Postoji jedna zanimljiva navika hrvatske politike. Kad god treba opravdati veliku vanjskopolitičku ili vojnu odluku, izmisli se tradicija. Tako je bilo i s Francuskom. Danas se stvara dojam kako Hrvatska i Francuska imaju dugu povijest vojnog partnerstva koju je kupnja Rafalea samo okrunila. Problem je što takva povijest – ne postoji.
Za razliku od Srbije, koja može posegnuti za francusko-srpskim vojnim vezama s kraja 19. i početka 20. stoljeća, Hrvatska nema nikakav kontinuitet vojne suradnje s Parizom. Nema zajedničkih vojnih projekata koji su obilježili desetljeća. Nema ozbiljne obrambene industrijske suradnje. Nema dugogodišnjih programa školovanja časnika. Nema strateškog partnerstva koje bi preživjelo različita povijesna razdoblja. Ono što danas slušamo više je diplomatski narativ nego povijesna činjenica.
Kad se zagrebe ispod površine, ostane vrlo malo.

Pokušaj nabave Thalesovih radiouređaja 2009. godine završio je kao jedna od bizarnijih epizoda hrvatske vojne nabave. Oprema vrijedna oko 150 milijuna kuna godinama je stajala po skladištima, a projekt je pokrenut bez ozbiljne studije opravdanosti i bez suglasja Glavnog stožera. Tadašnji načelnik Glavnog stožera general Josip Lucić odbio je potpisati zahtjev za nabavu. Cijela priča kasnije se objašnjavala potrebom dobivanja francuske političke potpore na europskom putu Hrvatske. Ni suradnja s Thalesom tijekom modernizacije MiG-ova nije ostala zapamćena kao primjer uspješnog strateškog partnerstva. Francuzi nisu bili uzrok problema, ali cijeli je projekt još jednom razotkrio kronične slabosti hrvatskog sustava vojne nabave.
Francuska je izrađivala i određene analize razvoja Hrvatske ratne mornarice, pri čemu je sasvim očekivano promovirala vlastite fregate klase FREMM. U tome nema ništa sporno. Svaka ozbiljna država pokušava otvoriti tržište vlastitoj vojnoj industriji. Sporno je kada se takvi poslovni pokušaji danas predstavljaju kao dokaz nekakvog višedesetljetnog strateškog partnerstva.
Istodobno, hrvatska obrambena politika posljednjih trideset godina počivala je gotovo isključivo na Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-u. Od Domovinskog rata, preko školovanja časnika, zajedničkih vježbi i međunarodnih operacija pa sve do donacija helikoptera Black Hawk i Kiowa Warrior, oklopnih vozila, radarske opreme, protuoklopnih sustava i brojnih drugih projekata, ključni sigurnosni partner Hrvatske bile su Sjedinjene Države. To nije pitanje dojma nego činjenica.
Zato je zanimljivo promatrati kako je Rafale predstavljen hrvatskoj javnosti. Umjesto da se otvoreno kaže kako je riječ o novom političkom i geopolitičkom iskoraku prema Francuskoj, stvoren je dojam da Hrvatska samo nastavlja nekakvu staru tradiciju. Tradicije, međutim, nema. Rafale nije kruna hrvatsko-francuske vojne suradnje nego njezin stvarni početak.
Još je zanimljiviji pogled na kartu srednje i istočne Europe. Kupnjom dvadesetak godina starih Rafalea Hrvatska je postala svojevrsni čudnovati kljunaš regionalnog vojnog zrakoplovstva. Dok gotovo cijelo naše strateško okruženje leti na američkim ili švedskim platformama – F-16, Gripenima, F-35 ili južnokorejskim FA-50 – Hrvatska je jedina odlučila graditi svoju borbenu komponentu na francuskom avionu. Poljska već uvodi F-35 i prelazi na petu generaciju borbenih aviona. Finska ide istim putem. Češka također. Rumunjska je nakon F-16 donijela odluku o nabavi F-35. Hrvatska, međutim, tek usvaja sposobnosti generacije 4,5 i to na avionu koji je u trenutku isporuke već imao gotovo dva desetljeća operativne službe. Dok saveznici planiraju idući tehnološki iskorak, Hrvatska još pokušava svladati sadašnji.
Posebno je znakovito da ni Rumunjska, zemlja snažne frankofonske kulturne i političke tradicije, nije odabrala Rafale. Bukurešt je izabrao američki put. U ovom dijelu Europe korisnici Rafalea ostali su tek Grčka, Hrvatska i Srbija. To dovoljno govori da Rafale nije postao standard istočnog krila NATO-a, gdje interoperabilnost i dalje počiva prvenstveno na američkim platformama.
Naravno, sve to ne znači da je Rafale loš avion. Naprotiv. Riječ je o iznimno sposobnom višenamjenskom borbenom zrakoplovu. Ali kvaliteta aviona nije isto što i logika njegova odabira. Još manje može zamijeniti povijest koja ne postoji.
Najveći problem cijele priče nije Rafale nego obrazac odlučivanja. Kao i u propalom poslu s izraelskim Barakom, politička odluka ponovno je prethodila ozbiljnoj strateškoj raspravi. Javnost nikada nije dobila uvjerljiv odgovor zašto upravo dvomotorni francuski avion predstavlja optimalno rješenje za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje već četvrt stoljeća praktički izvršava zadaće air policinga. Niti je objašnjeno kako će se tako složen sustav uklopiti u dugoročni razvoj Oružanih snaga.
Ozbiljne države ne grade obrambenu politiku na mitovima ni diplomatskim frazama. Ako je Hrvatska odlučila produbiti odnose s Francuskom, to je legitimna politička odluka. Ali tada treba imati poštenja priznati da je riječ o novom smjeru hrvatske obrambene politike, a ne o nastavku nekakvog stoljetnog partnerstva koje povijest jednostavno ne poznaje.