Ako poznaješ neprijatelja i poznaješ sebe, ne moraš se bojati rezultata stotinu bitaka. Ako poznaješ sebe, ali ne i neprijatelja, za svaku osvojenu pobjedu pretrpjet ćeš i poraz. Ako ne poznaješ ni neprijatelja ni sebe, podleći ćeš u svakoj bitci. Tako kaže Sun Tzu, ali izgleda da Donald Trump nije čitao Umijeće ratovanja. Što bi se inače toliko mučio s Iranom, cijenom nafte, Hormuškim tjesnacem, evo već 38. dan?!

Prošlo je dakle pet tjedana. Ulazimo u šesti tjedan rata protiv Irana, sukoba koji je započeo kao "precizna, nadmoćna vojna kampanja" s ciljem eliminacije "neposredne nuklearne prijetnje". Plan je bio potaknuti iranski narod da "preuzme" vlastitu vladu, no stvarnost je sada sve samo ne precizna ili nadmoćna. Zaljevske zemlje paralizirane su iranskim osvetničkim napadima, Hormuški tjesnac je zatvoren, a od kolapsa režima nema ni traga, piše jutros The Guardian.

SPAŠAVANJE PILOTA Sletjeli na poljoprivrednu pistu. Pilot rekao 'Bog je dobar!' Mislili su da je zamka

Na početku svakog rata postoji mentalna odgoda, kognitivno kašnjenje zbog kojeg je teško prihvatiti da se opasan sukob ne može brzo obuzdati. Ta odgoda još je duža kada su uključene Sjedinjene Američke Države, jer je nekima i dalje nezamislivo da superiorna vojna sila ne bi brzo postigla svoje ciljeve. Nezamislivo je da slabija sila ne bi odmah pokleknula ili da se saveznici ne bi postrojili iza Amerike.

Zabluda o brzoj pobjedi

Nijedan od predviđenih scenarija nije se ostvario. Operacija "Epski bijes", pokrenuta 28. veljače u suradnji s Izraelom, nije donijela očekivane rezultate. Sukob potresa energetska tržišta i već se pojavljuju prognoze o "rijetkoj globalnoj ekonomskoj recesiji" u slučaju produljenog rata. Donald Trump nije uspio regrutirati europske i zaljevske saveznike da sudjeluju u ofenzivi ili naporima za ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca, kojem je postavio ultimatum do utorka, 7. travnja. U međuvremenu, iranski režim ostaje neslomljen, nanoseći sve veće gubitke američkoj vojnoj opremi i osoblju.

Kada je napad pokrenut, njegovi zagovornici bili su opijeni uzbuđenjem svijeta skrojenog po američkoj mjeri. Uredništvo New York Posta nazvalo je rat "generacijskim potezom". The Wall Street Journal je objavio da rat "nosi rizike kao i svi ratovi, ali također ima potencijal preoblikovati Bliski istok nabolje i dovesti do sigurnijeg svijeta".

AMERIČKI PROTOKOL Kako spašavaju američke pilote? Šest dana bježao Srbima, spas je došao iz Zadra

"Zapanjen sam nemilosrdnim pesimizmom koji vidim kod većine komentatora", napisao je kolumnist New York Timesa Bret Stephens. "Nismo ni dva tjedna u ratu koji će gotovo sigurno biti gotov do kraja mjeseca."

Sada, kada je mentalna odgoda prošla, govori se o bezizlaznoj situaciji i mjerama za spašavanje obraza koje bi Trump mogao poduzeti kako bi se izvukao bez poniženja. Pitanje više nije koliko će brzo sve biti gotovo, već ono koje je general David Petraeus postavio 2003. o ratu u Iraku: "Recite mi kako ovo završava?"

Potpuno krivi proračuni

Ono što postaje bolno očito jest činjenica da Iran ima vlastitu složenu dinamiku koja se ne može svesti na pojednostavljenu priču na kojoj je rat pokrenut – da će loš režim oslabiti sustavnom degradacijom, a njegov narod će ga srušiti čim mu se temelji počnu urušavati. Sve se svodi na nekoliko ključnih pogrešnih procjena, piše The Guardian.

