Subotom uvečer najveća gužva u gradu bila je ispred zgrade na adresi Varšavska 3. Žene su obukle svoje najljepše svečane haljine, pripremile frizure i ukrasile se nakitom. Muškarci, njihova pratnja, bili su isto tako sređeni kako i priliči pravom subotnjem izlasku u grad i odlasku u kino. Karte su bile na sigurnom, u džepu, kupljene prijepodne, a oni koji svoje nisu na vrijeme kupili, dok su čekali ulazak u dugačkim redovima, mogli su ih, nekada i po trostruko većim cijenama, nabaviti od gradskih tapkaroša.

''Sve karte za sve naše predstave bile su rasprodane. A morate znati da smo tada imali 1100 sjedalica u Velikoj dvorani i najmanje tri predstave dnevno. Gužve su bile tolike da se npr. kad se prikazivao Ben Hur red protezao skroz do Trga bana Jelačića, tadašnjeg Trga Republike. Kad su bile velike gužve, posebno subotom, nekih 15 minuta prije prikazivanja i 15 minuta nakon završetka prikazivanja filma, policija je patrolirala ovim dijelom'', priča nam koordinator kina Europa Josip Pekera koji nas je proveo kroz zanimljivu povijest ove najljepše kino dvorane u gradu.

U kinu Europa, nekadašnjem Balkan Palaceu, Joža, kako ga svi zovu, proveo je 46 godina. Te davne 1973. godine, kada je stigao u reprezentativno kino, ovaj pasionirani ljubitelj filmova nije ni pomislio kako će u njemu ostati cijeli svoj radni vijek. No s ovom kraljicom i damom, kako će ju nazvati, ne može se ni sada oprostiti.

''U to vrijeme bilo nas je skoro 300 zaposlenih u više od 20 kino dvorana u gradu. Kako su sve bile pod istim upraviteljom, tako smo se i mi selili iz dvorane u dvoranu. U kino Europa stigao sam 1973. godine, volio sam filmove i još od dana kada sam se školovao dolazio u dvoranu. Radili smo svaki dan u tjednu, i subotom i nedjeljom, i uvijek popodne. Kada se prikazuju filmovi, navečer, vi ste tu i radite sve što treba'', kaže.

Iako po godinama staža spreman za mirovinu, i dalje je uključen u rad kina u koje će danas stići prije prve projekcije u 17 sati. I ostati do iza posljednje. Kaže nam kako se puno tog promijenilo u više od četiri desetljeća života ove dvorane, čiji svaki centimetar poznaje i u mraku.

''Danas je puno manje ljudi na projekcijama, osim na festivalima, kada su dvorane prepune ljudi. Ljudi manje odlaze u kina, pa čak i u ona na nekim drugim lokacijama. Nekada je kino bio trendovski zabavni sadržaj. Dolazile su nam cijele škole na projekcije, bio je to dio tadašnje kulture koja se razvijala od malih nogu. Odlazak u kino, ne samo zbog filma, već i zato što je to bio pravi društveni događaj'', prisjeća se.

Povijest filmskih projekcija, predstava, u Zagrebu seže i do davne 1896. godine, kada su se u netom podignutom Umjetničkom paviljonu na Tomislavovom trgu, prikazivale filmske predstave.

''Prikazivali su se prizori iz svakidašnjeg života, bez ikakva zapleta, ali već sami pokreti likova i vozila na platnu bili su izvanredna senzacija i zabavljali su publiku'', piše Branimir Špoljarić u knjizi Zagreb od vugla do vugla.

Od 1907. godine u tadašnjoj Samostanskoj ulici, koja je taj naziv nosila do 1946. godine kada je preimenovana u Varšavsku, djeluje kino Ćirilo-metodskih zidara. Krajem 1919. godine Adolf Müller, poduzetnik i tvorničar, koji je svoje poslovno carstvo izgradio na trgovini ugljenom i ciglom, kupio je stambeno-poslovni kompleks u Samostanskoj i Marovskoj ulici. Osim gradnjom tvornica, bavio se i gradnjom kina, pa je tako prije Europe sagradio i Helios kino, današnje kazalište Gavella. Muller nije bio zadovoljan postojećim stanjem kina Ćirilometodskih zidara, pa ga je srušio i izgradio novo moderno Balkan kino. Brigu o gradnji kina Adolf je u potpunosti prepustio sinovima, Alfredu i Leu.

