Dugogodišnja američka politika prema Bjelorusiji, koja se desetljećima temeljila na izolaciji, sankcijama i podršci oporbi, doživljava drastičan i neočekivan zaokret. Trumpova administracija nedavno je signalizirala otvaranje prema Minsku, potez koji je u Washingtonu opisan kao strateška oklada s ciljem testiranja može li se najbliži i najodaniji saveznik Rusije iskoristiti kao poluga u vrijeme kada konvencionalni diplomatski alati ne daju rezultate. Nakon godina u kojima je Bjelorusija nosila epitet "posljednje diktature u Europi", a njezin vođa bio persona non grata, pragmatični pristup Donalda Trumpa mijenja pravila igre, izazivajući nelagodu u Kijevu i podijeljene reakcije unutar europskih saveznika.

Strateška oklada umjesto moralne procjene

Konsenzus o izolaciji Bjelorusije, koji je bio na snazi još od sredine 1990-ih, a zacementiran nakon brutalnog gušenja prosvjeda 2020. godine i suučesništva u ruskoj invaziji na Ukrajinu 2022., počeo se mijenjati. Posljednjih tjedana Trumpova administracija signalizirala je otopljavanje odnosa slanjem posebnog izaslanika u Minsk, ublažavanjem odabranih sankcija te otvaranjem mogućnosti za sastanak između predsjednika Donalda Trumpa i Aleksandra Lukašenka na američkom tlu. Visoki dužnosnici administracije naglašavaju kako se ne radi o moralnoj ponovnoj procjeni Lukašenka, čiji je režim i dalje na meti kritika zbog kršenja ljudskih prava, već o hladnom, strateškom potezu. Administracija testira može li se najbliži ruski saveznik, koji je ekonomski i vojno gotovo u potpunosti integriran s Moskvom, pretvoriti u sredstvo pritiska u trenutku kada konvencionalna diplomacija ne uspijeva.

Neposredni pokretač je transakcijske prirode, karakteristične za Trumpov vanjskopolitički pristup. Njegov izaslanik za Bjelorusiju, John Coale, nekoliko je puta posjetio Minsk s jasnim fokusom na oslobađanje političkih zatvorenika, što je jedan od rijetkih ustupaka koje Lukašenko može brzo ponuditi bez slabljenja svoje čvrste kontrole nad vlasti. Ovaj potez slijedi obrazac viđen u prošlosti, gdje je Minsk povremeno oslobađao zatvorenike kako bi ishodio ublažavanje sankcija od Zapada. Nakon Coaleovog sastanka s Lukašenkom 19. ožujka 2026., Bjelorusija je oslobodila 250 zatvorenika u sklopu dogovora vezanog za ublažavanje američkih sankcija na izvoz kalijevih gnojiva, ključnog sektora bjeloruskog gospodarstva.

Za Washington, logika je jasna, iako rizična. Oslobađanje zatvorenika pruža humanitarno opravdanje za angažman s dugo izoliranim režimom, što je važno za domaću javnost. Što je još važnije, time se ponovno otvara linija komunikacije koja je uglavnom bila zatvorena od veljače 2022., kada je SAD suspendirao rad svoje ambasade u Minsku zbog uloge Bjelorusije u invaziji na Ukrajinu. Postoji nada da bi ovaj angažman mogao dovesti do obnove punih diplomatskih operacija u vrijeme kada su izravni kanali s Moskvom izuzetno ograničeni i opterećeni nepovjerenjem.

Reakcija Moskve i sve veće ambicije Minska

Dok Washington testira novu strategiju, Lukašenko vješto koristi priliku kako bi sebe predstavio kao ponovno relevantnog aktera na međunarodnoj sceni. Američkim posjetiteljima poručio je da želi razgovarati ne samo o Ukrajini već i o širim sukobima, sugerirajući da ima ideje vezane čak i za Iran. Ovo je klasičan Lukašenkov manevar: pozicionirati se kao nezamjenjiv posrednik i ključ stabilnosti u regiji, čime pokušava povećati svoju vrijednost i u očima Zapada i u očima Moskve.

Reakcija Moskve na otopljavanje odnosa Minska i Washingtona je znakovita i odmjerena. Ruska Vanjska obavještajna služba (SVR) još je u veljači upozorila na navodne zapadne napore da oslabe savez Bjelorusije s Rusijom, što je implicitno priznanje da se Minsk više ne tretira kao fiksna, neupitna imovina. Ipak, Kremlj je izbjegao izravno napasti Trumpov pristup. Analitičari smatraju da je to zato što Moskva ne želi eskalirati napetosti s Washingtonom upravo u trenutku kada američki predsjednik pokazuje interes za ruske stavove o Ukrajini i traži načine za završetak rata. Kremlj vjerojatno procjenjuje da je bjeloruska ovisnost o Rusiji toliko duboka da ograničeni američki angažman ne može fundamentalno promijeniti stratešku sliku.