Prva je pogreška bila podcjenjivanje iranske volje i sposobnosti za asimetrično ratovanje. Iran ne mora posjedovati nadmoćne vojne sposobnosti da bi paralizirao i destabilizirao Zaljev. Ne na načine koji su dramatično razorni ili koji uzrokuju velike civilne žrtve, već na načine koji mogu zaustaviti normalan život, ugroziti energetska postrojenja, iscrpiti gospodarstva i podići cijenu rata za američke saveznike i cjelokupno globalno gospodarstvo. Baraž jeftinih dronova, u kombinaciji s projektilima, koji su slani danima i tjednima, postigao je upravo taj cilj.

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca kao najjače oružje

Druga pogreška bila je u bizarnom očekivanju da Iran neće upotrijebiti svoje najvrjednije oružje: zatvaranje Hormuškog tjesnaca, čime bi nametnuo još višu cijenu rata. Čak i tijekom dvanaestodnevnog rata prošle godine, mogućnost zatvaranja tjesnaca bila je tema internih rasprava. U razgovorima s katarskim dužnosnicima tada, glavna briga nisu bili projektili koje je Iran poslao u smjeru Katra, već prijetnja zatvaranjem tjesnaca.

Očekivanja narodnog ustanka koja se nisu ispunila

Treća pogreška leži u očekivanjima narodnog ustanka. Do njega nije došlo iz niza razloga, od kojih su najočitiji ludost izlaska na ulice dok vas bombardiraju, odgovor vlade koja je prije samo nekoliko mjeseci ubijala prosvjednike te polarizacija javnog mnijenja pod vanjskim napadom koji i sam ubija iranske civile i gađa civilnu infrastrukturu. Iako su početkom 2026. zemlju potresali najveći prosvjedi u desetljećima, vanjska agresija promijenila je unutarnju dinamiku.

Režim koji ne igra po američkim pravilima

Sve ove pogrešne procjene proizlaze iz jedne temeljne greške: neuspjeha da se shvati kako iranski režim, unatoč svim osudama, ima golemu sposobnost podnošenja boli i dugotrajne eskalacije bez jasnog scenarija vojne pobjede protiv supersile. To je nešto što američki sustav smatra nezamislivim.

Politika regije desetljećima je definirana svrstavanjem država uz američku moć. Priča o Bliskom istoku i širem arapskom svijetu u posljednjih četrdeset godina priča je o pripitomljavanju i njegovanju bliskosti sa SAD-om radi ekonomske pomoći, ulaganja i sigurnosnog kišobrana. Upravo zato Iran svoje zaljevske susjede vidi kao legitimne mete – kao zemlje koje su, ugošćujući američke baze i normalizirajući odnose s Izraelom, postale posredničke sile i prešutni sudionici u ratu.

SAD je time uljuljkan u osjećaj da svi putevi vode prema predaji. Međutim, ta logika ne vrijedi za zemlje koje imaju drugačije kalkulacije, one koje se ne mogu svesti na troškove i koristi. Pogotovo ne vrijedi za zemlje koje su toliko dugo pod blokadama i sankcijama da su stvorile čitav taktički modus vivendi, i ekonomski i politički, gdje moć nije dominacija, već ostanak u igri. Iranske posredničke skupine, od Hezbolaha do Hutija, dokaz su koliki utjecaj Iran može održati daleko izvan svojih granica, na način koji promiče njegove interese i sprječava ishode koji bi ga dodatno oslabili ili izolirali.

Ono s čime se Trump suočava, kako piše The Guardian, jest protivnik kojeg ne razumije zato što je neuk, ali i zato što je anomalija. To je režim koji je desetljećima gradio domaći i regionalni okvir, kao i čitav ideološki i intelektualni sustav u kojem se uspjeh definira kao održavanje vlastite opstojnosti suočen s američkom hegemonijom. Činjenica da rat traje tjednima duže od planiranog, bez jasnog kraja i s eskalirajućim troškovima za sve, posljedica je borbe između strana koje imaju dvije različite definicije pobjede.

* uz korištenje AI-ja