Trumpov “mesijanizam” i američki religijski kič nisu nažalost samo američki problem. Oni razotkrivaju koliko je kršćanstvo, i daleko izvan američkih granica, spremno staviti se u službu moći umjesto da joj bude korektiv, piše Dalibor Milas za Točkazarez.hr.

Ondje gdje bi trebalo čuvati od idolatrije, ono prečesto proizvodi njezine nove oblike.

Kršćanstvo kao politički rekvizit

Kada se Trump slavi kao “Božji mač” ili gotovo mesijanska figura, ne gledamo folklorni višak religiozne mašte, nego izopačenje same jezgre kršćanske poruke. U Pauli White-Cain ne pojavljuje se tek jedan medijski eksces, nego gotovo laboratorijski čist spoj evanđelja blagostanja i političkog kulta ličnosti. U toj smjesi uspjeh, bogatstvo i vojna nadmoć više nisu samo društvene činjenice ili politički ciljevi. Oni postaju navodni znakovi Božje naklonosti.

Tu nastupa presudan obrat. Krist više ne sudi vlasti. Vlast prisvaja pravo da određuje tko je Krist. Raspeti, onaj koji umire izvan grada, ponižen, odbačen i razoružan, pretvara se u retoričko gorivo za nacionalni projekt moći. Kršćanstvo tada prestaje biti vjera Boga koji se poistovjećuje s ranjenima, poniženima i gurnutima na rub. Pred našim očima pretvara se u ideologiju “našega” Boga, Boga koji navodno jamči identitet, pobjedu i nadmoć nad “drugima”.

Upravo je to trenutak u kojem kršćanstvo gubi svoju evanđeosku napetost. Ona više ne uznemiruje svijet. Ona ga opravdava. Ne propituje silu, ne raskrinkava idol moći, ne vraća pogled prema žrtvi. Naprotiv, postaje jezik kojim se moć uljepšava, opravdava i sakralizira.

Vatikan, rat i teološka izdaja

Katolički nauk o ratu i miru, koliko god povijesno nastajao kroz kompromise i koliko god znao ostavljati prostor dvosmislenostima, ipak ide u posve suprotnom smjeru od ove američke teopolitičke groteske. Drugi vatikanski koncil tražio je nov odnos prema ratu i jasno podsjetio da mir nije tek odsutnost sukoba, nego djelo pravde. U toj perspektivi rat nije pozornica za religijsko samopotvrđivanje, nego znak dubokog ljudskog, političkog i duhovnog sloma.

Zato se današnje papinske kritike ne mogu svesti na pobožne fusnote uz svjetsku politiku. Papa Lav XIV. posljednjih je dana vrlo jasno poručio da se Krist ne može koristiti kao opravdanje rata i da Isus ne sluša molitve onih koji vode rat. To nije usputna moralna opaska. To je rez. To je rečenica koja ruši čitavu konstrukciju religijskog militarizma. Tko zaziva Isusa dok blagoslivlja projektile, ne stoji na Božjoj strani. Takav stoji u otvorenom raskoraku s onim što njegova vlastita vjera navodno ispovijeda.

U tom svjetlu i najnoviji sukob s Iranom poprima dodatnu teološku težinu. Ovdje nije riječ samo o još jednom geopolitičkom obračunu, nego o prizoru u kojem se jezik providnosti, izabranosti i civilizacijske misije ponovno lijepi uz logiku sile. Čim religijski govor počne pratiti vojnu tehnologiju kao njezin pobožni ukras, postaje jasno da više ne govorimo o vjeri koja prosuđuje povijest, nego o vjeri koja služi kao dekor imperiju.

Kršćanstvo koje pristane biti kapelan moći više ne naviješta evanđelje. Ono uređuje kulise za političku samodramatizaciju. U njemu Krist više nije lice raspetoga, nego simbol pobjedničke strane. A onoga trenutka kada se Raspetoga pretvori u maskotu pobjede, kršćanstvo gubi vlastiti centar.

Hrvatski trumpoljupci i biskup Barron

Kada dio hrvatskih “branitelja kršćanstva” s neskrivenim oduševljenjem navija za Trumpa, oni zapravo ne izmišljaju ništa novo. Oni samo uvoze gotovu američku matricu: kršćanstvo svedeno na kulturni identitet, civilizacijsku oznaku i političku lojalnost. Trump tako postaje simbol fantazije o “jakom vođi” koji će navodno obraniti kršćanski Zapad, dok se evanđelje svodi na ukras kulturnoga rata.

