Iste noći kad je Zoran Milanović pobijedio na predsjedničkim izborima, na društvenim mrežama počelo se lamentirati o tome hoće li novi predsjednik vratiti Titovu bistu na Pantovčak. Međutim, to nije pravo pitanje. 

Pravo pitanje jest može li Vila Zagorje postati izlog, svojevrsno ogledalo suvremene hrvatske kreativne industrije, gdje bi bili izloženi radovi najeminentnijih hrvatskih dizajnera, poput onih okupljenih u Prostoriji, Grupi, Redesignu i drugim hrvatskim kolektivima, koji sve više osvajaju salone namještaja diljem svijeta i tako mijenjaju sliku o Hrvatskoj? 

Taj prijedlog pokušao je progurati dizajner Davor Bruketa iz Bruketa&Žinić&Grey još u vrijeme mandata Ive Josipovića. Međutim, nitko od nadležnih nije reagirao. Također niti jedan stanovnik/ca Vile Zagorje u zadnjih gotovo 30 godina, još od prvog Rusanovog redizajna tog prostora, nije poželio mijenjati interijer i pročistiti ga od kičastih historističkih komada namještaja s pozlatom te ga prilagoditi današnjem vremenu. 

Jedino se prije desetak i više godina donekle promijenio postav umjetnina. Prema mišljenju naših sugovornika, danas, 2020. godine, u interijeru na Pantovačku nužan je radikalni zaokret, dakle promjena namještaja, umjetnina i detalja. 

Prema mišljenju Jasne Galjer, profesorice na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu te stručnjakinje za arhitekturu i dizajn, trebalo bi radikalno, temeljito redefinirati interijer Vile Zagorje i uvažiti njegovu prvobitnu ideju, te “konačno maknuti taj falšni bidermajer i ostale lažne neostilove, kojima tamo zaista nije mjesto”. 

“Francuski predsjednik Francois Mitterand angažirao je ranih ‘80-ih Philipa Starka, ikonu francuskog dizajna, da kompletno preuredi predsjednički ured. To je bio radikalni potez, koji je puno govorio o francuskoj kulturnoj politici i afirmiranju suvremenog dizajna, koji se u to vrijeme čak smatrao i subverzivnim. I kad je Havel preuređivao Hradčane, pomno se pazilo na svaki detalj”, ističe Jasna Galjer.

Slično razmišlja i Tihomir Milovac, muzejski savjetnik iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. 

“Predlažem novom predsjedniku Zoranu Milanoviću da svoj jasni politički stav o suzdržanosti, ali prije svega o etičnom odnosu prema hrvatskoj stvarnosti, pretoči u prostor u kojem će raditi. Da ga simbolički i doslovno oslobodi raznih nakupina mitova te otvori komunikacijski kanal prema novom i budućem. Zgrada po svojim arhitektonskim karakteristikama dovoljno je reprezentativna da joj je potrebno tek nekoliko jasnih vizualnih, simboličkih znakova iz kojih će se prepoznati promjena odnosa prema društvenoj stvarnosti o kojoj je Milanović u kampanji govorio, iz kičastog i pseudo u stvarno i jasno”, ističe Milovac, dodajući da ta Milanovićeva odmjerenost nikako ne ide s trenutnim fizičkim izgledom i simboličkim značenjima koja se mogu iščitati iz opreme i uređenja interijera Vile Zagorje iz ‘90-ih, kad je Tuđman nazivao rezidenciju onim kičastim pseudomonarhističkim nazivom Predsjednički dvori.

Milovac podsjeća na povijest rezidencije na Pantovčaku. Vilu je 1963. godine projektirao arhitekt Vjenceslav Richter u suradnji s Kazimirom Ostrogovićem. Projekt je imao karakter građanske vile u pejzažu sa značajnim reprezentativnim prostorima u interijeru i elegantnim hortikulturnim okruženjem, a pri tome je ostao otmjen, suzdržan i nije narušio dobru mjeru u odnosu prema okolišu. 

U interijeru su pomno razrađeni detalji dizajna i obrade unutrašnjosti kao što su podovi, stropovi, stubište, zidne obloge te glavni ulaz, koji su izvedeni u vrhunskim materijalima, drvu i staklu, te unikatno dizajnirani kao što je, recimo, pod dvorane za prijeme, koji proizlazi iz Richterova umjetničkog djela “Milenijska rozeta”, ili pak ulazna vrata, izvedena u geometriziranoj kompoziciji u višebojnom staklu.

