Bandićeva smrt - lav je kralj i kad umre, džungla se trese

Marin Tironi (PIXSELL)
Upravo je to Milan Bandić želio do pretprošle subote, a postigao je konačnim padom ispred kuhinjskog elementa
Vidi originalni članak

Ako se Milan Bandić, pokojni gradonačelnik Zagreba, u žurbi sjetio spremiti punjač, njegovim bi suradnicima uskoro mogli zazvoniti službeni mobiteli. Promukli glas s druge strane linije i s drugog svijeta, jednom po jednom i jednoj po jednoj, postavljat će isto pitanje: “Pa dobro, majku mu, je li u tome bila sva pamet?”. 


Iznenađeni i poslovično uplašeni, nesigurni u vlastito psihičko zdravlje, odgovarat će nemušto, sve dok se netko ne usudi izgovoriti: “Šefe, ispričavam se, ali izgleda da jest”.


Izuzmemo li ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora, u kojem ga je Ivo Josipović pregazio, svaki je Bandićev izlazak iz Zagreba bio korak u pakao. Ni te 2009. ne bi završio drugi da konkurencija nisu bili, uz ostale, Andrija Hebrang, Josip Jurčević, Damir Kajin, Boris Mikšić, Nadan Vidošević, Miroslav Tuđman…


Energični Hercegovac bio je glavni lik hrvatskog paradoksa u kojemu mjesto gradonačelnika Zagreba nije bilo posljednja točka prije prelaska na viši nivo igre i zauzimanje ili najmoćnije ili simbolički važne pozicije, dakle premijerske ili predsjedničke. Gradonačelnik uvjerljivo najvećeg i najbogatijega grada u kojem nije sjedište oko dva veća trgovačka lanca i tri-četiri bitnije kulturne manifestacije, mogao je, kad je poželio, biti samo gradonačelnik Zagreba. To što je raspolagao ogromnim proračunom, upravljao prostorom na kojem živi četvrtina stanovnika Hrvatske i bio netko koga se, po prirodi stvari, ne može ignorirati, Bandiću nije bilo dovoljno. Ambicije su mu neprekidno bujale i redom skončavale u švercerskim operacijama okupljanja zastupničkoga kluba Stranke rada i solidarnosti te njegova pretvaranja u pričuvni sastav vladajuće, HDZ-ove većine. 


Iznenadnom i preuranjenom smrću – pravodobna, da ne bude zabune, ne postoji – Milan Bandić je postigao ono čemu je za života težio: tektonski je poremetio hrvatsku političku scenu i sve one što su iz njegova postojanja crpili kapital za različite investicije u igrama vlasti i na putu do nje.


Infarkt subotnje večeri nije, dakle, samo protresao prijestolničku politiku i pretendente – kako stvarne tako i žrtvovane – na Bandićevo mjesto nego i političke koncepte kojima je njegovo djelovanje, onakvo kakvo je bilo, koristilo. 


Tuđmanove neuspjehe u pokušaju ovladavanja Zagrebom njegovi su nasljednici pretvorili u programirane, računajući kako će Milan vratiti to što mu nisu smetali. U fingiranoj težnji da osvoje i prijestolnicu, u HDZ-u do sada za gradonačelnika nisu kandidirali kanistar, što ne znači da su im drugi kandidati bili karizmatičniji i kapacitiraniji. 


U isto vrijeme, SDP je imao formalne predsjednike gradske organizacije i jednog, uvijek istog, ilegalnog i utjecajnijeg. Bandić svoju bivšu stranku nije doživljavao kao bivšu nego kao resurs, a to što mu s Iblerova trga nisu mogli ništa, sve i da su htjeli, nije im smetalo da jalovost pretvaraju u parole koje su zvučale dobro, ali nisu donosile korist. Zeleno-lijeva koalicija Možemo postigla je i vidljivost i ostvarila respektabilan rezultat na parlamentarnim izborima iako su joj i prostor djelovanja i fokus interesa Zagreb. Skromni broj njihovih kandidata i lista na sljedećim lokalnim izborima možda neće pokazati realnu snagu ovog saveza, ali hoće količinu posla koji Tomaševića i ekipu čeka na izgradnji stranačke infrastrukture ili pronalasku partnera među neovisnim gradskim i općinskim pokretima koji bi mogli imati razumijevanja za poraz od Bandića, ali ne i od Klisovića ili Filipovića.


Od pokojnog Bandića su zapravo mogli gubiti svi i od toga poslije nekako profitirati. Bez njega se ili moraju ozbiljno baviti glavnim gradom ili razmišljati o, kako se to kaže, novim izazovima. Zagreb je, jednostavno, prevelik da bi bio neprijateljski, suviše bitan da se poraz u njemu kompenzira pobjedom u Pločama, njime više ne upravlja čovjek pauk koji je ispleo veliku klijentelističku mrežu… 
U Zagrebu bez Bandića, SDP i HDZ čeka reizgradnja gradskih odbora, a Tomislav Tomašević ili mora pobijediti ili opet biti samo aktivist. 


Odmetnuti pjevač sarajevskog Zabranjenog pušenja, dr. Nele Karajlić, u jednoj pjesmi kaže da je i “lav kralj, al’ ne živi dulje”. Ipak, kad umre, džungla se trese. Upravo je to, zatresti džunglu, uzburkati močvaru, kako god rekli, Bandić želio do prošle subote, a postigao je konačnim padom ispred kuhinjskog elementa. 

Posjeti Express