Brod Sea Horse pod zastavom Hong Konga, za koji se vjeruje da prevozi 27.000 tona ruskog plina, trebao bi stići na Kubu 23. ožujka. Također, 3. travnja bi trebao stići ruski brod Anatolij Kolodkin, koji prevozi preko 700.000 barela nafte. To je za Financial Times izvijestio Samir Madani, suosnivač TankerTrackersa, servisa koji prati tankere "flote u sjeni".

Ako brodovi stignu na Kubu, bit će to prve isporuke energije na otok u tri mjeseca - otkako je američka vlada započela svoju energetsku blokadu. Venezuela je nekada bila glavni uvoznik nafte za Havanu, ali opskrba odatle prestala je nakon što su SAD svrgnule predsjednika Nicolása Madura početkom siječnja. Nadalje, krajem siječnja Donald Trump zaprijetio je višim tarifama svim zemljama koje opskrbljuju Kubu energijom.

Ovaj embargo pokazao se najdužim za Kubu u najmanje 12 godina i izazvao je veliku energetsku krizu, izvještava Bloomberg . Ruska nafta, ako stigne do otoka, bit će veliki poticaj za Havanu. Kubi je potrebno otprilike 100.000 barela nafte dnevno da bi pravilno funkcionirala, ali proizvodi samo 40% toga. Od početka embarga, Kuba iscrpljuje svoje uvozne rezerve nafte, a koristi i svoju ograničenu domaću proizvodnju.

Kuba u mraku

Usred nestašice goriva i električne energije, Kuba je započela pregovore sa Sjedinjenim Državama.

Prema  izvorima New York Timesa, Bijela kuća traži smjenu kubanskog predsjednika Miguela Díaz-Canela, nadajući se provedbi strukturnih ekonomskih reformi. Također tvrde da će to Donaldu Trumpu omogućiti pobjedu nad drugim ljevičarskim vođom koji se, poput Nicolása Madura, dugo protivi Sjedinjenim Državama.

Krajem siječnja Trump  je rekao da bi Sjedinjene Države mogle provesti "prijateljsko preuzimanje" Kube. Ovog tjedna rekao je  da bi mu mogla biti "počašćena" "preuzeti Kubu u nekom obliku". "Mislim da bih s njom mogao učiniti što god želim. To je trenutno vrlo oslabljena zemlja", rekao je Trump.

Tama je prije tri dana, 16. ožujka progutala Kubu. Gotovo svih 11 milijuna stanovnika ostalo je bez električne energije nakon što je Nacionalni električni sustav (SEN) doživio "potpuno isključenje". Bio je to treći takav kolaps u samo četiri mjeseca i dramatična kulminacija krize koja otok gura prema rubu. Kuba se našla usred savršene oluje: desetljećima zanemarivana i zastarjela infrastruktura konačno je popustila pod pritiskom američke energetske blokade koja je presjekla ključne dotoke nafte. Rezultat je paralizirana zemlja, sve glasnije nezadovoljstvo na ulicama i život sveden na puko preživljavanje u iščekivanju sljedećeg kratkotrajnog povratka struje.

Anatomija kolapsa

Temelj kubanskog energetskog problema leži u osam glavnih termoelektrana koje čine kralježnicu sustava. Većina ih je izgrađena prije više od četrdeset godina, a zbog kroničnog nedostatka stranih valuta, desetljećima nisu primile potrebna ulaganja ni redovito održavanje. Danas rade sa svega četvrtinom svog instaliranog kapaciteta. Problem dodatno pogoršava činjenica da se ove elektrane oslanjaju na domaću, tešku sirovu naftu s visokim udjelom sumpora. Takvo gorivo iznimno je korozivno i doslovno izjeda kotlove, turbine i cijevi, skraćujući im životni vijek i uzrokujući česte i skupe kvarove. Kako objašnjavaju stručnjaci, kubanski tehničari su "mađioničari" što uopće uspijevaju održati sustav na životu s obzirom na stanje u kojem se nalazi.

