Postoje ljudi koje gradovi zaborave zato što u njihovoj povijesti zapravo nisu mnogo značili, a postoje i oni drugi, znatno zanimljiviji, koje se zaboravlja upravo zato što ih je teško uklopiti u naknadno sastavljenu, urednu i politički upotrebljivu sliku prošlosti. Markantun de Dominis (Marko Antun ili Marko Antonije) pripada ovoj drugoj vrsti. Bio je Rabljanin, isusovac, profesor matematike i filozofije, senjski biskup, splitski nadbiskup, teolog europskoga glasa, fizičar koji se bavio optikom i pojavom duge, polemičar s Rimom, prijatelj i saveznik Paola Sarpija, gost engleskoga kralja Jakova I., dekan Windsora, zagovornik pomirenja razdijeljenih kršćanskih crkava, povratnik u Katoličku crkvu i, naposljetku, zatvorenik rimske inkvizicije. Umro je u Castel Sant'Angelu, ali ni to nije bilo dovoljno da se njegov slučaj zaključi: nekoliko mjeseci poslije njegovi su posmrtni ostaci izvađeni, zajedno s njegovim portretom i knjigama doneseni na Campo de' Fiori i javno spaljeni. Kad bi se taj život danas ponudio televizijskom producentu, vjerojatno bi rekao da ga treba malo pojednostavniti jer u jednome liku ima previše zapleta. Uskoci, Venecija, papa, inkvizicija, Galileo, optika, duga, plima i oseka, anglikanci, Canterbury, Windsor i europska diplomacija, a usred svega toga čovjek koji je četrnaest godina sjedio upravo na splitskoj nadbiskupskoj stolici. Ne na nekoj udaljenoj, simboličnoj funkciji, nego kao prvi čovjek splitske Crkve od 1602. do 1616., u gradu koji je tada bio mnogo manji, siromašniji i opasniji nego što ga danas možemo zamisliti, stisnut unutar i oko Dioklecijanove palače, pod Mletačkom Republikom.

Rodio se na Rabu 1560. u plemićkoj obitelji Dominis. Kao dječak odlazi u Loreto, zatim pristupa isusovcima, školuje se u Veroni i Padovi te ulazi u onaj intelektualni svijet kasne renesanse u kojemu još nije postojala današnja granica između filozofa, teologa, matematičara i prirodoslovca. Dominis je mogao jednoga dana predavati logiku, drugoga raspravljati o crkvenoj vlasti, a trećega pokušavati objasniti kako zraka svjetlosti prolazi kroz prozirno tijelo. To nije bilo neobično za njegovo vrijeme, ali je neobična širina s kojom je on tim područjima pristupao, jer se nije zadovoljavao ulogom učenoga crkvenog prelata koji tu i tamo pročita kakvu knjigu o prirodi, nego se prirodnim pojavama bavio sustavno i eksperimentalno.

Iz Družbe Isusove izlazi 1596., a nakon smrti svoga strica, senjskog biskupa Antuna de Dominisa, ulazi u biskupsku karijeru upravo u trenutku kada je Senj jedno od najosjetljivijih mjesta na istočnoj obali Jadrana. Uskoci su tamo istodobno ratnici protiv Osmanlija, problem za Veneciju, instrument habsburške politike i gotovo nerješivo pitanje za svakoga tko pokušava uspostaviti nekakav red. Dominis se uključuje u taj politički čvor, predlaže rješenja koja uključuju razvojačenje i preseljenje uskoka i vrlo brzo otkriva nešto što će ga pratiti do kraja života: kad god uđe u veliki politički spor, uspije se zamjeriti gotovo svima.

Godine 1602. Klement VIII. imenuje ga splitskim nadbiskupom. U Splitu će ostati 14 godina, što je dovoljno dugo da ga se ne može tretirati kao prolaznu epizodu gradske povijesti, premda se upravo tako uglavnom tretira. Njegovo nadbiskupovanje nije bilo mirno. Sukobljavao se s kaptolom, plemstvom i lokalnim interesima, ali je mnogo važniji veliki europski sukob u koji se ubrzo uključio, onaj između Mletačke Republike i pape Pavla V. Kada je 1606. papa zbog spora oko crkvene i svjetovne jurisdikcije stavio Veneciju pod interdikt, Dominis se našao mnogo bliže mletačkom stajalištu nego rimskom. U toj atmosferi približio se Paolu Sarpiju, izvanrednom venecijanskom teologu, političkom misliocu i jednom od najopasnijih protivnika širenja neposredne papinske vlasti nad poslovima države.

Tu treba biti precizan, jer se Dominisa često prebrzo prevodi na jezik mnogo kasnijih katoličkih rasprava. Nije bio protivnik dogme o papinskoj nepogrešivosti u značenju koje će taj pojam dobiti tek 1870. na Prvom vatikanskom saboru; takva dogmatska definicija u njegovo vrijeme nije postojala. Njegov je glavni problem bio drukčiji i za tadašnju crkvenu strukturu možda još eksplozivniji: koliko vlasti pripada rimskom biskupu, koliko drugim biskupima i može li se univerzalnom Crkvom upravljati kao apsolutnom papinskom monarhijom. Dominis nije jednostavno nijekao svako prvenstvo rimskoga biskupa. Njegova je ideja bila da se primat mora razumjeti unutar zajedništva biskupa i opće Crkve, a ne kao sustav u kojemu su svi ostali biskupi tek izvršitelji volje jednoga središta. Upravo je naglašavanje biskupske kolegijalnosti postalo jedna od središnjih ideja njegova najvećega djela, De republica ecclesiastica.

