Riječi poput "hakeri" i "hakiranje" posljednjih su godina vrlo česi gosti novinskih stupaca i to u tolikoj mjeri da su se s tim "zanatom" upoznale uistinu široke mase. U generalnoj percepciji ljudi hakeri su zločesti dečki koji provaljuju u računala kako bi ukrali neke važne podatke, lozinke, otkrili državne tajne ili se dokopali novca s tuđih kreditnih kartica i bankovnih računa. Nedavni hakerski napad na Sony zbog kontroverznog filma o ubojstvu sjevernokorejskog predsjednika Kim Jong-Una pokazalo je da se hakiranje može koristiti i kao sredstvo političkog pritiska dok se provaljivanjem u stranicu Malaysia Airlinesa i postavljanjem guštera na naslovnu stranicu željelo upozoriti tu kompaniju na zrakoplov MH370 koji gotovo godinu dana nakon nestanka još nije pronađen. 

Većina nabrojanog dokazuje da su hakeri generalno loši momci koji pojedincima i kompanijama rade štetu no pravo je pitanje ima li među njima i dobrih duša? Vjerovali ili ne, odgovor je "da" jer niti je svako hakiranje loše hakiranje niti je svaki haker kriminalac koji iz svoje mračne sobice želi zagorčati život nekome makar on bio i na drugom kraju svijeta. Hakeri se u grubo mogu podijeliti na dvije skupine - bijele kape (white hat) i crne kape (black hat). Kako možete i pretpostaviti, ovi prvi bave se hakiranjem iz dobrih namjera, a drugi iz loših. 

Hakiranje iz dobrih namjera vrlo je značajno za uočavanje i saniranje sigurnosnih rupa na web stranicama, internim mrežama unutar kompanija i ostalim digitalnim sustavima. Poznato je da neke velike američke tvrtke zapošljavaju ljude koji se bave hakiranjem, ali im pritom daju nešto ljepše nazive radnih mjesta poput "sigurnosni analitičar" ili "tester". Bijelim hakerima često se koristi i Google koji daje obilate novčane nagrade onima koji otkriju sigurnosne propuste u njihovim proizvodima i uslugama. Dakle, generalno onaj tko koristi hakerske sposobnosti kako bi ukazao i popravio sigurnosne propuste smatra se dobrim momkom, a loš je onaj tko se hakiranjem bavi kako bi nešto ukrao ili nekoga ponizio. 

Takav spada u skupinu crnih kapa i smatra se kriminalcem jer se uglavnom krade novac ili otkriva nešto što ne bi smio kako bi priskrbio osobnu korist. No, niti ovdje stvari nisu "crno-bijele" jer ponekad i loši hakeri mogu zajednici donijeti korist. Pravi dokaz za to je postupak Stevea Jobsa i Stevea Wozniaka koji su 60-ih godina prošlog stoljeća prekršili zakon koristeći tzv. plavu kutiju koju su napravili kako bi prevarili sustav naplate telekomunikacijskih kompanija i jeftino zvali udaljene krajeve. Ubrzo se pokazalo da nisu bili jedini, a boreći se protiv prvih hakera, telekomunikacijske kompanije postale su vodeće kada je sigurnost u pitanju. 

Osim "crnih" i "bijelih" u posljednje su se vrijeme pojavili i tzv. haktivisti, a jedan od najpoznatijih je Edward Snowden. Za njih možemo reći da se nalaze "negdje između" jer iako svojim djelovanjem žele promijeniti neke loše političke odluke ili upozoriti na nemoral, ono što rade smatra se ilegalnim. Edward Snowden je, primjerice, postao poznat prije dvije godine kada je internet iskoristio kako bi objavio povjerljive informacije o američkim programima nadzora komunikacija, a sve s ciljem da bi ljude upozorio na opasnost od rušenja privatnosti, slobode interneta i osnovne slobode ljudi u svijetu. U SAD-u je Snowden 2013. godine optužen za špijunažu kada je pobjegao u Rusiju gdje je prošle godine dobio trogodišnji politički azil. 

Hakiranje nam dakle u mnogim situacijama pomaže, ali dok se o dobrim hakerima malo govori, oni loši uvijek pune naslovnice zbog čega se i stvara percepcija o hakerima kao zločestim i opasnim dečkima.