U "Jutarnjoj zvijezdi" svećenica Kathrine predvodi službu na sprovodu bez obitelji i prijatelja. Kristian Hadeland preminuo je prije desetak dana. U crkvi su samo dva agenta pogrebnog društva, uz lijes stoji usamljeni vijenac s natpisom "Prijatelji". U prvoj smo knjizi planiranog petoknjižja Karla Ovea Knausgårda, na nebu se pojavila neobična zvijezda, slijede i druge nesvakidašnje pojave. Terminalno bolesni čudesno ozdravljuju, u teškim prometnim nesrećama nema poginulih, a pogrebna poduzeća ne bilježe nove smrtne slučajeve. Svećenica pred praznim klupama poziva okupljene da se oproste od Kristiana Hadelanda. Ne zna ništa o preminulom, samo da je riječ o starijemu muškarcu, umrlom ondje u Bergenu. Ali kad baci pogled prema lijesu, prepoznaje čovjeka, ugledala ga je neki dan u dizalu. A ugledat će ga nakon sprovoda još jedanput, na parkiralištu, kako joj maše. Posljednji preminuli čini se da je i prvi neumrli.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.

Tko je bio 67-godišnji Kristian Hadeland i zašto mu nitko nije došao na ispraćaj, otkrivamo u "Školi noći", četvrtoj knjizi "Jutarnje zvijezde". Govorilo se o petoknjižju, sve do treće knjige, sad smo već u planiranom sedmoknjižju megaromana s etiketom "nadnaravnog egzistencijalizma". Kristian kao mladić iz Norveške dolazi u London, na studij fotografije. Čita Shakespearea i "Doktora Fausta" Christophera Marlowea. Upoznaje se s Agripom, Giordanom Brunom, Swedenborgom i Aleisterom Crowleyem, Parmenidom i Pitagorom, austrijskim pjesnikom i piscem Paulom Beckerom, koji piše: "Život je noć, smrt je dan. Živi su zapravo mrtvi, a mrtvi živi". Sredina je osamdesetih, godina Černobila kao i u "Vukovima iz šume vječnosti", drugoj knjizi sedmoknjižja. Slušaju se new wave, post punk i gothic: Jesus and Mary Chain, Sisters of Mercy i The Cure. Uz njih još Hüsker Dü, Birthday Party, Bauhaus, Philip Glass, The Fall, Sonic Youth, Wire, Chameleons, Iggy Pop, Tuxedomoon, Cabaret Voltaire, Ultravox i The Sound.

Kristian Hadeland je egoističan mladić, do sada najneugodniji lik "Jutarnje zvijezde" predstavljen u prvom licu; "Škola noći" njegov je roman. Prema ženama odnosi se hladno, odbojno i prezrivo, slabost karaktera pokazuje prežderavanjem i pijančevanjem, a psihopatske karakteristike laganjem i malignim narcizmom. Najkraće, tip osobe za koju se zna kazati: ovaj će prije ili kasnije nekoga ubiti. Izvan toga, Kristian je običan mladić, a njegove su fotografije prosječne ili ispodprosječne. Zbog nečega je primljen na akademiju, ali što god da se pokazalo na prijamnom, što god da to bilo, ne pronalazi u sebi.

No jedan susret to će promijeniti. Poznanstvo iz puba s visokim Nizozemcem Hansom usmjerava ga prema mističnom i onostranom. Mladić počinje eksperimentirati s fotografijom, tražiti puteve kreativnosti: kuha mrtvu mačku pa fotografira njeno raspadnuto tijelo. Najednom, sve njegove fotografije počinju govoriti. Sve što brucoš snimi - čašu vode, plastični upaljač ili mrtvu mačku - sad je na sasvim drugoj razini. Ne znamo točno kako se to dogodilo, ne znamo točno niti kada, ali čini se da je s vragom sklopljen ugovor.

Sad možemo kazati: "Škola noći" Knausgårdov je "Faust". Jedinstven nastavak "Jutarnje zvijezde", s jednim pripovjedačem i jednom pričom, isklesan od jednoga kamena, u jednoj stijeni. U romanu naslovljenom prema disidentskom društvu iz vremena elizabetanske Engleske, nema paralelnih pripovjednih linija niti poveznica s ostatkom serije, izuzev preminulog muškarca iz prve knjige. Roman može stajati sam za sebe, kao pastiš "Doktora Fausta" Christophera Marlowea, dramatičara za kojeg se voli kazati da je napisao sve najznačajnije Shakespeareove drame. Prema toj je priči Marlowe, rođen iste godine kao Shakespeare, lažirao svoju smrt u barskoj tučnjavi, pobjegao u Macbethovu Škotsku te na sjeveru za Barda napisao "Hamleta" i sve ostalo. Priča je nategnuta i mitomanska, protuargumenata u korist Shakespearea ima više nego dovoljno, ali uklapa se u priču o tajanstvenom društvu kojemu je Marlowe pripadao, općenito u misterije "Jutarnje zvijezde".

