"Tuže se građani da pekari, koji i imaju obilno žita, osobito zimi, neće peći i praviti kruh i donositi ga na trg, već ga kod kuće prodaju slabe mjere i uz visoku cijenu, i tako varaju ljude i sramote grad. Određuje se zato da kapetan s perceptorima pretraži kuće takavih pekara i oduzme im brašno, te ga preda za pečenje onima koji ga nemaju. Kad prodaju kruh, imaju novac pokazati pred senatorima, pa će se tako ukloniti prilika za varanje", bila je to jedna od odluka donesenih na sastanku gradske uprave 1684. godine u vrijeme kada je glava gradske uprave bila sudac, ispod njega 12 senatora, te dvadeset dvojica muževa koji zastupaju zajednicu građana, napisala je Lelja Dobronić u knjizi Slobodni i kraljevski grad Zagreb.

Još od Zlatne bule iz 1242. godine kojom je Gradec postao slobodnim kraljevskim gradom, sudac je bio prvi čovjek uprave. Građani su dobili pravo slobodno birati gradskog suca, čiji je 'mandat' trajao godinu dana. Bila su to prava ili povlastice koje je kralj dao građanima slobodnog grada. Sudac je građane morao kažnjavati, ako prekrše dogovoreno, no nije uvijek bio strogi sudac, već se nekada zadovoljio i isprikom građana.

Gradska je uprava u stoljećima nakon određivala prava, ali i obaveze građana, a tako to čini i danas. 

Posljednji sudac ujedno će postati i prvi gradonačelnik grada, i to 1851. godine, nakon što su se godinu dana ranije, Kaptol i Gradec, spojili u jedinstveni grad. 15. svibnja 1851. godine Janko Kamauf, posljednji varoški sudac Gradeca, postao je prvi gradonačelnik Zagreba koji je tad imao nešto više od 16.000 stanovnika, a za svoju dužnost nagrađen i godišnjom plaćom od 2000 srebrnih forinti, piše Zvonimir Milčec u knjizi Volite li Zagreb?

I danas, kao i u slučaju pohlepnih pekara, vijećnica je mjesto na kojem se donose odluke koje određuju život stanovnika Zagreba. Kao što je povijest grada, gradskih odluka i onih koji su vodili grad prepuna burnih događaja i povijesnih odluka, tako i ova zgrada kojom smo se prošetali u trenucima u kojima su zastupničke klupe bile prazne, ima slavnu i zanimljivu povijest.

Drvene klupe, škripavi pod, urezani grbovi na stolcima i neobične dvorane, prva su sjećanja koja me vežu za zgradu koju smo posjećivali prateći sjednice Gradske skupštine. Neki će prostor Stare gradske vijećnice pamtiti i po onom Da kojeg su rekli i potpisali u jednoj od vjenčanih dvorana kod samog ulaza.

''Ovo je zgrada koji živi, i prati razvoj grada i njihovih stanovnika'', rekla nam je Wendy Zečić, savjetnica predsjednika koja nas je provela kroz povijesne prostorije vijećnice.

Zgrada je kroz svoju povijest često puta pregrađivana i dorađivana. Tako je u 18. stoljeću zabilježeno kako je imala osam soba, kuhinju, tri zatvora, dva dućana i podrum. Kako se razvijao grad tako su njezine mogućnosti bile premalene za javne potrebe. Proširila se na susjednu kuću, i tada je počela zapravo nova era u životu vijećnice, ona koju je obilježilo kazalište. Gradnja tog gradskog, pa nakon toga i narodnog kazališta, veže se uz trgovca Kristofora Stankovića.

''On je surađivao sa bečkom lutrijom, i navodno, zbog nevremena nije uspio vratiti sve srećke a među njima i onu dobitnu. Tako je na lutriji osvojio glavni zgoditak. I odlučio s dijelom tog dobitka u zgradi sagraditi kazalište'', objašnjava nam.

Stanković je osvojio 30.000 zlatnika a kamen temeljac za zgradu kazališta postavljen je 12. kolovoza 1833. godine. Bio je to izuzetan događaj u gradu o kojem su i novine pisale s oduševljenjem.

''Nakon završene svečanosti podijelio je g. Stanković brojnim radnicima zaposlenima kod gradnje u izobilju vina i kruha, pri čemu je gradonačelnik održao zdravice'', stoji u tekstu Ive Delale.

''To je bio centar društvenog života'', naglašava Zečić.

Gradska je uprava na jednokatnici kupljenoj od grofa Oršića nadogradila drugi kat, srušila staru vijećnicu i kupila još dvije parcele u današnjoj Freudenreichovoj ulici. Tako je osigurano dovoljno prostora za kazališnu zgradu.

