Turist koji dođe u sardinski gradić Fertiliju, nije li upućen u njegovu začudnu povijest, ostat će zapanjen neobičnim karakterom mjestašca koje nema ni dvije tisuće duša. Otkrit će mali Babilon, a u njemu mnoštvo čuda. U prvom redu, čovjek će se osjetiti kao da se ušetao u neko platno Giorgija de Chirica, talijanskog genija, slikara jedinstveno tjeskobnih, mračnih, nadrealnih atmosfera koje proizlaze iz obezličenih ljudi i dominantnih građevina koje ih, najčešće usamljene, pritišću. Fertilia je De Chirico - ali ako se prošećete po gradu, uočit ćete neobične nazive ulica: tu su Via Istria, Via Fiume, Via Pola... Na trgu možete vidjeti i krilatog lava, simbol Mletaka, nekoć moćne Venecije. A ako malo osluhnete lokalni govor, imate li istančani smisao za dijalekte, prepoznat ćete naglaske fiumanskog, istarskog i venetskoga govora.

Otkud sve to u zabačenom sardinijskome mjestu?

U Fertiliji je, zapravo, ispisana sva tragika talijanskih zabluda i skupih političkih pogrešaka 20. stoljeća. Započinjanje rata, ma bio on i pobjednički, često je puta najgore rješenje, a ako se izgubi, vae victis, jao pobijeđenima, kako su govorili Rimljani. Kao u nekom palimpsestu, svaki sloj Fertilije priča svoju dramu, a Talijani su rat izgubili pa je stvar time gora.

Započelo je pompozno. Projekt gradnje novoga grada, urbanog središta smještenog uz more predivnih vrtova - città giardino - pokrenuo je osobno Benito Mussolini. Fertilia je jedan od takozvanih “gradova utemeljenja”, koje je fašistički režim planski gradio po Italiji tijekom tridesetih godina 20. stoljeća. Talijanske su vlasti namjeravale isušiti do tada malarično područje - nešto poput naših Brijuna - i preseliti dio stanovništva s prenapučenog, industrijskog sjevera na siromašnu Sardiniju. O životu ljudi na tom otoku, čak i šezdesetih godina prošlog stoljeća, najslikovitije govori remek-djelo braće Taviani, film “Padre Padrone”.

Sardinija je kao naša Lika. Surova, siromašna

Sardinija, ubogi dio bogate i razvijene Italije, živjela je surovo i siromašno kao naša Lika u romanima Damira Karakaša, a konzervativno poput Vatikana - zapravo, i puno konzervativnije. Fertilia je trebala biti okosnica novog razvoja tog dijela Italije i režim nije štedio truda da sagradi ugodan grad na plodnoj zemlji. Iz ideje o plodnosti proizašlo je i samo ime grada - Fertilia (fertile na talijanskom znači plodan).

Izgradnja grada započela je gradnjom osnovne škole, koja je projektirana s golemom terasom, s koje se mogao svečano najaviti start značajnog projekta. Škola je sagrađena za samo 40 dana. Postavljanje kamena temeljca Fertilije planirano je za 8. ožujka 1936., na Međunarodni dan žena. Projektant, inženjer Arturo Miraglia (nadahnut nizom vrtnih gradova koji su se u to doba gradili po Europi, to dakle nije bilo fašistički specificum), osmislio je monumentalne zgrade smještene unutar velikih zelenih površina s ciljem isticanja njihove ljepote. Osmog ožujka 1936., kako je i planirano, održana je proslava polaganja kamena temeljca Fertilije u kojoj su, među ostalim, dva pergamenta zapečaćena u temelje ključnih, ikoničkih građevina novoga grada: župne crkve i Casa del Fascio (Kuća fašizma). Ova druga je trebala postati gradska vijećnica općine Fertilia. No nije to postala jer je Italija ušla u niz ratova - najprije je, 1935., napala Abesiniju (Etiopiju), potom se priključila Franciscu Francu u Španjolskoj, a onda krenula na drugu obalu Jadrana, gdje je ostala bez ičega.

Fašizam, monumentalizam, futurizam i humano stanovanje u ekološkom okolišu - to je bila prilično neobična, ali i vrlo skupa formula, pa je režim od nje, zbog ratnih napora, vremenom ipak morao odustati, davši primat jeftinijoj izvedbi. Umjesto armiranog betona, novi plan uključivao je korištenje lokalnog kamena i niza manje skupih elemenata. Uključivanjem Italije u španjolski, a potom i svjetski rat, rajsko naselje fašizma postalo je vojni poligon. Fertilia je promijenila namjenu i postala blisko povezana svojim aerodromom otvorenim 1938. godine.

