Čitajući Đilasove knjige, osobito ovu, čitatelj na trenutke pomisli kako bi bilo mnogo bolje da se Milovan držao pera i književnosti, a ostavio se politike i revolucije. Nemoguće je znati bi li postao veliki književnik, pisac bi svakako bio, ali se pouzdano može reći da bi bivša država i svijet, pa time i Hrvatska, izgubili jednog iznimno važnog i iznimno talentiranog svjedoka 20. stoljeća. Taj posao obavio bi netko, uostalom svjedoka i svjedočenja je bilo i bit će, netalentiraniji. Đilas je sigurno bio talentirani pripovjedač te oštrouman protagonist i svjedok povijesti.

U autobiografskoj knjizi "Ideal i profesija - Uspomene revolucionara", mjesto je gdje se sve te njegove osobine - talentirani pisac i pripovjedač, svjedok povijesti i revolucionar - susreću i isprepleću na najbolji mogući način, oživljavajući jedno, već pomalo zaboravljeno vrijeme koje je i dalje važno za povijesti i živote na ovim prostorima.

"Ideal i profesija - uspomene revolucionara" napisana je nakon što je Milovan Đilas na plenumu Centralnog komiteta 1954. godine smijenjen sa svih partijskih i državnih funkcija, dakle nakon što je postao heretik i izopćenik ali prije nego što je uhićen u studenom 1956. godine. Tad su, uz "Ideal i profesiju" (što je prvotni naziv knjige, kasnije je dodano "uspomene revolucionara"), nastale i knjiga "Nova klasa", autobiografski roman "Besudna zemlja" i drama "Nasleđe". U nešto više od dvije godine četiri (odnosno tri, jer ne znam, odnosno ne mogu suditi kakvo je dramsko djelo "Nasleđe") jako značajna djela.

U tom periodu sjećanja su jako svježa, povijest se još događa, a kod Đilasa još nema nikakve gorčine. Milovan Đilas još je idealist i revolucionar, heretik i izopćenik koji vjeruje (možda je, ustvari, takav ostao jednim dijelom do kraja života). Iako, mora se biti pošten i reći da pretjerane gorčine nema ni u drugim njegovim djelima, nastalima na robiji ili nakon robije. U ovoj knjizi tek se ponegdje može osjetiti nešto poput melankolije ili nejakog čuđenja, ali ne i moraliziranja, zbog ljudi s kojima je robijao u Kraljevini Jugoslaviji, ili prošao ratni put, ili činio neke usluge, a sad ga ne pozdravljaju na ulici. Mislim da nisam naišao ni na jednu riječ kojom ih zbog toga osuđuje.

"Ideal i profesija" govori o razdoblju kad Milovan Đilas tek postaje komunist i revolucionar, kad je još u procijepu treba li se posvetiti književnosti ili revoluciji. Ali kako sam u knjizi i obrazlaže - u nedostatku bilo kakve organizirane revolucionarne djelatnosti, u vrijeme šestosiječanjske diktature, glavni generator, najvažnije okupljalište budućih komunista (i ne samo njih) i glavno regrutno mjesto bili su, ustvari, literarni kružoci. Barem je tako bilo na beogradskim fakultetima. Literatura je bila donekle slobodna u vrijeme diktature (jako relativno slobodna), odnosno kako Đilas kaže dok opisuje osnivača "Nolita": "Režim je tom gledao kroz prste - literatura nije nikog oborila s vlasti".

U "Idealu i profesiji" Đilas opisuje i sjeća se razdoblja otkad dolazi na fakultet u Beogradu i svog puta prema komunizmu, godina robije u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi, pa sve do početka Drugog svjetskog rata, odnosno do okupacije tadašnje Jugoslavije i njegova odlaska u partizane. Taj period, koji će u doba socijalističke Jugoslavije biti opjevan vrlo propagandno i uglavnom suho te kasnije razmontiran vrlo grubo i, opet, propagandno, Đilas opisuje s mnogo nijansi, osjećaja, te vrlo, vrlo objektivno (imajući u vidu da je tad vrlo jasno zauzeo jednu, vrlo dogmatsku, stranu), a na trenutke duhovito i ironično, ali ni u jednom trenutku cinično. Imajmo na umu da je Đilas jedan od velike četvorke komunističke Jugoslavije - Tito, Kardelj, Ranković i Đido. Ranković će s političke scene nestati desetak godina nakon Đilasa.