''U prizemlju je bo prostran vestibul, brijačnica, slastičarnica i druge dvorane, a na prvom katu je plesna (redutna) dvorana s galerijom. Gledalište je osim parketa imalo i 58 loža u tri reda'', piše Delale.

Novo kazalište otvoreno je 4. listopada 1834. godine Kornerovom dramom Niklas Graf von Zriny. Daske ovog kazališta pratila je potreba za izražavanjem jezikom hrvatskim, koji je sve više i više, u to vrijeme ilirskog preporoda i buđenja nacionalne svijesti, ulazio i u javni život građana. Tako je 1835. godine otpjevana i budnica Ljudevita Gaja Još hrvatska nij propala, što je bio prvi put da se hrvatskim jezikom progovorilo na pozornici. Tu je i 1840. godine izvedena prva drama na hrvatskom jeziku Juan i Sofija ili Turci pod Siskom, ali i prva opera Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog.

No jedan od najupečatljivijih trenutaka dogodio se 1843. godine.

''Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo'', bile su riječi političara, povjesničara i književnika Ivana Kukuljevića Sakcinskog, prvog zastupnika koji je na materinskom jeziku progovorio u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine.

U redutnoj dvorani, tada najvećoj na Gornjem gradu, Sabor se sastajao nekoliko puta, i to u najvažnijim prigodama, kada se raspravljalo i odlučivalo o sudbini Kraljevine. Na jednoj od najznačajnijih sjednica u plesnoj dvorani vijećnice upravo na Kukuljevićev prijedlog, hrvatski je jezik proglašen službenim 1847. godine. Zasjedao je tu i prvi hrvatski Narodni sabor pod predsjedanjem bana Josipa Jelačića 1848. godine.

U nastavku pogledajte galeriju. 

Podsjetnik na još jedan slavan govor i danas možemo vidjeti na ploči fasadi same vijećnice. Bio je to govor Nikole Tesle koji je vijećnicu posjetio 24. svibnja 1892. godine tijekom svog boravka u Zagrebu.

''Smatram svojom dužnošću da kao rođeni sin svoje zemlje pomognem gradu Zagrebu u svakom pogledu savjetom i činom''. Tada je naime Tesla gradskoj upravi predložio izgradnju centrale izmjenične struje. Bio je to trenutak kada je Tesla, koji je stigao u grad na poziv tadašnjeg gradonačelnika Milana Amruša, poručio i da Zagreb, kao glavni grad, ima dužnost da uvede električnu rasvjetu.

''Iztaklo se je pitanje nije li uporaba električne sile opasna po ljudski život. Na to veli g. Tesla, da od svih energija dosada rabljenih, nijedna toliku sigurnost nepruža, koliko električna. Jer kod nje može samo jedna osoba zaglavniti, i to samo zbog neopreznosti. I tome se dade izbijeći time, da se vodovi podzemno namjeste'', pisalo je u članku o Teslinom predavanju u Gradskoj vijećnici objavljenom u Narodnim novinama 1892. godine.

Javna je rasvjeta u gradu zaživjela za Amruševa drugog mandata 1907. godine.

Nakon Amruša i prije njegovog drugog mandata gradom je upravljao gradonačelnik Adolf Mošinsky, koji je na čelu grada proveo 12 godina od 1892. godine. Bio je to vizionar koji je od jednog provincijskog gradića želio stvori moderno europsko središte. Za njegova vođenja grada Zagreb je dobio novi kanalizacijski sustav, a potok Medveščak je pretvoren u podvodni kanal. U to je vrijeme, točnije, 1895. godine otvorena i zgrada Hrvatskog narodnog kazališta, u koju se iz vijećnice preselilo kazalište. Grad je tada ponovno preuzeo zgradu i adaptirao ju za svoje potrebe. Spojene su vijećnica i kazališna zgrada a plesna dvorana adaptirana je za sjednice skupštine.

Nakon 2. svjetskog rata privremenu upravu u gradu obavljala je Komanda grada Zagreba, sve do imenovanja privremenog gradskog narodnog odbora u svibnju 1945. godine. U rujnu te iste godine raspisani su izbori za Gradsku narodnu skupštinu i rajonske narodne odbore. Tada je u Zagrebu živjelo 334.000 stanovnika. Bili su to prvi izbori za gradske organe vlasti nakon 1938. godine, piše Predrag Fleš u knjizi Zagrebački skupštinski zapisi. 

Gradska je uprava 1958. godine dobila novi objekt koji danas popularno nazivamo 'poglavarstvo' na adresi Trg Stjepana Radića 1, pa se u zgradi u ulici Ćirila i Metoda danas održavaju sjednice Gradske skupštine.