Pozicija naselja je, naime, bila geopolitički, izrazito povoljna za intervencije u Španjolskoj. Između kraja 1941. i prvih mjeseci 1942. grad je potpuno napušten - godinu dana kasnije Italija je potpisala kapitulaciju, a 1947. na Pariškoj mirovnoj konferenciji Tito je dobio Istru, Dalmaciju, Zadar i otoke, dok je pitanje Trsta ostalo otvoreno, stvorivši dugu i ozbiljnu krizu, zbog koje je Broz na granicu poslao tenkove. Prema Italiji su nagrnuli izbjeglice, kojima je komunistički režim dao “impetus”, poticaj - godinama kasnije Milovan Đilas će priznati kako je vrh Partije i države zaključio kako u istarskim gradovima i Puli ima previše Talijana, pa je tu brojku - žive ljude - trebalo reducirati.

Talijansko stanovništvo našlo se tako u teškom položaju zbog poraza matice, promjene vlasti, ideološkog pritiska, straha od odmazde (bacanja u fojbe) i nacionalizacije imovine, pa su mnogi optirali za Italiju, ali i tamo ih je čekao težak život - seljakanje od jednog do drugog izbjegličkog logora. Zbog očite patnje ljudi, talijanske su vlasti počele tražiti trajnija rješenja. Pogled je pao na Fertiliju na Sardiniji, koja je nakon rata bila sablasno prazna - fašističke zgrade bile su nedovršene, bez prozora, vrata i osnovne infrastrukture. No jedan je svećenik imao viziju. Otac Francesco Dapiran prvi je put stigao u Fertiliju u studenom 1946. Bivši župnik iz Vrsara u Istri, rođen u Rovinju, ovaj karizmatični i odlučni čovjek preuzeo je, poput nekog esulskog Mojsija, ulogu predvodnika prognanog naroda. Prvi dojmovi iz njegove izvidnice, obavljene u suradnji crkvenih i svjetovnih vlasti, nisu bili optimistični. Zatekao je zapuštene, poludovršene zgrade iz fašističke ere, bez vrata i prozora.

Njegova reakcija bila je depresivna. Vratio se obiteljima koje su čekale na brodovima i rekao im na venetskom dijalektu: “Fioi, stanote se dormi in barca” (Djeco, večeras se spava na brodu). Unatoč tegobnom početku, upravo je on prepoznao potencijal tog mjesta. Podnio je izvješće sardinijskom političaru Angelu Corsiju iz Iglesiasa, koji je premijera Degasperija obavijestio da je Fertilia prikladna za smještaj dijela izbjeglica. “Ako projekt bude dovršen, mogao bi biti predan prognanicima”, rekao je sardinijski političar talijanskom premijeru (koji je u Jugoslaviji bio omrznut, pa su djeca pjevala: Dolje Papa, dolje Rim, Degasperi skupa s njim). Što je dovelo do iznenadne promjene svećenikova stava? Nostalgija, domotužje, vizija nove Istre. Oca Francesca duboko su se dojmili stjenovita obala i zalazak sunca nad morem na zapadu, koji su ga podsjetili na izgubljeni zavičaj. Odmah je počeo kontaktirati sunarodnjake u izbjegličkim kampovima, nadajući se da će izgraditi novu Pulu, gdje bi mogli započeti novi život daleko od svojih rodnih gradova, koji su nestali s karte Italije. Već u prvim mjesecima 1947. godine prva skupina od oko 60 esula stiže u Fertiliju. Smješteni su u poludovršene školske zgrade i župni dvor. Prvi njihovi dojmovi bili su stravični - opisivali su mjesto kao “teritorij pun kamenja i divljih palmi, gdje nema ničega”. Grad je tek trebalo dovršiti prije nego što bi konačno mogao postati njihov novi dom. Radilo se doslovno o golim ljušturama zgrada - bez unutarnjih zidova, stolarije, instalacija... Ljudi su sami, često uz pomoć lokalnih majstora, pregrađivali prostore, postavljali prozore, krpali krovove...

Prekretnica se dogodila 1948. godine, kad je 13 ribarskih brodova isplovilo iz Chioggie, kraj Venecije. Na tim brodićima bez voznog reda bile su 53 istarske obitelji koje su odlučile riskirati, oploviti Italiju i naseliti se na Sardiniji. Putovanje u proljeće 1948. godine trajalo je punih 20 dana i noći. Među putnicima je bilo mnogo djece i staraca. Svjedoci su opisivali dramatične trenutke plovidbe oko cijelog talijanskog poluotoka, borbu s nemirnim morem i skučenost na brodovima gdje se dijelio svaki komad kruha. Kad su u proljeće 1948. pristali u lagunu Calich pored Fertilije, bili su razočarani - došli su u naselje sablasti. No nije se moglo nazad. Do kraja 1948. godine broj istarskih i dalmatinskih izbjeglica u mjestu dosegnuo je tisuću. Osim Pule, najveći dio izbjeglica koji su naselili Fertiliju potjecao je iz ribarskih mjesta poput Rovinja, Fažane i Vrsara. Zahvaljujući ribarskom i poljoprivrednom znanju, vještini, trudu i volji, oni su vlastitim rukama završili gradnju kuća, podigli luke, počeli obrađivati zemlju i od napuštenog fašističkog projekta stvorili topli jadranski dom usred Tirenskog mora.