Milovac naglašava da je toj vrhunskoj arhitekturi ozbiljno narušen dignitet. 

“Spomenuti unikatni pod trenutačno je prekriven ekstra large tepihom i uopće ne doprinosi ambijentu, interijer je zagušen posve neprimjerenim nizom sjedećih neobaroknih garnitura, komoda, stolova i stolica iz građanskih stanova ili kakvih veleposjedničkih dvorova 18. i 19. stoljeća, a ostali tepisi i lusteri ni po čemu ne podržavaju izvornu zamisao arhitekata o cjelovitosti i jasnoći dizajna interijera”, objašnjava Milovac. 

Toj stilskoj prijetvornosti i pretjerivanju, nastavlja, doprinosi i veliki dio umjetničkih djela izloženih po zidovima objekta, koja su birana po istom principu kao i namještaj, “s prevelikom dozom mitske reprezentacije Hrvatske povijesti i kulture, nepotrebnom uravnilovkom koja jednako ne govori ništa o prošlosti kao ni o sadašnjosti”. 

Jasna Galjer pojašnjava političku dimenziju projekta. 

“Ta moderna, dobra arhitektura rezidencije na Pantovčaku trebala je reprezentirati modernitet tadašnje države, koji se iskazivao i kroz kulturu i službenu državnu kulturnu politiku tog vremena, primjerice, u izložbenim paviljonima, koje je Richter projektirao za velike svjetske izložbe”, kaže. 

Također objašnjava karakteristike Richterove arhitekture. 

“Iz sačuvane dokumentacije lijepo se vidi da je cijeli interijer bio planiran kao cjelina, odnosno, kao moderna arhitektura odlično uklopljena u okoliš. Primjerice, namještaj je bio specijalno dizajniran za pojedine prostorije u skladu s tadašnjim načelom sinteze što najčešće povezujemo s Richterovom arhitekturom. Jedino nije bila značajnije zastupljena apstraktna umjetnost jer je poznato da Josip Broz Tito nije bio ljubitelj takve vrste umjetnosti. No početkom devedesetih više nije poželjan moderan namještaj. U prostor se unosi historicistički namještaj vrlo problematične kvalitete, dakle, falšna vrijednost, koja se nije uklapala ni u interijer niti u arhitekturu. Vraćanje u 19. ili 18. stoljeće govori o potrebi nove države da nadoknadi ono što je propušteno – da afirmira hrvatski identitet ili entitet i da se predstavlja starijom nego što jest. Dakle, ono što su ostale države učinile u ranijim razdobljima mlada hrvatska država pokušala je kompenzirati lažnim historicizmom, falšnim stolcima i pozlatom, međutim, to je njegovanje kiča jer nema veze s autentičnom hrvatskom poviješću. Dakle, kič kao stanje svijesti nacije, koja nije svjesna te zablude”, kaže Jasna Galjer. 

Umjetnički postav koji postoji u rezidenciji zadnjih sedam-osam godina ocijenila je kao neuspješni muzejski pregled moderne i novije hrvatske likovne umjetnosti. 

“Što znači na jednom mjestu Vanka, Hegedušić, Meštrović, Knifer i Džamonja? Je li to pokušaj implementiranja malog muzejskog postava u rezidenciju? Dobar poznavatelj umjetnosti može steći dojam o drugorazrednom, provincijalnom muzeju, a oni koji očekuju vidjeti odraz današnje suvremene umjetnosti iz sadašnjeg postava to ne mogu iščitati. Postavlja se pitanje što je tu zaista autohtona, nacionalna vrijednost, koju možemo očitati kao povijest hrvatske umjetnosti? Naime, stranac koji ništa ne zna o Juliju Kniferu može pomisliti da su to radovi Françoisa Molnàra, koji je također radio meandre. A Piceljeve radove mogli bi zamijeniti s radovima Françoisa Morelleta ili nekih drugih autora koji su dolazili u Zagreb i sudjelovali na izložbama Novih tendencija. Dakle, ti autori su u svojim radovima iskazivali neke pojave i trendove koji su bili karakteristični za tadašnju umjetnost”, kaže Jasna Galjer.

