ih kod kuće zapisivala na računalu. Informacije je spremala na diskete i predavala svojim kontaktima. Upute iz Havane primala je i preko šifriranih radijskih poruka. Zbog takvog načina rada godinama je izbjegavala otkrivanje, čak i prolazeći sigurnosna testiranja.
FBI ju je uhitio 21. rujna 2001., samo deset dana nakon terorističkih napada na New York i Washington. Američke službe strahovale su da bi mogla dobiti pristup informacijama o planiranom napadu na Afganistan. Godine 2002. priznala je krivnju za špijunažu i osuđena je na 25 godina zatvora. Puštena je u siječnju 2023., nakon više od dva desetljeća iza rešetaka.
Treći slučaj možda je najbliži onome što američke obavještajne službe danas sumnjaju u vezi s Alice Huang. Maria Butina nije pokušavala provaliti u Pentagon niti krasti povjerljive vojne dokumente. Njezin je cilj bio približiti se ljudima koji imaju politički utjecaj, izgraditi odnose i stvarati kanale komunikacije korisne Rusiji. Butina je rođena 1988. u Sibiru, a u Rusiji je postala poznata kao zagovornica prava na posjedovanje oružja. Osnovala je organizaciju koja se bavila tom temom i upravo joj je ona otvorila vrata američkih konzervativnih krugova. Posebno su važni bili njezini kontakti s američkom Nacionalnom udrugom za oružje, NRA, koja je godinama imala znatan politički utjecaj u Republikanskoj stranci. Butina je dolazila na skupove, upoznavala poslovne ljude i političke aktiviste, sudjelovala na društvenim događanjima i postupno širila mrežu poznanstava. Godine 2016. preselila se u Washington, gdje je studirala na American Universityju.
Američki istražitelji kasnije su utvrdili da je održavala kontakte s ruskim dužnosnikom Aleksandrom Toršinom, nekadašnjim političarem i visokim predstavnikom ruske središnje banke. U američkim sudskim dokumentima navodi se da je Butina djelovala prema njegovim uputama kako bi uspostavila neslužbene kanale komunikacije između ruskih predstavnika i politički utjecajnih Amerikanaca. Njezina metoda pokazuje bitnu razliku između klasičnog kradljivca tajni i agenta političkog utjecaja. Butina je željela upoznati ljude koji poznaju druge ljude. Predsjedničke savjetnike, lobiste, organizatore političkih skupova, donatore i predstavnike interesnih organizacija. U takvom svijetu pristup se ne mjeri samo brojem tajnih dokumenata kojima netko raspolaže, nego i brojem telefonskih poziva koje može ostvariti. Uhićena je u srpnju 2018., a u prosincu je priznala krivnju za sudjelovanje u zavjeri radi djelovanja kao neregistrirana agentica Ruske Federacije. U travnju 2019. osuđena je na 18 mjeseci zatvora. Nakon izlaska iz zatvora deportirana je u Rusiju, gdje je poslije nastavila političku karijeru.
Četvrta žena u ovoj priči, Katharine Gun, predstavlja drukčiji slučaj. Ona nije bila tajna agentica koja je radila za neprijateljsku državu, nego zaposlenica britanske obavještajne službe koja je javnosti otkrila jednu od najkontroverznijih američkih operacija uoči rata u Iraku. Njezina priča pokazuje drugu stranu obavještajnog svijeta: što se događa kada se osoba koja čuva državne tajne odluči suprotstaviti vlastitoj vladi. Gun je radila kao prevoditeljica kineskog jezika u britanskoj elektroničkoj obavještajnoj službi GCHQ, smještenoj u Cheltenhamu. Početkom 2003., dok su američki predsjednik George W. Bush i britanski premijer Tony Blair pokušavali pridobiti međunarodnu potporu za invaziju na Irak, Gun je došla do povjerljive poruke američke Nacionalne sigurnosne agencije, NSA. U dokumentu se tražila britanska pomoć u prikupljanju obavještajnih podataka o predstavnicima šest država u Vijeću sigurnosti UN-a. Riječ je bila o Angoli, Kamerunu, Čileu, Bugarskoj, Gvineji i Pakistanu, zemljama čiji su glasovi mogli biti važni u diplomatskoj borbi oko rezolucije o Iraku.
Američki su obavještajci željeli pratiti komunikacije tih diplomata kako bi Washington imao prednost tijekom pregovora. Gun je smatrala da se obavještajne službe koriste za pritisak na države koje još nisu odlučile hoće li podržati rat. Dokument je proslijedila medijima, a britanski Observer objavio ga je 2. ožujka 2003. Izbio je međunarodni skandal. Britanske su vlasti ubrzo utvrdile odakle je dokument procurio. Gun je priznala da je odgovorna za njegovo otkrivanje, izgubila posao i bila optužena za kršenje Zakona o službenim tajnama. No u veljači 2004. britansko je tužiteljstvo odustalo od slučaja i optužba je povučena. Gun je ostala pri tvrdnji da je postupila prema savjesti, želeći upozoriti javnost na pokušaj manipuliranja međunarodnim odlukama o ratu.
*Uz pomoć AI