Gospodo drugovi, Jugoslavije više nema, ona je mrtva, objavio je Marko Perković Thompson na koncertu u Sinju, i tim je čudom od otkrića vjerojatno bila zaprepaštena i čudotvorna Gospa Sinjska

Za jednu pokojnicu, moramo priznati, sasvim se dobro držite. Jeste li, doista, mrtvi? Ima ovakvih i onakvih mišljenja.

Sjećam se kad je Stjepan Mesić, moj zadnji predsjednik, rekao: “Moj zadatak je izvršen, Jugoslavije više nema”. Ali, evo, vidim po vašim portalima pišu da me i dalje ima. Da živim u partijskoj državi. Da je u 117 općina i gradova bio samo po jedan kandidat za načelnika, kao i u moje vrijeme. Da je crvenu iskaznicu samo zamijenila plava. Da je 93 tisuće komunista prešlo u HDZ pa je partija ostala ista, samo je preimenovana. Doživjela je transsupstanciju, kako vjernici zovu pretvorbu kruha i vino u tijelo Isusovo. Živa je i moja Udba, ako slušamo hrvatske političare i čitamo hrvatske portale

Dobro, to je ovakvo mišljenje, ali dajte nam i onakvo.

Thompsonovsko? Ne znam nikoga živoga tko bi želio moju obnovu. Nije poznat primjer višenacionalne države koja se raspala pa uskrsla.

Dobro, a zašto vas onda tako uporno spominju?. Nitko ne spominje Austro-Ugarsku...

Zato što nemaju drugi smisao. Ako nema neprijatelja, treba ga izmisliti. Je li plemeniti Hrvat Thompson, recimo, dao i jedan euro, i jedan cent sad u humanitarne svrhe, za pomoć potrebitim i bolesnim Hrvatima? Ne, on skreće pozornost na mene, pokojnu. Oteli su čak i napojnice konobarima. To je vrh dna! Tako su i šatoraši radili, “1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena”. A o čemu se radilo? Pa o tome da se treba dočepati novca, uzimati, grabiti, ne puštati i ne davati, a da se to ne vidi, grmjeti o meni, pokojnici, hraniteljici, doista, neprežaljenoj. I tu se osjećam kao živa, kad vidim tu stalnu potrebu za izmišljanjem neprijatelja. Hm, uštipnite me - možda sam stvarno živa, možda ovo nije samo san, pardon, noćna mora.