Iako, u vremenu koje Đilas opisuje, gotovo pa nijedan od te velike četvorke još nije pretjerano značajan, iako će se upravo tad oni upoznati i zbližiti. I te epizode, njihova upoznavanja i zbližavanja te stvaranja čvrste političke jezgre, opisane su u knjizi, ali na njih nije stavljen osobiti naglasak.

Uz poneki izlet u budućnost ili u prošlost, sjećanja su ispričana linearno i jasno, upravo onako kako i trebaju biti. Ali ono što je u njima možda i najznačajnije jesu gotovo stotine likova, odnosno osoba koje Đilas precizno, literarno i vrlo jasno opisuje u kratkim i efektnim portretićima - od revolucionara, drukera, frakcionaša, policajaca, špijuna, ljubavnica, ljubavnika, građanskih političara, pa do književnika i novinskih i književnih urednika ili pripadnika građanske klase, odnosno buržuja. Iz tih krokija gotovo da bi se mogla ispisati cjelokupna povijest, barem jedan pogled na nju, tih 12 godina od početka Aleksandrove diktature do početka Prvog svjetskog rata.

U njima do izražaja dolazi neosporni Đilasov književni talent - u nekoliko redaka, na stranicu ili dvije, on donosi gotovo pa roman o svakom liku - a iz tih krokija mogli bi nastati deseci pravih romana ili barem napetih biografija. Iako je knjiga, na neki način, i povijest Komunističke partije od njenog, praktički raspada, nakon zabrane legalnog djelovanja, do stvaranje čvrste revolucionarne i konspirativne (gotovo pa boljševičke) partije pred sam početak Drugog svjetskog rata, barem ona povijest koje se sjeća Đilas, ona je ujedno i povijest bezbroj zaboravljenih osoba koje je revolucija po putu izbacila, pojela ili su jednostavno nestali.

Moram priznati da su mi ti likovi, te osobe, i njihove, uglavnom tragične sudbine, osobno mnogo zanimljiviji nego oni koja je povijest upamtila - policajci, mučitelji, špijuni, revolucionari koje je revolucija odbacila, propali pisci, profesori, ljubavnici, ljubavnice, oportunisti i izdajnici. Kao i one obične životne stvari poput ljubavi, seksa, garderobe ili pijanki, koje Đilas, također u kratkim krokijima, opisuje, a koje čine život, često znaju biti presudni i važni, koji se nakon revolucije (bilo koje revolucije) odbacuju kao nevažni, nebitni, često i prljavi, te se u službenim povijestima bacaju u smeće ili se tu i tamo u naznakama spominju u fusnoti. Neki od tih zaboravljenih likova i osoba kasnije će se, kad Jugoslavija bude umirala dugom, mučnom i krvavom smrću, pojavljivati kao svjedoci ili će se njihovi potomci pojavljivati kao protagonisti.

Iako je "Ideal i profesija" knjiga koja će prvenstveno zanimati povjesničare, književnike i feljtoniste ili one koji Jugoslaviju i komunizam donekle poznaju, vjerujem da će biti i više nego zanimljiva i većini ljudi koji su se rodili nakon što je Jugoslavija upokojena, a komunizam postao nešto što se događa u Sjevernoj Koreji ili Kini. Kao i onima kojima se i na sam spomen komunizma diže kosa na glavi. Milovan Đilas jednostavno odlično piše, jako dobro analizira i, što je najvažnije, autentični je svjedok. I pri tome je prilično otvoren.

Bez da kvarim užitak čitanja, sam obračun partije sa seksom (a tu su Ranković i Đilas bili glavni "inkvizitori") nevjerojatno je zanimljiv i na trenutke neobično duhovit (iako je, iz tadašnje perspektive, problem prilično ozbiljan). Jer tad je komunizam dijelu mladih bio privlačan, između ostaloga, jer je bio i zagovornik slobodne ljubavi, barem teoretski. Što je partiju dovodilo u neugodne situacije pa su se morala izmisliti nekakva pravila - jer što kad perspektivni revolucionar prtlja s dvije perspektivne partijke istovremeno ili obratno (ta priča je završila prilično tragično) ili što ako perspektivni revolucionar (ili revolucionarka) prtlja s klasnim neprijateljem (uvedeno je pravilo, kako je jedan od članova komiteta tad pojasnio, "nećemo klasnom neprijatelju činiti da mu bude milo").

U svakom slučaju, što god tko mislio o Đilasu, "Ideal i profesija" sigurno nisu dosadni, dapače, mislim da je većina čitatelja neće moći ispustiti iz ruke. Nažalost, u Hrvatskoj knjiga nije izašla, ali uz malo strpljenja može se pronaći u boljim antikvarijatima. I vrijedi biti strpljiv.