Bjelorusija kao ključni ruski partner

Bjelorusija nije tek periferni saveznik, već središnji dio ruskog strateškog položaja. Smještena na vratima Europe, graniči s tri države članice NATO-a (Poljskom, Litvom i Latvijom) te s Ukrajinom, što joj daje ogroman geostrateški značaj. Njezina uloga u ruskoj invaziji bila je ključna; poslužila je kao platforma za napad na Kijev u veljači 2022. i ostala je vitalno logističko središte za ruske snage. Iako bjeloruske trupe nisu formalno ušle u borbe na prvoj liniji, zemlja je i dalje duboko integrirana u ruske ratne napore, od logistike i obuke vojnika do pružanja infrastrukture i remonta vojne opreme. Ukrajinski dužnosnici tvrde da se ta uloga čak i proširuje. Predsjednik Volodimir Zelenski optužio je Rusiju da koristi bjeloruski teritorij za jačanje operacija bespilotnim letjelicama protiv sjeverne Ukrajine, što je jedan od razloga zašto je Kijev uveo sveobuhvatne sankcije Lukašenku i zaoštrio svoj stav.

Razilaženje saveznika i rizici Trumpove igre

Čak i ograničeno otvaranje SAD-a moglo bi imati težinu. Lukašenko koji vjeruje da ima opcije ima više prostora za manevriranje unutar ruske orbite, unoseći nesigurnost u odnos koji Kremlj želi držati pod strogom kontrolom. No, rizici su jednako jasni. Lukašenkov prioritet nije rješavanje rata u Ukrajini, već maksimiziranje vlastite autonomije, legitimiteta i ekonomskog olakšanja, o čemu piše i Newsweek. Angažman s Washingtonom može poslužiti tim ciljevima bez ikakve promjene strateškog savezništva Bjelorusije s Moskvom. Povijest je pokazala da je Lukašenko majstor izvlačenja ustupaka od Zapada bez ispunjavanja suštinskih obećanja.

Ublaženi američki pristup također je u oštroj suprotnosti s politikom Ukrajine. Kijev je zauzeo tvrđi stav, sankcionirajući Lukašenka i produbljujući suradnju s bjeloruskom oporbom u egzilu. To odražava širu promjenu: Ukrajina sve više tretira Bjelorusiju ne kao žrtvu, već kao voljnog suučesnika u ruskoj agresiji. Rezultat je fragmentiran zapadni pristup, gdje Washington eksperimentira, Kijev se oštro opire, a Europska unija, koja je produžila svoje sankcije, ostaje podijeljena i oprezna.

U središtu ove promjene nalazi se jednostavno, ali ključno pitanje: stvara li angažman s Lukašenkom stvarnu polugu pritiska na Rusiju ili mu samo daje više prostora za manevar i međunarodni legitimitet? Odgovor ovisi o tome hoće li taj angažman proizvesti mjerljive promjene na terenu, poput smanjene vojne integracije s Rusijom, povlačenja ruskih snaga ili veće diplomatske neovisnosti Minska. Ako se to ne dogodi, Lukašenko bi mogao povratiti međunarodni legitimitet i dobiti prijeko potreban ekonomski prostor za disanje, dok istovremeno nastavlja podržavati ruske ratne napore.

Trumpov pristup odražava spremnost na testiranje nekonvencionalnih i često kontroverznih opcija. Umjesto da tretira Bjelorusiju kao nepovratno vezanu za Rusiju, njegova administracija ispituje može li se čak i tako bliski saveznik djelomično iskoristiti. To je pragmatičan pristup, ali onaj koji se kosi s novijom poviješću. Lukašenko je više puta pokazao da može izvući ustupke bez trajnih strateških promjena.

Tko je zapravo Aleksandar Lukašenko?

Da bi se u potpunosti razumjela složenost ove igre, ključno je razumjeti tko je čovjek koji Bjelorusijom vlada čeličnom rukom više od tri desetljeća. Aleksandar Lukašenko, rođen 1954. godine, potječe iz skromne seoske obitelji. Prije ulaska u politiku, njegova karijera bila je vezana za sovjetski sustav: služio je kao politički komesar u sovjetskoj vojsci, a kasnije je upravljao državnom poljoprivrednom farmom (sovhozom). Upravo ga je ta pozicija direktora i imidž čovjeka iz naroda kasnije katapultirao u politiku.

Na političku scenu stupio je početkom 1990-ih kao zastupnik u bjeloruskom parlamentu, gdje se profilirao kao beskompromisni borac protiv korupcije. Njegovi populistički govori i oštre kritike postsovjetske elite donijeli su mu ogromnu popularnost. Na toj platformi je 1994. godine pobijedio na predsjedničkim izborima, jedinim koji se u povijesti neovisne Bjelorusije smatraju relativno slobodnima i poštenima.

Međutim, nakon dolaska na vlast, brzo je počeo konsolidirati moć. Kroz niz kontroverznih referenduma, posebice onog iz 1996., proširio je predsjedničke ovlasti, produžio si mandat i marginalizirao parlament i sudstvo. Tijekom svoje tridesetogodišnje vladavine sustavno je eliminirao političke protivnike, gušio neovisne medije i civilno društvo, zbog čega je i stekao nadimak "posljednjeg europskog diktatora". Njegova vladavina obilježena je vještim balansiranjem između Rusije, od koje je ovisio zbog jeftinih energenata, i Zapada, kojem se povremeno približavao u potrazi za investicijama i legitimitetom. Taj se balans u potpunosti slomio nakon masovnih prosvjeda 2020. godine, kada ga je jedino čvrsta podrška Kremlja održala na vlasti, čime je Bjelorusiju gurnuo u gotovo potpunu ovisnost o Moskvi. Trumpova administracija se sada kladi da, unatoč svemu, u tom odnosu i dalje postoje pukotine koje se mogu iskoristiti.