"Škola noći" može se čitati kao samostalna cjelina, no njeno prirodno mjesto su teme, motivi, pripovjedne linije i ekosustav sedmoknjižja. U prvoj knjizi postavilo se pitanje što je Jutarnja zvijezda? Lucifer ili Krist? I o čemu zapravo govorimo kad ljudi prestanu umirati? O Vragu ili Bogu? U "Školi noći" postavlja se pitanje je li Bog svijet. Prema Spinozi, Bog ne stoji izvan svijeta, "a nije ni u svijetu nego jednostavno jest svijet". Ako je Bog svijet, gdje u njemu tad stoji Lucifer? I kako je uopće moguće da tamo gdje je Bog bude i Lucifer? Ili je svijet možda nešto sasvim drugo. Ne Bog nego pakao. Da, pčelica na cvijetu, da, ptičica u gnijezdu, ali i krvavi tiranosaur, demonski gušter-tiranin. Kod Marlowea Faust pita: "Tko ste vi koji živite s Luciferom?". "Proklete duše osuđene na pakao", odgovara Mefisto. "Kako to da ste onda tu, a ne u paklu", čudi Fausta. "Kako to misliš?", nastavlja Mefisto. "Ovo je pakao. Nisam izašao iz njega."

Posljednje dvije rečenice sukus su "Škole noći". Mjesto na kojem se nalazimo jest pakao. Svijet je pakao, u Londonu i bilo gdje drugdje. Nema tu misterija. Izlazimo iz mistike. Govorimo o banalnosti pakla, o ljudima koji sjede u zalogajnicama i ljudima koji zijevaju u vagonima podzemne željeznice. Nema u Londonu sredine osamdesetih ničeg onostranog: ni neobične zvijezde ni pokojnika koji mašu s druge strane ceste. Ali pakao je uvijek blizu, svi hodaju po razapetom užetu, visoko iznad svijeta patnje i boli. Od premise do konkluzije tek je jedan mali korak. Mjesto na kojem postoje farme pilića za ljudsku prehranu, na kojem sve jedno drugo jede, svijet u kojem američki predsjednik može ubiti 165 djevojčica, svijet u kojem bilo tko, i bilo što, može rascopati jedan jedini dječji život - ne može biti ništa drugo nego pakao. Knausgård nije toliko dramatičan, ali da, o tome piše knjigu.

"Škola noći" duboko je uznemirujući roman. Knausgård je razapeo uže između Fausta i Mefista, između Marlowea i Beckera. Pod njime zjapi bezdan.

Student fotografije Kristian Hadeland postat će pod umjetničkim imenom Kristian Pedersen svjetska fotografska zvijezda. Karakterni nedostaci i osobne psihopatologije sad su ugrađene u ideju velikog umjetnika. Svijet ga prepoznaje kao takvog. Čitatelj ga prepoznaje kao takvog. Mladić koji je nekad bio spreman ubiti za karijeru sad ima karijeru. Ono što je imalo oblik i miris demonskog polako se pretvara u obično i svakodnevno. Miris sumpora je nestao, ako ga je uopće i bilo. Kristian Hadeland kreće se u svijetu bogatih i slavnih, tarući ramena na ulici sa smrtnima i siromašnima. A onda, najednom, u djeliću sekunde, otvara se ambis, banalno postaje pakao.

Da nije ništa napisao nakon "Moje borbe" - da nije ništa napisao nakon prve knjige "Moje borbe" - Knausgård bi bio Knausgård, pisac istoznačan sa suvremenom književnošću. S "Jutarnjom zvijezdom" Knausgård ponovno izmišlja i sebe i suvremenu književnost. Nema više smisla govoriti da ne možemo ni nagađati što nas još sve čeka. Petoknjižje koje je sad sedmoknjižje već sutra može postati dekalog. Hoćemo li ikada doznati tko je ritualno ubio članove metal benda Kvitekrist u šumi u okolici Bergena? Ne treba više s tim računati. Ono što sad, u ovoj fazi, možemo reći, jest da nije važan cilj nego put. A na tom putu "Škola noći" je fascinantan krajputaš. Kao samostalan roman i kao dio cjeline. Nakon ruskih šuma i mikorize iz drugog dijela i norveškog black metala iz trećeg dijela, stigli smo i do Fausta.

Knausgård golemom kuhačom u velikom kazanu miješa esej i roman, znanost i mistiku, religiju i književnost. Vještičja je to juha. Jedna žlica je Bog. Druga je pakao.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.