Brzo odgovorite: Koji je telefonski broj vašeg brata ili sestre (ako ih imate)? A najboljeg prijatelja ili roditelja?

Ako ne znate odgovore na ova pitanja bez gledanja u mobitel, ubrajate se u skupinu pretrpane većine potrošača koja koristi internet kao ekstenziju svojeg mozga, pokazalo je najnovije istraživanje britanske tvrtke koja se bavi cyber sigurnosti, Kaspersky Laba.

Naime, na osnovi istraživanja 1.000 Amerikanaca starih između 16 i 55 godina, s tim da je bio jednaki broj muškaraca i žena, pokazalo se da njih 44 posto priznaje da im pametni telefoni služe umjesto pamćenja, jer sadrže sve njima bitne informacije. 

Unatoč tome, neke informacije kao da ostanu u glavi dulje od drugih. Samo 34 posto ljudi bi uspjelo nazvati jedno od svoje djece bez provjere broja, a 45.4 posto bi moglo na isti način nazvati na posao. 

Bez gledanja 44 posto posto ne bi moglo nazvati brata ili sestru, a 51.4 posto ne zna brojeve svojih najboljih prijatelja, dok susjedove brojeve više ne zna 70 posto ljudi.

'Digitalna amnezija', kako su je prozvali istraživači, rasprostire se među svim dobnim skupinama, te 'napada' žene i muškarce u jednakoj mjeri. Iako, kao što biste mogli pretpostaviti, osobe stare između 16 i 24 godina tvrde da su njihovi pametni uređaji jedina mjesta na kojima čuvaju neke važne podatke, tako da bi se pošteno uspaničili da ih izgube.

To pak nije ništa alarmantno, s obzirom da bi gubitak mobitela rastužio i većinu odraslih.

To što ne pamtimo stvari, s jedne strane, i nije toliko čudno, jer kao da 'čistimo' mozak kako bismo se mogli koncentrirati na veće i bolje stvari, iako se zbog gubitka tehnoloških naprava možemo osjećati ranjivo jer ostajemo i bez određenih memorija.

Moramo doduše napomenuti da su nepoznati dugoročni učinci nekorištenja glave, tj. pamćenja. 90 posto ispitanika priznalo je da koriste internet kao online ekstenziju mozga, pa kad im je postavljeno jednostavno geografsko pitanje više od polovica je priznala da bi najradije provjerili informaciju na internetu, dok bi trećina odmah zaboravila tu informaciju nakon što bi je pronašča, piše Fortune.

Pitate li se dakle što je sa svim onim učenjem pjesmica napamet kojima su nas podvrgavali i štrebanju u školi ili na fakultetu? Nije li njihov cilj bio vježbanje mozga? I neće li biti ironično ako se pokaže da ćemo upravo zahvaljujući neograničenom vrelu informacija na kraju - postati gluplji?!