Tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća razdoblje atomske ere, nervoze zbog mogućnosti napada, potaknula je mnoge zemlje ulažu u razvoj mornarice i zrakoplovstva. Vodeća sila među njima, SAD, imala je pokušaj razvoja napredne, učinkovite i potencijalno smrtonosne podmornice. AN-1, iako je ostao samo izuzetan koncept koji nikada nije zaplovio, trebala je biti golema nuklearna podmornica, nosač zrakoplova, s koje se moglo lansirati osam borbenih zrakoplova za manje od osam minuta. 

Iako nikada nije izgrađena, fascinantno je vidjeti kako je mogla izgledati.

Nadmoćna vatrena moć nuklearnog oružja protiv protivničkih pomorskih snaga demonstrirana je 1946. godine na na Marshallovim otocima, a potaknuta je potrebom razvoja uzletnih površina za zrakoplove unutar mornarice. Razmišljalo se i o amfibijskim borbenim zrakoplovima, koji bi mogli poletjeti direktno s površine mora. Ta je ideja rezultirala neuspješnim konceptom Convair XF2Y Sea Dart.

Najodvažnija od tih ideja, bio je upravo nosača zrakoplova, ali onaj koji bi mogao ploviti ispod površine mora. 

USS PARCHE Tajna podmornica: Mornari o njoj nisu smjeli govoriti

Nazvan AN-1 koncept ovog nosača zrakoplova koristio je modificiranu verziju nuklearnih podmornica USS Halibut klase. Ona je bila veća od većine brodova zbog čega je mogla nositi Regulus nuklearne rakete, njih pet, svaku veličine manjeg zrakoplova. Po Smješten su bile u hangaru u trupu broda, a lansirane izvan trupa. 

Trebala je to biti podmornica veličine 152 metra, podvodne brzine od 16 čvorova. A zahvaljujući motoru od 15.000 konjskih snaga i nuklearnom reaktoru mogla je putovati na bilo koji kraj zemlje, piše Popular Mechanics. Podmornica je trebala imati šest pramčanih torpednih cijevi i dvije stražnje cijevi.

No njezin prava snaga ležala je u zračnoj eskadrili, tj, lansirnoj rampi s koje je moglo uzletjeti osam zrakoplova. Poput onih koje je dizajnirao Boeing, koji su ostali samo u fazi dizajna. Dva od tri motora trebala bi otpasti kako bi se mogle ponovno iskoristiti. 

"Rakete koje su se tada koristile bile su otprilike iste veličine poput tih borbenih zrakoplova, pa je i logično da su se podmornice mogle koristiti za njihovo lansiranje. Najveći izazov bilo je zapravo njihovo slijetanje. Boeing je predložio zrakoplove koji bi slijetali vertikalno s motorom usmjerenim prema dolje. Takav zrakoplov je testiran u nizu eksperimenata i bio je jako sposoban ali isto tako jako težak za kontrolirati. Pilot bi trebao sletjeti dok sjedi naopako i gleda preko ramena", rekao je HI Sutton, autor World Submarines: Covert Shores Recognition Guide.

S-300 Zašto se Ameri i Izraelci boje Putinovog raketnog čudovišta?

Upravo tih 50-ih u doba velike napetosti, ta bi podmornica bila jako korisna. Iako nije bila u mogućnosti u nekom konvencionalnom sukobu poslati dovoljnu količinu zrakoplova u napad, no mogla je izroniti u blizini Sovjetskog Saveza ili Kine i lansirati zrakoplove iz relativno male udaljenosti. 

Mogle su 'služiti' na prvoj liniji obrane Azije i Europe, na liniji obrane SAD-a od interkontinentalnih bombardera, koje mogu presresti daleko od SAD-a, i prije nego postanu ozbiljna prijetnja. Nemogućnost da se otkrije gdje bi podmornica, nosač zrakoplova, mogla izroniti, zasigurno bi unijela strah ili barem sumnju u mogućnost izvođenja nečega poput iznenadnog nuklearnog napada na SAD. 

Bio je to koncept koji je kreiran puno prije svog vremena. U razvoju oružja danas bi možda ovakva podmornica, da postoji, bila pravi odgovor na tehnologiju hipersoničnog oružja i balističke rakete. Bespilotne letjelice koji bi uzletjele sa takvih podmornica mogle bi jednom obavljat misije koje danas obavljaju nosači zrakoplova. 

SAD već grade podmornice koje su puno veće od koncepta AN-1, a možda je samo pitanje vremena kada će kombinirati to dvoje i napraviti ubojito, smrtonosno i skriveno oružje.