Ništa nije besplatno, rekli bi Amerikanci. Istini za volju, njihova sintagma "There's no such thing as free lunch", kod nas se povremeno nezgrapno prevodi kao ne postoji besplatan ručak.

Usprkos tome, navikli smo na mnoštvo besplatnog sadržaja pogotovo na internetu, a autori često ne dobiju ništa od toga. Uzmimo za primjer samo dijeljenje linkova preko društvenih mreža. Svejedno koje. Bilo da je riječ o Facebooku, Twitteru ili brojnim drugim manje poznatima. Vama se na ekranu prikaže fotografija, koju je netko platio, tekst kojeg je netko napisao i uložio svoje vrijeme i trud, pa i status kojeg je isto netko smišljao. Dobijete čitavo jedno iskustvo teksta, a autori teksta ne dobiju ništa.

Platforma gdje je podijeljen tekst zarađuje novac, a vlasnici autorskih prava od toga nemaju ništa. 

Uzmimo drugi primjer. Recimo da ste snimili neki važan događaj ili nešto do tad neviđeno, izlažući se možda i smrtnoj opasnosti kako biste uspjeli uhvatiti baš točno određeni kadar. Sjetimo se onog viralnog videa iguane kako bježi pred brojnim zmijama. Iguana je na kraju pobjegla, ali mislite li da ste najdramatičnije sekunde prirodoslovne televizije mogli gledati zato što je netko to snimio u kućnoj radinosti? Ne. Ekipa BBC-a nosila je skupocjenu opremu na dalek put i danima, možda i tjednima čekala baš savršenu prigodu za snimanje toga.

Snimku ste mogli gledati na bezbroj kanala, jako često čak i bez oznake BBC-a kao vlasnika autorskih prava, a oni od toga nisu imali ništa. 

Upravo takve situacije pokušava riješiti Europska direktiva o autorskim pravima.

Najviše prijepora je oko članaka 11 i 13, odnosno propisivanjem naknade za postavljanje poveznica na vijest i automatsko prepoznavanje i filtriranje postavljenih sadržaja. 

Prvu situaciju gdje ste vidjeli dobar dio teksta pokušava riješiti članak 11, a drugu želi riješiti članak 13. 

Kada je predložena direktiva prošla glasanje u Europskom parlamentu, hrvatska eurozastupnica Dubravka Šuica izrazila je uvjerenje da će najviše profitirati građani, novinari i manje novinarske kuće i portali.

Daleko najviše se raspravljalo o članku 13. zato što bi u skoroj budućnosti odgovornost za provjeru kršenja autorskih prava trebala pasti u krilo platformi korištenoj za distribuciju takvog sadržaja. Trenutačna situacija kaže da će YouTube, kojeg navodimo samo kao primjer, objaviti gotovo bilo kakvu snimku bez obzira na autorska prava i uredno postaviti reklame uz video. Zarada od oglašavanja donosi Googleu oko 90% svih njihovih prihoda. Potuži li se Googleu netko da bilo koji video krši autorska prava, taj video može ostati javno dostupan, ali prihodi od oglašavanja mogu ići vlasniku autorskih prava. Male medijske kuće, mali izvođači, jednostavno nemaju resurse za hvatanje takvih situacija. 

Jednom kad će internetski giganti odgovarati za sadržaj na kojem zarađuju, ali za njega ne odgovaraju, europarlamentarci vjeruju da će više novca završiti u džepovima amaterskih izvođača ili usko specijaliziranih portala.