Todorić i Tedeschi: Bijeli dvori kontra zlata i kristala

Instagram/PIXSELL
Uređenje (Todorićevih) Kulmerovih dvora povjereno je Britancu Stephenu Ryanu, a Tedeschiji vjeruju Saši Šekoranji
Vidi originalni članak

Kad je nakon “propasti Magnuma” takozvana šira javnost dobila neograničeno pravo uvida u Kulmerove dvore, mnogi su bili duboko zaprepašteni kitnjastim neobarokom interijera u kojemu je svaka sitnica vrištala “ima se - može se”.

Ručnici s monogramom I.T. (Ivica Todorić), Meštrovićevi reljefi - postavljeni u raskošnoj kupaoni s WC školjkom izrađenom u materijalu nalik na zmijsku kožu - te metri djevičanski netaknutih knjiga bili su na korak do blještavila koje smo viđali u rezidencijama istočnoeuropskih oligarha i političara ili bivših jugoslavenskih turbofolk ikona.

Raskoš za mir Žive kao kraljevi: Ovo su dvorci hrvatskih tajkuna

Uređenje (Todorićevih) Kulmerovih dvora povjereno je Britancu Stephenu Ryanu i francuskom Attelieru Saint Jacques, što je jamčilo visoku razinu luksuza, ali idejni i estetski okvir ipak su zadali naručioci, i to se vidi sa svakog četvornog metra. Ovih smo dana zahvaljujući Instagramu Saše Šekoranje imali prilike zaviriti i u dom druge poduzetničke dinastije, Tedeschijevih.

Oni su kamere u kuću pripustili dobrovoljno, ali nije to jedina razlika. Ovdje je, naime, sve dramatično suprotno stilu Todorića. Tamo retro glamur, ovdje futurizam, onamo neobarok, ovamo modernizam rođen iz duha Le Corbusiera i Bauhausa, ondje zlato, brokat i teške boje, ovamo prozračna bjelina Skandinavije.

U Todorićevim dvorima slike su hrvatskih slikara, poput Vilima Svečnjaka, u Tedeschija platna apstraktnog ekspresionizma na tragu Franza Klinea, možda Edo Murtić ili neka hrvatska replika spomenutog Amerikanca. Namještaj Todorićeve vile dominantno je francuski, tu su garniture iz doba Louisa XIV. i XV., što je za Hrvatsku netipično.

Većina građanskih obitelji kupovala je bidermajer, ali Todorić je ugošćavao zapadnoeuropsku i rusku elitu, kojima bidermajer djeluje odveć provincijalno i neatraktivno, kao i secesija ili art deco. Jednom je prilikom rekao kako je morao imati takav dvorac zbog strukture svojih gostiju, i to je vjerojatno dijelom točno. Dijelom je, pak, bliješteći luksuz na brežuljku s kojeg puca gazdinski pogled na Zagreb bio namijenjen fascinaciji puka.

Bogatstvo koje se ne može pokazati u našem podneblju, naime, i nije bogatstvo - dok je kod Židova kletva “dabogda imao pa nemao”, kod nas se težim prokletstvom smatra ako se ima, a ne smije se pokazati. Kolekcije satova, Audiji šestice i slični statusni simboli san su svakog našega nouveau richea, premda se kaže da s jednim satom na ruci uvijek znaš točno vrijeme, a s dva nikad nisi načistu...

Dva stila, dva svjetonazora, dvije Hrvatske, dva smjera - sve se to može iščitati iz stilskih obilježja dvaju domova hrvatskih kraljeva poduzetništva. Na jednoj je strani kitnjasto iskazivanje raskoši, koje cijelu zemlju više posramljuje nego što je reprezentira, na drugoj hod ukorak s vremenom.

Dinastija Todorić na mnoge je načine bila zarobljenik prošlosti. Formatirani pod dinastijom “posljednjeg Habsburga”, Josipa Broza, i otac i sin Todorić cijelo su se vrijeme natjecali s pokojnim jugoslavenskim predsjednikom. Opsesija je išla toliko daleko da je fanatični lovac na jelene, Ivica Todorić, želeći nadmašiti lopatara kojeg je svojedobno ustrijelio Tito, iz Australije i Mađarske doveo stručnjake za genetski inženjering, koji su mu trebali ukrižati šampiona, jelena većeg od Titova.

Premda su puno puta isticali zastave domoljublja, Todorići su na kućne zabave dovodili Miroslava Ilića. Emil Tedeschi pak vrti muziku po partyjima u Laubi i djeluje kao mecena rokerima, barem nekima. Dok je Todorić uglavnom hodao u odijelu kojemu je kravata uvijek bila iste boje kao i maramica - što učitelji elegancije strogo zabranjuju - Tedeschijevi su hodajuća modna revija, živi pret-a-porter.

Todorići su bili čvrsti pobornici dogovorne ekonomije postkomunističkog tipa, čvrsto ukorijenjene u tradiciji slavenske kućne zadruge, dok je etos precizno ispisan u “Prosjacima i sinovima” Ivana Raosa. Tedeschiji se u toj ekonomiji snalaze, plivaju vrlo vješto - druge ekonomije ovdje ni nema, a neće je, kako se čini, dugo ni biti  - no stilski su, barem, iskoračili u pravom smjeru.

Hrvatskoj će ipak trebati i nekoliko koraka više - ovdje bi trebalo obnoviti ljubav prema proizvodnji, IT tehnologiji, poljoprivredi, obrtima, zanatstvu, malim farmama kakvima vrve bogate zemlje poput Austrije i Švicarske... Spomenuli smo mecenstvo.

Waren Buffet se zapitao bi li postao tako bogat da je rođen u nekoj afričkoj državi, a ne u Omahi. Zaključio je da ne bi i da njegovi talenti - koje nedvojbeno posjeduje - tamo ne bi značili puno više od ništa.

Kakav je zaključak izveo? Pa taj da mu se, između ostalog, osmjehnula i sreća te da dio bogatstva koji nije zaslužio samo svojim radom i talentom treba preusmjeriti na mlade koje sreća nije tako pomilovala. Buffet, Carnegie, George Soros, Rockefeller, Rothschildi..., svi su ti milijarderi - začetnici dobrotvornih fundacija, zaklada, škola i sličnih ustanova. Možda se Tedeschijevi prvi povedu i za tom modom?

Posjeti Express