Budući da je dizajner Boris Malešević, dobitnik najuglednije svjetske nagrade za dizajn Red Dot, imao glavnu ulogu u timu Zorana Milanovića, a već je ranije osmislio kampanje Stjepana Mesića i Milana Bandića, te bio dio tima koji je na zadnjim parlamentarnim izborima vodio HDZ do pobjede na čelu s Andrejem Plenkovićem, zatražili smo da komentira vizualni identitet Ureda predsjednika na Pantovčaku.    

“Od devedesetih do danas u tom se prostoru desio određeni kulturocidan eksperiment po ukusu nove elite. Dakle, u taj modernistički prostor s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji su projektirali Richter i Ostrogović, ta nova elita unijela je razne kičaste komade namještaja, razne tapiserije i čudne tepihe, slike, biste i druge ukrase detalje, kojima tu nije mjesto. Na što liči stol predsjednika? Ili one čajne garniturice? To je katastrofa! To je odražavalo ukus te elite iz devedesetih, ali ne korespondira s današnjim duhom vremena niti s Uredom predsjednika. Postoje snimke originalnog interijera Vile Zagorje iz kojih se vidi da on mora biti dio arhitektonske cjeline, dakle, interijer mora biti u potpunosti usklađen s arhitekturom te zgrade, a ne uređen po ukusu i afinitetima te nove elite iz devedesetih. Budući da postoje tvrtke koje i danas proizvode namještaj iz tog doba predlažem da se Ured predsjednika namjesti pokućstvom iz šezdesetih, znači, da se stilski ujednači sa zgradom, te da funkcionira kao izložbeni prostor tog razdoblja. Arhitektura tog vremena bila je total dizajn, dakle, nije moguće izbaciti neki komad namještaja i zamijeniti ga s nekom garniturom iz turske serije zato što se to nekome sviđa”, ističe Malešević. 

Malešević napominje da je danas sve poruka pa tako i Ured predsjednika. 

“Stolac na kojem sjediš je – poruka. Slike na zidu također su poruka. Dakle, izgled Ureda predsjednika je poruka svim stranim državnicima, delegacijama, ministrima i ostalim posjetiteljima koji dolaze u taj prostor i o predsjedniku i o toj državi. Kad pogledate urede predsjednika od sjevera planeta do južne Afrike vidjet ćete da na afričkom jugu predsjednici sjede u stolicama s lavljim glavama i orlovim krilima, dakle, reprezentiraju identitet svojih zemalja, dok su sjeverne zemlje posegnule za decentnijim dizajnom, koje odražavaju njihov kulturološki krug”, zaključio je Malešević.

S obzirom na to da je Malešević prije nekoliko godina izjavio da je Milanović urbani političar koji je slušao Azru, pitamo ga kakve bi slike i umjetnine trebale reprezentirati njegovu ličnost, a time i državu. 

“Što se tiče slika, trebalo bi izložiti suvremene hrvatske autore, s time da Picelj i Knifer ostanu. Bitno je da sve bude s mjerom i stilski ujednačeno, te da se poštuje taj prostor, jer ovo što sada postoji je nepoštivanje tog prostora”.  Odnos politike i dizajna? “Hrvatska politika je do sada preferirala i voljela kič, no nadam se da će se to promijeniti. To nije slučaj samo s Uredom predsjednika, primjerice, na trećem katu gradske uprave gdje Bandić ima kancelariju visi slika Charlesa Bilicha. To je sramota!” poručuje Malešević.

Na pitanje postoji li mogućnost da se preko interijera Ureda predstavnika promovira i hrvatski dizajn te tako pomogne i hrvatskom gospodarstvu, Milovac odgovara potvrdno, naglašavajući da je to i poželjno. 

“Hrvatska ima jako dobar produkt dizajn konkurentan europskom. Prvenstveno mislim na dizajn namještaja i opreme interijera. Neki od naših proizvođača, kao što su Grupa, Prostoria i Numen opremili su važne javne objekte po Europi i ne vidim zašto to ne bi učinili i kod nas u slučaju Ureda predsjednika. K tome, upravo dizajn koji produciraju ima estetske korijene upravo u arhitekturi, dizajnu i vizualnim umjetnostima pedesetih i šezdesetih godina, što vidimo i dizajnu zgrade. Bilo bi poželjno da Ured predsjednika angažira tim produkt dizajnera i arhitekata koji bi djelomično dizajnirali novi namještaj za interijer, te tim povjesničara umjetnosti da pomognu Uredu opremiti ga primjerenim umjetninama. Prema zadnjim izjavama izabrani predsjednik neće imati ‘operetnu’ inauguraciju na Markovom trgu, što osobno pozdravljam, pa bi barem dio planiranog iznosa za troškove njenog održavanja, koji će time uštedjeti, Ured mogao plasirati upravo za redizajn interijera”, zaključio je Milovac.    

