Dok sam ovih dana slušao i čitao nepotrebne vox populi ankete o tome preferira li se Pride ili Antunovski hod mladih, učinilo mi se da se pred nas ponovno postavlja isto staro pitanje: kojem taboru pripadaš? Tad mi je na pamet pao pokojni Jürgen Habermas. Ne zato što bi on imao gotov odgovor na hrvatske simboličke ratove, nego zato što je cijeloga života pokušavao spasiti ono što u takvim raspravama prvo nestane: mogućnost razgovora. Bio je jedan od onih rijetkih europskih mislilaca koji su još vjerovali kako javni govor ne mora završiti bubnjanjem i nadglasavanjem. U stoljeću ranjenom zloupotrebama razuma, čuvao je njegovu najtišu mogućnost: razgovor bez poniženja, riječ bez trijumfa, istinu koja ne gazi dostojanstvo. Sebe je smatrao “religijski nemuzikalnim”. Nije vjerovao, ali je religiju slušao s ozbiljnošću koja je danas gotovo neobična. Nije je zatvarao u privatnu utjehu niti pretvarao u političku batinu, u njoj je prepoznavao sugovornika, teškog, ponekad nerazumljivog, ali nikada suvišnog. Čovjek bez religijskog sluha nije se rugao glazbi koju nije čuo, znao je da se ono što ne čujemo ne smije odmah proglasiti bukom.

PIŠE: DALIBOR MILAS Trumpov mesijanizam i religijski kič kao ogledalo kršćanske izdaje

Što je, međutim, nama taj pokojni Švabo? Na prvu, ništa. Kao ni mnogi drugi koji u našem prostoru pokušavaju graditi mostove i njima hoditi. Habermasov rječnik teško ulazi u naš javni govor: komunikativni razum, postsekularno društvo i javna uporaba uma zvuče kao jezik iz zanemarene knjižnice, pa nam upravo zato djeluju sumnjivo. Ipak, ondje gdje takav jezik nema prolaz, njegova je misao možda najpotrebnija. Za Habermasa razum nije služio tome da drugoga porazimo, nego da s njim ostanemo u razgovoru. Govoriti znači vjerovati da se i onome tko misli drukčije nešto može obrazložiti, bez potrebe da ga odmah pretvorimo u neprijatelja. U društvu koje tako lako sklizne u logiku tabora, takva vjera u razgovor zvuči gotovo strano. Tu se otvara pitanje religije. “Postsekularno društvo” nije svijet nakon religije, to je svijet u kojem religija ostaje prisutna, ali ovaj put kao glas otvoren razgovoru, prijevodu u zajednički jezik i mogućnosti osporavanja. U Hrvatskoj religija nikad nije samo religija. Ona je obiteljska memorija, nacionalni predznak, mutno sredstvo identiteta i politički kapital. Katolicizam je često više od duhovnosti koju predstavlja i upravo zbog toga je nerijetko manji od evanđelja. U njemu ima stvarne dobrote, tihe solidarnosti i pristojnog folklora, ali oko njega se skuplja ideološki talog. Kod nas se religija prečesto pojavljuje kao zastava ili totem, umjesto kao prostor obraćenja i pitanje savjesti. U takvom narativu kršćanstvo ne uznemiruje moćne, ne štiti ponižene i ne čisti pogled prema čovjeku, ono potvrđuje ono što je logika tabora unaprijed odlučila o sebi. Religija tad prestaje otvarati savjest prema drugome i počinje čuvati granice vlastite skupine, poput straže koja više ne zna čuva li svetinju ili vlastiti strah.

Habermas bi tu stajao između dviju obala, neugodan i jednima i drugima. Onima koji bi religiju najradije ostavili iza sebe, kao staru kuću na rubu sela, morao bi reći da iz te kuće još dopiru riječi bez kojih teško govorimo o dostojanstvu, jednakosti i slabima. Te riječi nisu nastale u praznini, prošle su kroz stoljeća molitava, rasprava, zakona, pobuna i rana. Onima koji vjeruju, postavio bi jednako zahtjevno pitanje: može li ono što smatraju istinom izaći iz jezika vlastite zajednice i pronaći put prema onima koji su “vani”? Istina se time ne razvodnjava, nego postaje djeljiva. Misao koja ne dotakne zajednički jezik ljudskosti može ostati duboka poput zdenca, ali teško postaje voda koju javnost može piti. U hrvatskom javnom prostoru taj prijevod često presuši prije zajedničkog stola. Vjera se zatvara u krug onih koji već dijele isti jezik ili ulazi u politiku oslonjena na autoritet, kao da podrijetlo rečenice samo po sebi nosi snagu argumenta. Problem nije u tome što Crkva govori u javnosti, njezina bi šutnja bila jednako pogrešna. Problem nastaje kad autoritet zauzme mjesto argumenta, a pripadnost mjesto istine. Ni druga strana nije nedužna: na religijski govor često odgovara podsmijehom ili povlačenjem, dok vjernički krug u svakoj kritici lako čuje prijezir. Tako se krug zatvara, a dijalog ostaje po strani, kao tiha žrtva naše javne nezrelosti. 

Možda je upravo tu Habermas najbliži našem iskustvu: manje kao teorija, više kao mjera. Razum bez izvora smisla lako se pretvara u hladnu tehniku, religija bez prijevoda u lozinku vlastitog kruga. Zato pitanje “što je nama Habermas” nije akademsko, ono mjeri našu javnu zrelost i pita možemo li razgovarati s onim što nam nije blisko, bez potrebe da ga odmah svrstamo, utišamo ili prisvojimo. Možda je Habermas upravo to: stranac pred vratima naše samodostatnosti, čovjek koji ne dijeli naš jezik vjere, ali nas ipak pita čujemo li još išta osim vlastitoga glasa. U društvu koje predugo miješa vjeru s pripadanjem, a razum s nadmoći, to nije bezvezno pitanje. To je možda početak drukčije javnosti: ne glasnije i ne samouvjerenije, nego smislenije. Javnosti u kojoj nitko ne mora šutjeti zato što vjeruje, ali nitko ne može očekivati da vjera sama po sebi zamijeni argument.