Istovremeno, presušili su vanjski izvori koji su Kubi omogućavali da pokrije oko 60 posto svojih energetskih potreba. Isporuke iz Venezuele, koje su nekad dosezale 35.000 barela dnevno, potpuno su stale nakon američke intervencije i promjene vlasti u Caracasu u siječnju. Ubrzo je i Meksiko, pod prijetnjom novih američkih carina, obustavio svoje pošiljke. Otok je tako ostao ovisan isključivo o vlastitoj, nedostatnoj i nekvalitetnoj proizvodnji, nesposoban zadovoljiti potražnju. Stručnjaci s teksaškog sveučilišta koji prate tankere satelitskom tehnologijom upozorili su da se Kuba približava "nultoj točki" – trenutku kada će rezerve potpuno presušiti.

Život u tami i sve glasniji prosvjedi

Za obične Kubance, iznenadni prestanak rada ventilatora ili gašenje svjetla postali su bolan podsjetnik na nacionalnu katastrofu. U nekim dijelovima zemlje struje nema i po dvadeset sati dnevno. Hladnjaci se isključuju, a dragocjena hrana, kupljena po visokim cijenama ili poslana od rodbine iz inozemstva, propada. Bolnice odgađaju operacije, pumpe za vodu ne rade, a učenici se bore s učenjem uz svjetlost svijeća ili mobitela čije su baterije vječito prazne. Vlada je uvela sustav rotacijskih isključenja, no plan se rijetko poštuje jer struje jednostavno nema dovoljno, što stvara ogorčenje jer su privilegirane zone, poput glavnog grada Havane, djelomično pošteđene.

‌- Ono malo hrane što imamo se pokvari. Naši ljudi su prestari da bi nastavili patiti - rekao je za NPR Tomás David Velázquez Felipe, 61-godišnji stanovnik Havane, dodajući kako smatra da bi svatko tko može trebao napustiti otok.

Dugotrajna neizvjesnost i očaj počeli su se prelijevati na ulice. Iako rijetki, prosvjedi su postali sve otvoreniji i nasilniji. Sredinom ožujka u gradu Morón prosvjednici su zapalili urede Komunističke partije, što je jedan od najdrastičnijih izraza bijesa posljednjih godina. U drugim gradovima građani noću izražavaju frustraciju lupanjem u lonce i paljenjem smeća na ulicama.

Trumpova strategija gušenja

Dok se Kuba bori s unutarnjim kolapsom, administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa pojačava vanjski pritisak. Washington je uveo stroge mjere protiv svih zemalja i brodarskih tvrtki koje Kubi dopremaju gorivo, nazivajući to "energetskom blokadom". Cilj je, kako otvoreno govore američki dužnosnici, izazvati političke promjene i prisiliti predsjednika Miguela Díaz-Canela na odlazak s vlasti. Trumpova administracija uvjetuje ukidanje sankcija oslobađanjem političkih zatvorenika te ekonomskom i političkom liberalizacijom. Sam Trump ne skriva svoje namjere.

‌- Vjerujem da ću imati čast zauzeti Kubu. Mislim, osloboditi je, uzeti je. Mislim da bih mogao s njom što god želim - izjavio je, nazivajući Kubu "vrlo oslabljenom nacijom".

Ova strategija "gušenja", kako je opisuje El País, ima i drugu, suptilniju stranu. Dok vrši pritisak na državni aparat, Washington je istovremeno otvorio ventil za kubanski privatni sektor. Poduzetnicima je odnedavno dopušten neograničen uvoz goriva iz SAD-a za vlastite potrebe, čime se jača akter koji je izvan izravne kontrole države. Iako je ova mjera spasila neke privatne tvrtke od potpunog zatvaranja, većina malih i srednjih poduzeća nema financijsku ni logističku moć za samostalan uvoz goriva, što ih ostavlja u kritičnoj situaciji. Za Washington, ovo je dio šire geopolitičke igre kojom se slabi jedan od posljednjih saveznika Rusije i Kine na zapadnoj hemisferi. Za Kubance, to je tek još jedan komadić u slagalici svakodnevne borbe za opstanak, dok s nadom gledaju prema horizontu, iščekujući spas u obliku ruskog tankera ili, još vjerojatnije, još jedne duge noći bez svjetla.