Zgrada kina Europa sagrađena je 1925. godine prema nacrtu slavnog arhitekta Srećka Florschutza kao integralni dio većeg urbanog ansambla koji se protezao od Masarykove do Miškecova prolaza.

''Braća Alfred i Leo Muller, nasljednici najveće ciglane Muller u Kustošiji podigli su zgradu kino kazališta. Leo je bio veliki filmofil a okušao se i kao glumac u nekim od prvih hrvatskih filmova. Kino dvoranu su podigli na mjestu gdje je od druge polovice 19. stoljeća stajala restauracija Lobe Krizmanić s pivnicom i plesnom dvoranom, čiji su podrumski dijelovi očuvani u podrumskom sjevernom dijelu zgrade'', objašnjava nam Joža.

Kino je otvoreno 8. travnja 1925. godine svečanom projekcijom domaćeg filma Dalmacija, zemlja sunca i stranog Nibelunzi. Bio je to najveći događaj u gradu, a o dvorani se pisali i u tadašnjim novinama. Jedan članak objavljen sredinom 30-ih u Jutarnjem listu hvali izgled kina, njegovih dvorana te naglašava kako je kino Balkan Palace ''pravo malo čudo, a još je veće čudo to što ga je stvorio Zagreb, marne ruke njegovih radnika, umnih i fizičkih''.

Pogledajte galeriju u nastavku. 

Bila je to prva hrvatska namjenski izgrađena kinodvorana koja je izgrađena na željeznoj konstrukciji, dugačka 56 metara, a široka 15,5 metara. Pročelje građevina je jednostavno i bez ukrasa, a na bočnim stranama s istaknutim potpornjima su nosive konstrukcije.

''Kino je građeno u baroknom stilu, a svi su detalji radovi domaćih obrtnika. U prvom dijelu nalazila se blagajna i dvije čekaonice, jedna u prizemlju a druga na katu. U luksuznoj čekaonici bio je smješten buffet sa pletenim stolicama, a nasred čekaonice nalazio se vodoskok Emerika Sunka'', priča nam.

Bio je tu i posebni dio za VIP goste u kojima se točio šampanjac, kaže, ali to je bilo puno prije njegova vremena. Odlazak u kino je bilo poput danas odlaska u kazalište, njega se planiralo, s uzbuđenjem očekivalo i pripremalo odijela. Unutrašnjost i sama dvorane od posjetitelja je na neki način zahtijevala pristojno ponašanje, pa tako i odijevanje.

Kiparski ukrasi, djelo kipara Sunka, Pitzgera i đaka praške akademije Vihre, i danas ukrašavaju predvorje kinodvorane, poput dva Vihrina fauna koji ''čuvaju ulaz'' u dvoranu Muller koja se nalazi na mjestu te čekaonice.

''Zaštitni znak višenamjenske dvorane Muller koja je otvorena za publiku 2013. godine je retro štih i ugodni ambijent. Ovu malenu dvoranu brojni i vjerni posjetitelji doživljavaju kao vlastiti dnevni boravak u kojem ušuškani u 40-ak udobnih vintage fotelja mogu uživati u gledanju filmova u visokoj rezoluciji'', kaže Dina Pokrajac iz Kino Europe.

Dvorana Muller nosi prezime ugledne obitelji koja je izgradila ovo reprezentativno kino. No kako su bili Židovi njihov je život gotovo preko noći izmijenjen krajem 30-ih godina prošlog stoljeća i dolaskom NDH. Kako je naslućivao što bi se moglo dogoditi 1939. godine Alfred Muller prodaje cijeli kompleks u Varšavskoj i Masarykovoj ulici za ''6 milijuna i 750 tisuća dinara Kraljevine Jugoslavije Anti i Olgi Topić iz Zagreba''. 1938. godine zbog političke situacije u Hrvatskoj i antisemitizma, Mulleri prelaze na katoličku vjeru i postaju Mileri.

Obitelj je pobjegla u inozemstvo, no Leo se vratio u Zagreb, pa su ga tadašnje vlasti uhitile. Ubijen je krajem 1941. godine u Jasenovcu. Kino Europa u rujnu 1943. godine preimenovano je u državni slikopisni zavod – Hrvatski slikopis.