Simbol te priče - egzodusa i novoga rađanja - slika je djevojčice Egeje Haffner, poznate kao “djevojčica s koferom”. Fotografija je snimljena u Puli 6. srpnja 1946. godine. Petogodišnja Egea, odjevena u kariranu haljinicu, s malim kišobranom u ruci, stoji pokraj drvenog kofera na kojem je kredom ispisano: “Esule giuliana n. 30001”. Ta cifra označavala je približan broj Puležana koji su morali napustiti grad. Njezina je obitelj prije samog odlaska angažirala obiteljskog fotografa Giacoma Szentiványija kako bi ovjekovječio bolni trenutak povijesti, obiteljske i nacionalne, prije nego što krenu u nepoznato. Egejin otac, Kurt Haffner, pulski ugostitelj, odveden je 4. svibnja 1945. od strane jugoslavenske vojne policije iz obiteljskog doma uz riječi: “Idemo na razgovor”.

Nikad se nije vratio, a pretpostavlja se da je bačen u jednu od brojnih istarskih fojbi. Nakon njegova nestanka obitelj je shvatila da za njih u Istri više nema ni sigurnosti ni budućnosti. Egea je s bakom privremeno otišla u Bolzano, dok se majka Ersilija zaputila na Sardiniju, u Cagliari, tražeći posao i krov nad glavom kako bi ponovo okupila obitelj. Upravo u to doba, kad su se formirale prve skupine esula za naseljavanje Fertilije, Egejina šira obitelj i mnogi njezini sunarodnjaci iz Pule i Rijeke pronašli su svoj trajni dom u ovom čudnovatom gradu. Povezanost s Fertilijom bila je toliko snažna da je Egea Haffner, već kao baka u poodmakloj dobi, prije nekoliko godina osobno donirala originale svojih obiteljskih fotografija i predmeta novoosnovanom muzeju koji danas nosi njezino ime. Život u Fertiliji počeo se obnavljati korak po korak. Otac Francesco svemu je davao takt. Zvuk pravog crkvenog zvona u Fertiliji začuo se 1952. godine, čak i prije nego što je sam zvonik bio sagrađen. Svećenik je uspio kupiti zvono za 100.000 lira, zahvaljujući donacijama vjernika i nekolicine prijatelja. Na zvonu su ugravirani amblemi Istre, Rijeke i Dalmacije - u spomen na dugo putovanje oko 1500 prognanika koji su odabrali Fertiliju kao konačno odredište. Prije dolaska zvona, vjernike je na misu pozivala improvizirana naprava - velika metalna posuda napravljena od mjenjača kamiona. Taj podatak, naoko banalan, govori o siromaštvu i domišljatosti prvih godina, ali i o neuništivoj potrebi za ritualom i zajedništvom. Žene su bile srce ove nove zajednice. Morale su odgajati djecu bez prenošenja tereta tragedije koju su i same pretrpjele kroz egzodus i dugi boravak u izbjegličkim kampovima. Marisa Brugna, istarska prognanica, napustila je svoj dom u Vrsaru sa samo šest godina na ribarskom brodu. S obale se oprostila od bake, koju više nikad neće vidjeti. Kasnije se prisjetila da je prvi put uspjela zaštititi svoju privatnost zaključavanjem vrata kupaonice u Fertiliji - na svoj 17. rođendan, nakon više od deset godina i četiri mjeseca provedenih u izbjegličkim kampovima.

Taj mali, svakodnevni čin postao je simbol povratka dostojanstva i normalnosti. Doseljavanje esula sa zapadne obale izazivalo je reakcije lokalnog sardinijskog stanovništva. Žene iz Fertilije privlačile su pozornost lokalnog stanovništva zbog svog životnog stila, koji na Sardiniji - blago rečeno - nije bio uobičajen. Sardinijskim muškarcima mlade Istrijanke, Riječanke ili Dalmatinke, nasmijane i bezbrižne u kupaćim kostimima koji su više otkrivali nego skrivali, činile su se kao halucinacija. Za njih je uživanje u moru i bavljenje sportom od malih nogu bilo sasvim normalno. Isto je vrijedilo i za žene iz Ferrare i Veneta koje su vozile bicikle, ponekad noseći suknje koje su otkrivale noge. Na Sardiniji 1940-ih i 1950-ih to se smatralo skandaloznim. No te su žene donijele i nešto drugo - vrijednost obitelji, marljivost, poduzetnost... Mnoge su kombinirale kućanske poslove s upravljanjem trgovinama, obrtničkim radionicama ili poljoprivredom, dok su muškarci radili na poljima ili na moru. Svojoj djeci prenijele su jadranske tradicije, kuhinju, dijalekt - i tako očuvale identitet. Mlada žena iz Ferrare prisjetila se kako je njezina majka, samo nekoliko mjeseci nakon dolaska na Sardiniju, danju izgledala snažno, odlučno i nasmijano, a noću bi tiho i potajno plakala kako je nitko ne bi čuo. Upravo su te snažne žene, svojom tihom žrtvom i vidljivom radošću, održale život u Fertiliji.

