Milan Bandić je u šest mandata vladanja Zagrebom uspio postići percepciju da bez njega grad ne funkcionira. On je balfa i omega. Čak i kada je bio dogradonačelnik, vukao je konce. 

Iz bolesničke postelje nakon moždanog udara blokirao je odluke koje mu se nisu sviđale. Ali nikada nije stavljen u poziciju da sve može gledati, ali ništa poduzeti. 

Njegov je uspon protkan širokim spektrom pionirskih političkih poteza, velikim lukavstvom, mrežom suradnika u svim sferama društva koje je zadužio. Knjiga “Ja, Milan”, autorice Jelene Badovinac i autora Ivana Pandžića, novinara 24sata, donosi jedinstvenu analizu i secira detalje...

Bandićevo je djetinjstvo bilo tegobno, na način kakav je danas teško zamisliti. Bandići su bili toliko siromašni da nisu imali ni za fotografiranje - zato danas nemaju fotografija kao uspomena iz djetinjstva.

Obitelj je bila pobožna, kao i većina u Hercegovini. Evo detalja iz knjige:

“‘Svom sam Milanu govorila - moli Krista svako jutro i večer, misli na njega i kad jedeš i kad spavaš, nemoj mu okrenuti leđa i on te nikada neće ostaviti’, grcajući kroz suze govorila je Blagica Bandić, majka gradonačelnika koju smo obišli par dana prije Bandićeva privremenog puštanja na slobodu prošle godine.nakon što je malo odsjedio u Remetincu.

Sve je na njoj odavalo da noćima nije spavala. Umorne oči, natečene od plakanja, Blagica Bandić krila je platnenom maramicom. Sjedila je mirno i tužno na kauču u svojoj kući u selu Pogana Vlaka. U rukama je vrtjela krunicu i čeznutljivo gledala prema vratima nadajući se kako će se njezin sin Milan Bandić svaki čas odnekud pojaviti.

‘Zna doći nenajavljeno, samo me iznenadi, nikad ne zna hoće li i koliko ostati, puno radi, uvijek je bio takav. Najsretniji je kad dođe kući, uđe, skine cipele, legne tu na kauč, pa kaže: Mama, napravi mi pure i žbuna, to voli još otkad je bio dijete. Ne treba mom Milanu puno, nema on prohtjeva’, kazala je, više kao za sebe, Blagica Bandić.

Nije imala potrebe puno govoriti. Samo je ponavljala, ‘moj sin je nevin, on nije ono što se o njemu piše’. (...)

Nedugo nakon Dragane došao je i mladi Bandićev rođak Toni Bandić. Njegov djed Stanko brat je Milanova oca Joze.

‘Kako si strina’, pita Toni majku zagrebačkog gradonačelnika. Ona ponovno zaplače, pa mu stisne ruke i kaže: ‘Zatvorili su mi dijete, mog Milana’. Toni Bandić živi u kući u Cerovom Dolcu. On i njegov otac su nogometni suci, a kuću su obnovili 2009. godine.

‘Svi se pitaju otkud nam novci. Koji novci? Čitav život radimo na zemlji, ovdje je tri hiljade trsa, dolaze djeca, unučad, braća, sestre, rođaci, svi mi radimo zajedno, obrađujemo zemlju svi skupa otkad znamo za sebe, svi ulažemo u isto, mi se držimo zajedno, oduvijek je bilo tako’, kaže Toni Bandić.

Mladi momak, dobar student, vozi auto star najmanje dvadeset godina. Obitelj Bandić živjela je od sadnje duhana. Majka Blagica nije nikada bila zapsolena, držala je kuću i radila na polju.

‘Ovdašnje su vam žene fizički radile isto kao i muškarci. Ove smo godine brali grožđe, znate kako je to kod nas, jedan drugom idemo u berbu, to je tu normalno, nitko nikoga ne plaća da bi mu pomogao. Obične su gluposti da Bandić plaća ljudima da rade na njihovu polju. Ja živim u kući preko puta njihove’, ispričao je ravnatelj gimnazije A. B. Šimića u Grudama, Mladen Leko, dobar prijatelj Milana Bandića. 