Iako je interijer Velike dvorane izvorno očuvan, postojeća sjedala zamijenjena su novima te se danas u kinodvorani nalazi 500 sjedala, umjesto izvornih 1100 i pozornica veličine 15 x 2 metra s kinoplatnom, Joža nam priča kako se uživanje u kino hitovima danas ne može usporediti s onim kako je bilo prije. A tako ni život kina u kojem je nekada radilo 25 ljudi.

''Do razvoja popularnosti televizije odlazak u kino bio je izlazak o kojem se pričalo. Imali smo tri projekcije dnevno, u 16, 18 i 20 sati, subotom bi dodali i projekciju u 22 sata, a nedjeljom matineju u 11. Sve su nam projekcije bile rasprodane, a ljudi su znali da je film dobar jer se prikazivao u Europi. Bilo je tu raznih hitova, pravih klasika, od poznatih Zameo ih vjetar, Ben Hura, Prodavačica ljubičica, Ninočka, Jedan dan života, i mnogo, mnogo drugih.'', prisjeća se.

Kaže kako su se nakon 2. svjetskog rata većinom prikazivali filmovi ruske kinematografije, a američki su u kina počeli stizati krajem 50-ih. U to vrijeme filmovi su u relativno kratkom roku nakon svjetske premjere dolazili u kino Balkan, koje je bilo na neki način i testno kino u kojem se po odazivu publike moglo vidjeti kako će film proći i u drugom kinima, ne samo u Hrvatsko već i u cijeloj Jugoslaviji.

''Filmovi bi se tada u kinima prikazivali nekoliko godina, ovisno o tome koliko na koliko su se potpisivali ugovori sa distributerom. Prikazivao bi se jedan film sedam dana u tjednu, a nakon nekog vremena, prebačen bi bio u neko drugo kino. Nerijetko se događalo da film koji je kod nas igrao nakon nekoliko godina bude u potpunosti rasprodan npr. u kinu na Črnomercu'', prisjeća se.

Sjeća se i premijere filma Moja Afrika, redatelja Sydneyja Pollacka, koji je sredinom 80-ih godina posjetio Zagreb i prije prikazivanja filma s nekoliko riječi se obratio publici.

''Bio je to veliki trenutak za sve nas, imali smo pravu zvijezdu u kinu. Sjećam se kako mi je rekao dok smo se družili u našim prostorijama da tako svečane toalete na posjetiteljima nije vidio ni na dodjeli nagrade Oscar'', prisjeća se Joža njihovog susreta sa smiješkom.

Kino je bilo puno više od mjesta na kojem su se gledali filmovi, bilo je to mjesto pokazivanja, upoznavanja, pronalaska ljubavi i trend, tadašnji trend prije nego je televizija osvojila publiku. Danas, kako kaže, publike je sve manje i manje, osim na festivalima kada dvorane kina i njegovih hodnici podsjećaju na ta davna vremena kada je pitanje tjedna bilo hoćeš li uspjeti dobiti ulaznicu za kino.

''Subotom je bila i dodatna projekcija u 22 sata, za koju su i cijene karata bile malo skuplje, ali je uvijek i sve bilo rasprodano. Prije filma prikazivala su se reklame uz obaveznu filmsku glazbu, i filmske novosti, a ponekad se mogla vidjeti i najava novog filma koji bi uskoro trebao stići u kina'', prisjeća se.

U to se vrijeme, kao što je i vidljivo u ranije spomenutom članku uz 30-ih godina prošlog stoljeća, za kino vrijedilo i posebno ponašanje, karte su se morale kupiti ranije i na vrijeme, a iako je bio dio ostavljen za one koji bi kasnili, na njih se nije gledalo blagonaklono.

''Nitko nije volio one koji su kasnili u kino. U to je vrijeme bilo puno više stolaca u dvorani, pa je tako bilo i manje prostora pa je bila nagore muka da se iz jednog kraja reda morate probiti do vašeg mjesta. Ljudi su bili alergični na kašnjenje, i poštivali su sva pravila'', priča.

Nekoć elitna kinodvorana adaptirana je za vrijeme socijalizma da bi tijekom devedesetih postala devastirani gradski prostor.