Zgrada je zaštićeno kulturno dobro, a posljednju i najveću obnovu doživjela je od 1968. do 1975. godine prema projektu arhitekta Andrije Mutnjakovića. Njegov se karakteristični potpis i danas najjasnije može vidjeti u tri dvorane, koji izgledaju poput kulisa iz nekog SF filma, s kruškolikim drvenim oblicima, tapeciranim stolovima, igrom keramičkih pločica i stropovima koji podsjećaju na spilje.

''Cijeli projekt je nastao jer se željelo obnoviti stari teatar koji je u zgradi bio krajem 19. stoljeća, i trebale su se napraviti dvorane za zasjedanje. Glavna redutna dvorana, bila je u ruševnom stanju. Strop je bio uništen, pa smo i to obnovili, i napravili sva rasvjetna tijela. Na zidove smo stavili tekstilne tapete. Obnovljena je i ograda balkona, galerije na koje smo stavili grbove općina grada, a između su medaljoni iz povijesti, legendi o gradu Zagrebu. Svaka slika predstavlja jednu legendu iz povijesti grada'', ispričao nam je to akademik Mutnjaković koji danas na pragu svojih 90-ih i dalje marljivo radi u svom ateljeu u gradu. Zamolio nas je da ga nazovemo do 16 sati, do kada se bavi poslom, proučavanjem ali i kreiranjem nekih novih djela.

Ovaj je arhitekt najpoznatiji po zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Prištini, koju će neki, zbog njezina neobičnog izgleda, nazivati najružnijom na svijetu, drugi ''čudom arhitekture moderne'', kojoj je poznata Getty fondacija dodijelila sredstva za izradu konzervatorskog plana upravljanja.

Za njega će reći da je bio enfant terrible zagrebačke arhitekture, i pravi primjer utopijsko sitraživačkih viija hrvatske arhitekture 60-ih godina prošlog stoljeća. Njegov sedmogodišnji rad na obnovi Skupštine uključivao je obnovu od temelja, a do sada je to bila najveća tako opsežna obnova ove zgrade.  Njegovi sanjarski radovi vidljivi su ponajprije kroz tri dvorane u kojima se održavaju sjednice odbora i razni sastanci. Mutnjaković je upravo u njihovom dizajnu htio prikazati kulturu, zdravstvo i privredu, tri važne odrednice grada, igrajući se materijalima poput keramičkih pločica i drvenih krušaka.

''Nastojao sam izvući karakteristike tih dvorana, jedna se temelji na zdravim apotekama, koje su imala posuđa od porculana bijelih sa tamno plavim crtežima. Dvorana je to s keramičkim pločicama u kojima su crteži rađeni kompjuterskom animacijom. U drugoj sam dvorani, nekoj vrsti gospodarskog vijeća, htio prikazati tehnologiju, jedan od dostupne tehnologije, tokarstvo. Dao sam istokariti niz kugli u obliku nekakvih krušaka, rađenih od domaće slavonske kruške, različitih veličina i kompjuterski složeni. Dvorana za kulturu asocirala me na stari način rada s tapetama na zidovima, kožnim tapetama s utisnutim reljefom'', prisjeća se Mutnjaković.

Tako današnja unutrašnjost stare vijećnice postaje zanimljiva cesta kroz društvenu ali i umjetničku i arhitektonsku povijest naše zemlje. U vrijeme 70-ih i 80-ih zgrada je bila otvorena građanima, i u njoj su održavale čak i izložbe cvijeća, kako se prisjeća naša voditeljica.

1988. godine uređena je u Staroj gradskoj vijećnici Galerija Kristofora Stankovića. U suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika, od 1999. godine u Galeriji se organizira ciklus izložbi Mladi umjetnici, a građani vijećnicu mogu posjetiti i tijekom glazbenih večeri.

Danas je ova zgrada simbol političkog upravljanja gradom, a donedavno je na mjestu predsjednika Gradske skupštine sjedio Andrija Mikulić koji je postao glavni državni inspektor, a naslijediti bi ga trebao Drago Prgomet.

Danas u klupama predstavničkog tijela građana sjedi 51 zastupnik, trenutačno 34 zastupnika i 17 zastupnica, koji su članovi 16 političkih stranaka. Ovaj posljednji saziv s nama je od 10. srpnja 2017. godine, a vijećnici su izabrani na lokalnim izborima dva mjeseca ranije. Sjednice skupštine održavaju se jednom mjesečno i najčešće su izvor žustrih i dugotrajnih rasprava koje zahvaljujući on line prijenosu mogu pratiti i građani, ponekad čak i do kasnih noćnih sati.

Posebno na onim sjednicama na kojima se prihvaća proračun grada i na onima na kojima gradonačelnik Milan Bandić, poput svojih prethodnika, odgovara na pitanja o problemima koje muče obične građane ovog grada. I upravlja našim gradom. Kao što su to davno prije njega činili sudac, bilježnik, kapetan, fiskus, perceptori, i ostali gradski dužnosnici.