‘Milanova majka uzela je kantu i krenula onako bolesna u polje trgati lozu. Hoću vam samo slikovito dočarati kako ovdje ljudi žive, žena je naučila cijeli život raditi, čak i tako bolesna ne može samo sjediti. Mi smo kao djeca u školu pješačili sedam kilometara tamo i natrag, Nakon toga išlo se u polje. Zemlja Bandićevih bila je nešto bolja nego naša’, prisjeća se Leko.

"Bandićevi su dobivali kvalitetniji duhan koji se mogao bolje prodatin", dodaje.

Potom nastavlja: “Zanima vas kako se Milan školovao? Pa nije jednom otišao u Zagreb s torbom duhana koju bi prodao te od tih novaca platio režije i knjige. Priča se da Milan nije bio Bog zna kakav učenik. Ako mislite je li imao sve petice, nije. Ali je bio najbistriji u razredu i na njega su se mnogi oslanjali. Zbog siromaštva je bio vrlo uporan i tvrdoglav”.

Otac Jozo Bandić umro je dok su djeca bila mala. Kraće vrijeme radio je u Njemačkoj, no nakon toga se razbolio i umro.

“Rano smo ostali bez oca, sve smo iznijeli na svojim rukama”, kaže Tonka. 

“Mi smo naučili raditi, šparati, boriti se i ne kukati. Stvorili smo to nešto krova nad glavom i sad o nama pišu laži. Pitaju uvijek da damo slike dok smo bili djeca. Nemamo mi slika, nije bilo fotoaparata, nije se imalo novca za slike”, kaže Tonka.

O tome kako se skromno živjelo tada u hercegovačkim selima ispričao nam je i guslar iz Gruda Željko Šimić, nekadašnji Bandićev srednjoškolski nastavnik matematike, koji je o njemu spjevao ep. Jedan od stihova kaže: 

“Prve gaće i kaputa malo, sašilo mu kad u školu slalo, bos najviše hoda je po selu, zimi ljeti kroz godinu cijelu, tvrd mu taban u obiju noga, žesticu draču gazit moga, kad je prvi razred pohađao, od krmeta opanke imao”.

I zaista, u tih sat i pol boravka u kući, u kojoj je tijek razgovora tekao isprekidano, spominjalo se kako je Milan Bandić kao dijete u školu hodao u dva broja većim cipelama kako bi ih mogao nositi i dogodine, kako je za svakog tko god bi ga nazvao uvijek bio na raspolaganju, a svaki poklon koji je u kuću ušao, slika, pršut ili nešto treće, svaki se naš sugovornik taj dan zakleo da “Milan ništa nije uzeo sebi. Sve su to uvijek raznijeli, pojeli i popili drugi”...

Kuća Bandića inače je katnica, a izvana je opasana ogradom od kovana željeza. Uz nju se veže ljetna kuhinja i natkrivena terasa opasana plastičnim zavjesama zbog nanosa vjetra.

Pri dolasku smo pozvonili na zvonce na vratima glavne kuće. Zvuk nas je iznenadio. Odzvanjao je cijelim dvorištem. Bandićeva majka do prije dvije godine često je u kući bila sama, a onda ju je pogodio moždani udar. 

Premda starija žena, uvijek bi sebi našla posla u vrtu. Godine su joj umanjile sluh, pa su sinovi Milan i Drago postavili zvono koje dobro odzvanja. Kuća ima i sustav kamera, opet iz istog razloga.

Pogana Vlaka ni po sunčanom danu ne ostavlja dojam mjesta u kojem biste rado živjeli. Zabačeno je, nigdje ni dućana ni kafića, provalniku je tamo svaka kuća idealna meta... Nije čudno da svi odlaze, nitko se ne doseljava.

Student Milan Bandić diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na smjeru općenarodna obrana i društvena samozaštita 1981. godine. Potom je odslužio vojni rok i zaposlio se u tvornici Ledo. 

Najprije je radio u hladnjači na minus 25 stupnjeva, a potom u kancelariji. “Milana sam upoznao kao svog studenta”, kaže Zdravko Tomac. “Bio sam mu profesor na Fakultetu političkih znanosti. 