''Popularnom gradskom kinu prijetila je sudbina zatvaranja koju su doživjela brojna zagrebačka kina i kazališta. Nezaobilazno mjesto za ljubitelje filma godinama je bilo zapušteno i u zgradu te tehničku opremu nije ulagano još od 1970-ih. Tijekom devedesetih nekoć jedinstvena sala u regiji zjapila je prazna i derutna, te se osim simbolične promjene imena iz kino Balkan u kino Europa ovdje ništa značajno nije događalo. U posljednjih deset godina umjetnička organizacija Zagreb Film Festival, osim u inovativne programske sadržaje, uložila je velik trud i sredstva u nabavu nove i restauraciju postojeće tehničke opreme. Uz ulaganja u nove prostore i tehničku opremu, napravljeni su zaštitni radovi i uklonjeni brojni nedostaci u kinu od saniranja krovišta preko uređenja podova i zidova do obnove sustava za grijanje, ventilaciju i sanitarnih prostorija'', naglašava Pokrajac.

Početkom 2008. upravljanje kinom Europa povjereno je Zagreb Film Festivalu s namjerom da kino postane regionalni centar filma i filmske umjetnosti. Većinom se tako u njemu prikazuje festivalski program, a kako naglašava Pokrajac, kino godišnje posjećuje više od 120.000 posjetitelja.

''Uz filmske programe, u dvoranama i predvorjima kina održavaju se i brojna predavanja, okrugli stolovi, diskusije, promocije knjiga, performansi, izložbe, koncerti i druga događanja, a kino Europa danas je postalo omiljeno poprište vodećih filmskih i inih festivala, mjesto edukacije i zabave, te nezaobilazna destinacija za sve filmofile. Ovaj aktivan i dinamičan filmski prostor nastoji biti otvoren za sve i uzima inkluzivnost kao svoj kredo. Ovdje su gostovali i predavali vodeći umjetnici i mislioci današnjeg doba, a odlazak u kino tretira se kao poseban doživljaj – gledanje filmova nadopunjuju edukacija, druženje i interakcija s publikom'', objašnjava.

Od 2013. godine Ministarstvo kino Europa je zaštićeno kulturno dobro te nacionalno blago Republike Hrvatske. Interijer kina se sa svojim bogatim štukaturskim dekoracijama i postsecesijskim klasicističkim detaljima smatra jednim od najljepših gradskih prostora.

Program koji je posljednjih godina oživio filmsku scenu u centru grada i možda ju opet vratio na neki način u ta slavna vremena kina Balkan Palace, vratio je posjetitelje u najpopularnije nezavisno kino u gradu. Kino Europa dobitnik je Nagrade za najbolji program za 2016. godinu koju dodjeljuje mreža europskih kina Europa Cinemas, najviše priznanje koje jedno kino može dobiti na europskoj razini te jedno od dosad najvećih priznanja nekoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi.

Danas prostor predvorja izgleda drugačije od onog davno, i dio je to one preobrazbe koja je svojstvena prostorima koji aktivno sudjeluju u društvenom životu.

''Kino je to u kojem ''mislimo što gledamo'' no u kojem nema dociranja. Kino u kojem 2D uvijek pobjeđuje 3D. Kino, a ne spomenik, jer kako je svojevremeno ustvrdio Dušan Makavejev ''spomenicima ne treba vjerovati''. Kino koje živi punim plućima i njeguje moderan pristup očuvanju kulturne baštine. Kino kao mjesto susreta filmske umjetnosti s ostalim umjetnostima i mjesto spajanja različitih publika i supkultura, od onih najmlađih do najstarijih, ali prije svega kino u kojem u dobrom društvu možete pogledati svoj omiljeni film'', naglašava Pokrajac.

Što će biti dalje s kinom, s njegovim upraviteljem, zasada se ne zna. Ugovor im ističe krajem mjeseca svibnja a iz grada još nisu odbili nikakav odgovor hoće li im se produžiti, hoće li biti natječaja novog ili novog upravitelja.

''Zasada još ništa ne znamo. Šaljemo emailove s upitom u gradski ured, ali zasada nikamo dobili konkretan odgovor. Nadam se da ćemo na proljeće znati nešto više. Voljeli bi smo nastaviti s radom i planiramo niz festivala, i raznih drugih događanja'', naglašava Pokrajac.

Ni Joža zasada ništa o budućnosti kina ne zna, no razmišlja o svojoj budućnosti i nasljedniku koji bi ga trebao u hodnicima kina Europa jednog dana zamijeniti. I dalje uživa u filmovima, a najviše u komedijama, onim pravim komedijama koje su se nekada davno mogle vidjeti i u 94-godišnjoj kraljici – kinu Europa.