Dodao je da on u tom prostoru vidi tek nekoliko važnih djela autora kao što su klasici suvremene umjetnosti Ivan Kožarić, Josip Vaništa, Vjenceslav Richter, Julije Knifer, Ivan Picelj i Juraj Dobrović, a prije svega djela umjetnika kao što su Mladen Stilinović, Sanja Iveković ili pak Duje Jurić, Božena Končić Badurina, odnosno fotografkinje Sandre Vitaljić, zatim djela grafičkog dizajna, recimo Borisa Bućana, Mirka Ilića, Borisa Ljubičića ili pak tipografiju Nikole Đureka. 

“Dakle, vizualni identitet radnog prostora kao karakterna poruka, a ne kao mitska reprezentacija”, zaključio je Milovac.  

Dizajner Davor Bruketa iz tandema Bruketa&Žinić&Grey založio se za Ured predsjednika Republike kao prostora koji bi reflektirao  ekonomske i kulturne dosege zajednice. 

“Još za mandata predsjednika Josipovića predlagao sam da se ured namjesti najuspješnijim komadima hrvatske industrije namještaja i u kombinaciji s recentnom umjetnošću funkcionira kao izlog potencijala hrvatske kreativne industrije. Zgrada, uspješan rad arhitekta Vjenceslava Richtera i Kazimira Ostrogovića puno bi bolje korespondirala sa suvremenim komadima i originalnim inventarom, nego s historicističkim namještajem donesenim tijekom devedesetih. U proteklom desetljeću Prostoria je napravila revoluciju u hrvatskoj industriji namještaja, angažiravši najbolje hrvatske produkt dizajnere na razvoju svojih proizvoda. Danas se Prostorijini komadi mogu naći u uredu francuskog predsjednika i u prestižnim trgovinama namještaja u svim većim gradovima svijeta. Za Prostorijom je došlo nekoliko manjih brendova kao što su Nunc, Modul, Milla&Milli, Era… S druge strane, Numen, Regular company, Grupa, Simon Morasi Piperčić, Neisako, Havranek i Lugonja, Marija Ružić i brojni drugi dizajneri nižu nagrade po svijetu za projekte koje rade za hrvatske tvornice namještaja. Suvremene, kvalitetno oblikovane produkte ne proizvodi više samo jedna tvrtka, danas imamo cijelu scenu, zametak potencijalno puno većeg posla. Zato bi bilo sasvim normalno da reprezentativan prostor u kojem se primaju gosti u ime Republike, bude namješten upravo tim namještajem. Uz nevelika ulaganja, uz adekvatnu arhitektonsku i kustosku podršku Muzeja za umjetnost i obrt, Ured Predsjednika bi mogao postati vrhunski showroom jedne još uvijek male, ali svjetski relevantne hrvatske industrije”, istaknuo je Bruketa, dodavši da se proteklih godina vrlo malo ulagalo u Ured predsjednika RH jer to “nije bilo politički profitabilno”. 

No kad bi zgrada na Pantovčaku, osim političke preuzela i aktivnu ulogu u promociji hrvatske recentne kulture i gospodarstva, to bi imalo više smisla, smatra Bruketa. 

“Ne mislim da bi svaka nova garnitura političara bilo kojeg ranga trebala novi interijer ili vizualni identitet institucije koju predstavlja”, ističe Nikola Radeljković iz nagrađivanog kolektiva Numen /For Use, koji je stekao prepoznatljivost svojim suvremenim, jednostavnim linijama, često modularnog i ergonomskog namještaja. 

Kolektiv radi, osim za hrvatsku Prostoriju, kao što je primjerice dizajnirao modularne sofe Absent i After upravo prezentirane na sajmu u Kölnu, i za inozemne kuće kao što su Cappellini, ClassiCon, Desalto, Interlubke, Magis, MDF itd. 