Fertilia je vremenom od planski izgrađenog fašističkoga grada postala grad uključivosti. Čak i danas, mladi stanovnici zajednice nose sa sobom genetsku i kulturnu baštinu koja povezuje zemlje sjeveroistočne Afrike, jadranske zemlje i Sardinijsko more. U lipnju 2022. godine u gradiću je svečano otvoren muzej Egea, koji je dobio ime upravo po Egeji Haffner. Ona je počasna građanka Fertilije. Njezina životna priča ispričana je u filmu i knjizi koji služe kao trajni podsjetnik na to kako se sudbina jednog djeteta pretvorila u kolektivnu memoriju cijeloga naroda. Ecomuseo Egea, koji vodi Mauro Manca, danas prikuplja povijesne predmete, dokumente, fotografije i svjedočanstva obitelji koje su u Fertiliju stigle brodovima iz Rijeke i Pule. Svaki eksponat priča svoju priču - od ribarskih mreža do odjeće, od pisama do kuhinjskog posuđa. Muzej ne samo da čuva prošlost, već i aktivno povezuje generacije, organizira radionice, predavanja i susrete s potomcima esula. Kulturni projekt “Ritorno alla Terra dei Padri” (Povratak u zemlju otaca) pokrenut je 2023. i 2024. godine. Stari brod pod imenom Klizia zaplovio je s posadom, uključujući i preživjele svjedoke iz 1948., poput Giulija Marongiua, iz Fertilije prema Istri. Brod je prešao više od 800 milja te posjetio Rovinj, Pulu i druga mjesta, simbolički spajajući pokidane obiteljske veze. O tom je putovanju snimljen nagrađivani dokumentarni film, a projekt je izazvao golemi emotivni odjek među potomcima prognanika s obje strane Jadrana. Egzodus iz Istre, Rijeke i Dalmacije obuhvatio je, recimo i to, mnoge poznate osobe koje su kasnije ostvarile svjetske karijere.

Sergio Endrigo, jedan od najvećih talijanskih kantautora, rođen je u Puli 1933. i izbjegličke dane proveo je s majkom u kampu u Brindisiju. Svojem rodnom gradu posvetio je dirljivu pjesmu “1947”. Laura Antonelli, rođena u Puli 1941., postala je seks-simbol talijanske kinematografije, no djetinjstvo je provela seleći se po izbjegličkim kampovima. Gianni Garko, rođen u Zadru 1935., proslavio se ulogom revolveraša Sartane u špageti-vesternima. Slavni dizajner, svjetska modna ikona Ottavio Missoni, rođen je u Dubrovniku, a odrastao u Zadru, dok je Mario Andretti, rođen u Motovunu 1940., osvojio naslov svjetskog prvaka u Formuli 1. Svi su oni - pjevači, glumci, sportaši, dizajneri - dio iste priče o gubitku i ponovnom rođenju. Na obalama i trgovima Fertilije postavljeni su spomenici koji izravno povezuju Sardiniju s Istrom. Fertilia je danas kulturološki otok unutar Sardinije: dok u obližnjem Algheru stanovnici govore katalonskim dijalektom zbog aragonske povijesti, stariji stanovnici Fertilije i danas njeguju izvorni istro-venetski dijalekt, a imena ulica poput Via Rovignoili i Via Parenzo svjedoče o živoj povijesti nestalih jadranskih zajednica. Fertilia danas živi kao most između prošlosti i budućnosti, između Jadrana i Tirenskog mora. Njezine priče, uklesane u kamen i zapisane u sjećanjima, podsjećaju da se identitet ne gubi ni u najtežim egzodusima, već se prenosi kroz kuhinju, jezik, pjesmu i tihe suze majki. I dok turisti šeću njezinim ulicama, možda ne znaju da hodaju po palimpsestu u kojem svaka kuća, svaka pločica i svaka ulica priča o hrabrosti, boli i nadi - o ljudima koji su iz pepela stvorili novi dom.