Bio je osrednji student. Nije na ispit dolazio nepripremljen, vidjelo se da je pročitao literaturu, ali se isto tako vidjelo da je, paralelno s čitanjem knjige, radio još pet stvari. Kolege su ga na fakultetu zvale ‘leteći’.

Bio je pun energije, snova i ambicija. Fakultet je završio sa solidnim znanjem, bio je od onih studenata kod kojih se vidjelo da je zarađivao dok je i studirao”.

Nakon završetka fakulteta zaposlio se kao politički radnik u općinskom komitetu na Pešćenici. Bandić je i tih ranih godina bio snalažljiv i naučen na rad, pa je uz studiranje radio razne poslove, od istovarivanja šećera i ugljena pa do ožbukavanja fasada.

“S prijateljima sam ožbukao pola ulice Mikulići u Črnomercu i dobro zaradio”, napisao je Bandić u biografiji.

Kolege koji su bili njegova generacija na fakultetu sjećaju se da je Bandić volio šalu, društvo i pjesmu, baš kao i danas. Bandić je poznat po tome da ne pije. 

Čak se i njegov dugogodišnji prijatelj, vlasnik restorana Kiwi u Grudama kune da kad god bi došao, pio bi uglavnom vodu, možda tek na nagovor koji slabiji gemišt. Inače, u Kiwiju se svake godine tijekom hodočašća u Međugorje jede i pije na Bandićev račun. Gradonačelnik nakon povratka iz Međugorja goste počasti ručkom, a kod sebe kući kobasicama, rakijom i vinom. 

U svojem je kraju poznat kao odličan kuhar. Kao dijete je uz babu naučio odlično kuhati, a danas mu je malo koja žena ravna u spremanju peke, variva, teletine s krumpirom, graha i gulaša.

Iako u javnosti njeguje imidž antialkoholičara, Bandić je zapravo pravi sladokusac kad je u pitanju alkohol. Gradonačelnik iznad svega voli ekskluzivnu talijansku rakiju grappa Berta. 

Radi se o staroj stoljetnoj obiteljskoj tvornici rakije, vrlo priznatoj u svijetu. Berta rakije spadaju među najekskluzivnije proizvode na tržištu rakija i dobitnici su mnogih međunarodnih nagrada. 

Boca stoji više od 150 eura, ovisno o modelu, sastavu i godištu. Koliko gradonačelnik voli Bertu, dokazuje i činjenica da svi njegovi prijatelji koji idu u Italiju ne propuštaju priliku da mu kupe rakiju. Među njima je i direktor HNS-a Damir Vrbanović. Svojem prijatelju Bandiću dva mjeseca prije nego što je pritvoren poklonio je dvije boce.

Iako je u mnogim stvarima control freak, u jednoj definitivno nije. To je odjeća. Bandić odijela kupuje masovno, uglavnom se uzdajući u ženski ukus. Uvijek je s njim pri odabiru neka žena koja mu svojim savjetom kaže treba li to kupiti ili ne. 

Za Bandića se ne zna da je sklon putovanjima jer je uglavnom non-stop prisutan u Zagrebu, no posljednjih godina bio je čest gost u Beču i Rimu gdje je uglavnom kupovao i odjeću. Subota mu je inače najdosadniji dan, kažu njegovi prijatelji. 

Ako nema nikakvu protokolarnu obavezu, onda nakon trčanja popije kavu i krene u grad. Obavezno ide na plac, spušta na Trg bana Jelačića, a pri tome nazove hrpu ljudi da mu prave društvo. Većina ih, kad šef zove, ostave obiteljske obaveze i krenu k njemu u grad. 

Knjiga “Ja Milan” donosi i dokumentiranu povijest Bandićeva političkog uspona. U njoj su nabrojena sva imena njegovih važnih suradnika, mentora, kumova, pomagača, političkih sponozora, prijatelja i neprijatelja, rodbine i tazbine...

U njoj se otkrivaju brojne tajne, koje pokazuju da njegov uspon baš nije bio ni tako spontan ni tako slučajan kako se činilo.