“Organizirati dizajnere sigurno bi bilo moguće ali je važno promišljati problem dugoročno da se ne bi dogodila slična proizvoljnost ‘ukusa elite’ kakvu imamo sad. Svakako bi interijer trebao predstavljati hrvatsku kulturu i umjetnost i u tom smislu su ikonički primjeri novog dizajna namještaja prikladniji od tranzicijske malograđanske estetike. Naročito stoga što su te nove paradigme dizajna najčešće duboko ukorijenjene u lokalnim postignućima visokog modernizma što ih čini prikladnim u kontekstu Richterovog izvornika. Ali ako bi htjeli poslati pravu poruku autentičnosti i dosljednosti mislim da bi najbolje bilo naći i restaurirati originale iz perioda i čuvati ono malo modernističke baštine koja je preživjela”, ističe Radeljković.

Zrinka Paladino, arhitektica s doktoratom iz povijesti umjetnosti te podužim konzervatorskim stažem odrađenim u konzervatorskom tijelu nadležnom za grad Zagreb, smatra da bi Vilu Zagorje trebalo očuvati od prečestih i svojevoljnih intervencija, a kvalitetnim projektom sanacije sačuvati najvrjednije izvorne elemente zgrade i interijera te prostor upotpuniti samo onim najkvalitetnijim. 

Prema njoj o tome bi trebali odlučivati isključivo neovisni stručnjaci, koji bi s vodećim hrvatskim arhitektima interijera suptilno oplemenjivali taj prostor i prema potrebi ga i pročišćavali od onoga čemu tamo nije mjesto, poput neprimjerenih komada namještaja, draperija ili detalja. 

“Vezano uz mobilijar, hrvatski dizajneri i proizvođači moraju imati prednost, primjerice i Prostorijine sofe i fotelje morale bi pronaći mjesta u prostorima susreta sa stranim gostima, kao što bi i prikladni dijeljeni im pokloni morali imati pečat hrvatskih dizajnera i proizvođača. Mislim da nisu vremena za razbacivanje novcem, no prave se intervencije mogu načiniti i malim, no promišljenim pomacima i ono u što treba kontinuirano ulagati je pažljivo održavanje tog vrijednog sklopa i u interijerskom i u eksterijerskom pogledu”, istaknula je Zrinka Paladino.

Također je dodala da u tom prostoru treba otvoriti vrata suvremenosti, uklapanjem djela mlađih umjetničkih naraštaja, zatim srednje generacije poput Lovre Artukovića, no i drugih znatno mlađih, poput Zlatana Vehabovića. 

“Kada se odabire najbolje ne bojimo se budućnosti jer je kvaliteta uvijek kompatibilna kvaliteti pa se Murtić, Džamonja i ostali vrijedni prethodnici lijepo mogu ‘stopiti’ u prostoru s najboljim umjetničkim segmentima današnjice”, kaže Zrinka Paladino.

Ideju podržava i Tomislav Knezović, vlasnik i direktor Prostorije d.o.o., zagorske tvornice namještaja, čiji kvalitetni proizvodi i predstavljanja u svijetu mijenjaju sliku o Hrvatskoj. Kompanija je započela s poslom 2011., na vrhuncu krize u Hrvatskoj, i u vrlo kratkom razdoblju razvila više od sto dizajnerskih proizvoda s identitetom. 

Naime, politika kuće je od početka bila razvoj domaćeg dizajna pa tako imaju namještaj od sedam, osam dizajnerskih grupa ili pojedinaca, između ostaloga od Numen/For Use, Grupe, Sanje Knezović, Redesigna i Simona Morasija Piperčića. Danas se njihov namještaj može kupiti u 60 zemalja svijeta, primjerice, dizajner Sven Jonke je organizirao i salon u Berlinu, koji dobro posluje. 

“Ured predsjednika trebao bi biti ogledalo gospodarsko-kulturološke snage te dostignuća jedne države. Suvremeni namještaj koji je dobro dizajniran, kvalitetno izveden i priznat kao brend na međunarodnom tržištu, u interijeru Ureda predsjednika bio bi simbol nacionalne kulture proizvodnje i njezine aktualne stvaralačke moći. Ujedno bi komunicirao otvorenost, suvremenost i gradio povjerenje u hrvatsko gospodarstvo, nužni preduvjet za uspjeh hrvatskih tvrtki s izvoznim aktivnostima. Ovo ne bi smio biti jednokratan projekt, već strateška odluka i dugoročni pristup s kontinuitetom. Kao primjer, Prostorijina se sofa Combine kolektiva Numen/For Use i fotelje Monk dizajnera iz Grupe već nalaze u uredu francuskog premijera Edouarda Philippea”, kazao je Knezović.