Riječ je o provincijskoj imitaciji američkog religijskog kiča, ali s posve istom unutarnjom logikom. Kršćanstvo više ne služi kao kriterij nad svakom vlašću. Ona postaje identitetsko oružje. Ne postavlja granice moći, nego joj daje emotivni i simbolički legitimitet. U takvom okviru više nije važno što evanđelje doista govori o siromašnima, strancima, nenasilju, istini i milosrđu. Važno je samo komu pripadaš, protiv koga se boriš i pod kojom zastavom izgovaraš Božje ime.

U toj priči osobito iritira figura biskupa Roberta Barrona. On se rado pojavljuje kao intelektualno lice katolicizma, čovjek kulture, dijaloga i odmjerene javne riječi. No kada se približi Trumpovoj politici, ponovno gledamo isti obrazac: pastoralno premještanje stolica na palubi Titanica umjesto jasnog i proročkog “ne”. Kada naglašava da nije kritizirao administraciju, nego je samo pastoralno tražio da katolički zatočenici u ICE centrima imaju pristup sakramentima, uz dodatno inzistiranje da to “nije politički komentar”, Barron ne čuva neutralnost. On moralni skandal prekriva tankim slojem sakramentalne kozmetike.

Dok papa Lav govori o nehumanom postupanju prema migrantima i traži da im se priznaju i duhovna prava, Barron figurom “dijaloga” održava toplu liniju s administracijom koja migrante tretira kao problem, a silu kao instrument. To nije samo slaba javna teologija. To je povlačenje iz prostora proročke odgovornosti. Umjesto da govori iz perspektive onih koji trpe, migranata, žrtava rata i gurnutih na rub, on govori iz pozicije onoga koji “ima pristup”, koji “razumije obje strane”, koji želi ostati razuman usred moralnog kaosa.

No kršćanska tradicija odavno zna da postoje situacije u kojima “obje strane” ne označavaju širinu, nego bijeg. Postoje trenuci kada pozivanje na uravnoteženost ne štiti istinu, nego pomaže njezinu potiskivanju. Postoje časovi kada je dijalog samo elegantnije ime za izostanak hrabrosti.

Fanatici s krunicom u ruci

Kada Paula White-Cain poziva ljude da ispruže ruke prema ekranu kako bi “prenijeli snagu” Trumpu, pred nama je gotovo savršen sažetak religijskog kiča: sakralni jezik, magijsko mišljenje i jasna političko-propagandna funkcija. Takvi prizori istodobno djeluju groteskno i opasno. Groteskno zato što karikiraju religiju. Opasno zato što je pretvaraju u emocionalni pogon političke lojalnosti.

I onda isti ti ljudi, ozbiljna lica, govore o vjerskim fanaticima na drugoj strani svijeta, kao da je fanatizam uvijek ondje gdje je tuđa zastava, tuđi ritual i tuđi jezik. No fenomenološki gledano, fanatizam nije pitanje geografije ni civilizacijskog tabora. Fanatizam je struktura svijesti.

Fanatik je onaj koji je prestao razlikovati Boga od vlastite volje za moć. Onaj koji nikada ne dopušta da ga njegovo vlastito evanđelje dovede u pitanje. Onaj koji se bez trunke ironije može moliti Bogu mira, a zatim hladno opravdavati preventivni rat. Fanatik nije samo onaj koji viče. Ponekad je to i onaj koji govori pobožno, odmjereno i samouvjereno, dok religijskim rječnikom štiti nasilje.

U tom smislu fanatika itekako ima u Teheranu. Ima ih i u Washingtonu. Ima ih, nažalost, i u Zagrebu, kao i u crkvenim prostorima koji šute ili sve “pastoralno” ublažavaju dok se Krist pretvara u logotip na stranačkoj majici. Problem nije samo u tome što religija služi politici. Problem je dublji i ozbiljniji: politika je već naučila govoriti religijskim jezikom, a previše kršćana to još uvijek doživljava kao znak pobjede, dok bi u tome morali prepoznati znak vlastitog poraza.

Kada kršćanstvo pristane biti ukras moći, ono više ne spašava svijet od idola. Tada samo postaje jedan od njih.