Hrvatski premijer blistao je kao mladi Mjesec kad se zagrlio s Markom Rutteom, šefom NATO-a i ulizicom kakvih je na ovom bijelom svijetu jako malo, premda naš planet ne oskudijeva ulizicama. Rutte živi u riziku da dobije trzajnu ozljedu vrata od stalnog klimanja glavom u znak odobravanja svakoj zvizdariji koju smisli ne baš prisebni Donald Trump, no i taj i takav Rutte polaskao je Plenkovićevu egu, kojemu smo odlučili postaviti tri pitanja.

Kolika je tvoja stvarna visina, premijerski egu?

To je državna tajna, ali dovoljno ću vam otkriti ako kažem da bi moj vlasnik, kad bi pao s moje visine, počinio - ne znam kako da to kvalificiram, egocid, regicid? To su opasne visine na koje obični smrtnici ne smiju ići bez planinarske opreme. Gojzerice, cepin, kaciga i to. No on se do moje visine penje s lakoćom s kojom se Česi u espadrilama i japankama penju na visine Paklenice.

Što ti najviše godi? Što ti laska?

Pa najsretniji sam kad se sretnem s Ursulom, Markom, Giorgiom, Angelom Merkel nekoć. Hrvatska je premalena za mene. I pretijesna za mene i onoga na gornjem brdu. Kad bih morao pisati svoju himnu, uzeo bih stihove Šarla Akrobate: “Niko, niko kao ja Niko kao ja/Nikad niko kao ja/I niko, i nikad, i niko, ja! Kao ja...”. Lijepa pjesma, šteta što je srpska, odmah bih je, kažem, uzeo.

Pa probajte s nekom domaćom verzijom, ako ste već toliko veliki?

Pa evo, možda ovo: “Mogu što hoću, mogu mogu, sve što hoću/danju noću, kad god hoću”. Ide mi, a? Ma nema, velik’ sam ja, al’ s dobrim razlozima, ako ih ne vidite onda ste kratkovidni, ili ste neki oporbeni gnom, ili novinar... Što ja znam... Eto, auf wiedersehen, dosta sam vam vremena poklonio, odoh gledati remek-djelo slikarstva. Frka, gdje mi je mobitel, moram napraviti selfie!