To možda zvuči kao stručna teološka nijansa, ali početkom 17. stoljeća nije bila nijansa nego dinamit. Atomska bomba! Europa je već bila rascijepljena reformacijom, vjerskim ratovima i političkim sukobima, a Dominis je smatrao da je pretjerana koncentracija crkvene vlasti u Rimu jedna od prepreka ponovnom približavanju kršćanskih zajednica. Nije mu cilj bio uništiti papinstvo ni stvoriti modernu sekularnu Crkvu, što su anakronizmi koje mu je lako naknadno pripisati, nego pronaći crkveni poredak koji bi se, prema njegovu mišljenju, više oslanjao na staru Crkvu, oce i koncile, a manje na centralizaciju nastalu tijekom stoljeća.

Istodobno, dok se bavi pitanjem tko smije upravljati univerzalnom Crkvom, splitski nadbiskup proučava dugu. Godine 1611. objavljuje raspravu De radiis visus et lucis in vitris, perspectivis et iride, posvećenu svjetlosti, lećama, vidu i optičkim pojavama. U kasnijoj europskoj literaturi njegov će rad biti spominjan u vezi s Newtonom i Goetheom, premda od njega ne treba praviti nekakva nepriznatog hrvatskog Newtona, kako se to ponekad radi kad mala kultura želi naknadno proizvesti velike prethodnike. Dominisova stvarna važnost zanimljivija je od takve nacionalne legende. On djeluje upravo u trenutku kada se europska prirodna filozofija polako odvaja od skolastičkog autoriteta i okreće promatranju, pokusu i matematičkom opisu, pa njegovi radovi iz optike i poslije o plimi i oseci pripadaju toj golemoj promjeni načina na koji Europa počinje gledati prirodu.

Zanimljivo je da se sve to zbiva iz Splita, grada koji smo navikli promatrati kao krajnju periferiju velikih europskih procesa. Dominis pokazuje koliko je takva slika varljiva. Njegov Split politički pripada Veneciji, crkveno je povezan s Rimom, gospodarski je okrenut Jadranu, neposredno je izložen osmanskom zaleđu, a njegov nadbiskup razmjenjuje ideje s ljudima čije se knjige čitaju po cijeloj Europi. Dok Galileo okreće teleskop prema nebu, a Venecija i Rim vode rat oko granica papinske jurisdikcije, u Splitu sjedi čovjek koji istodobno razmišlja o konstrukciji teleskopa, prirodi svjetlosti i ustroju univerzalne Crkve.

Do 1616. njegov položaj postaje neodrživ. Odriče se splitske nadbiskupske stolice, odlazi u Veneciju, a zatim preko njemačkih zemalja prema Engleskoj. Ondje se događa gotovo nevjerojatan obrat: bivši splitski nadbiskup postaje europska protestantska zvijezda. Kralj Jakov I. prima ga s velikim počastima, boravi u krugu canterburyjskog nadbiskupa, dobiva ugledne crkvene položaje, postaje Master of the Savoy, zatim dekan Windsora, a Cambridge mu dodjeljuje doktorat teologije. Čovjek koji je još nekoliko godina prije služio misu kao katolički nadbiskup Splita sada je u samom vrhu engleskoga crkvenog establishmenta. U Engleskoj objavljuje De republica ecclesiastica, golemo djelo po kojemu će ostati najpoznatiji, kao i oštri Papatus Romanus. Pomaže i u objavljivanju Sarpijeve povijesti Tridentskog sabora. Protestantskoj Engleskoj Dominis je isprva idealan propagandni trofej: katolički nadbiskup koji je napustio Rim i sada iz prve ruke napada rimski centralizam. Ali takvi trofeji imaju nezgodnu osobinu da ponekad nastave misliti svojom glavom, a Dominis nikada nije postao jednostavan protestantski ideolog. Njega je cijelo vrijeme opsjedalo pitanje može li se postići nekakav novi oblik crkvenoga jedinstva, zbog čega je i u Engleskoj ostao stranac koji nije posve pripadao svijetu u kojemu se našao.

Kada je 1621. za papu izabran Grgur XV., Dominis počinje vjerovati da bi povratak u Rim mogao biti moguć. Već sljedeće godine napušta Englesku, povlači dio svojih ranijih tvrdnji i vraća se Katoličkoj crkvi. Njegovi protivnici u tome su poslije vidjeli dokaz karijerizma i kukavičluka, njegovi branitelji pokušaj pomirenja koji je bio logičan nastavak njegova ekumenskog projekta, ali vjerojatno je u igri bilo od svega pomalo: teologija, osobne ambicije, strah, razočaranje Engleskom i uvjerenje da se nešto ipak može promijeniti iznutra. Dominis nije životopisni materijal za svetačku sličicu jer je gotovo svaka velika odluka njegova života bila istodobno idejna i vrlo ljudska. Grgur XV. prima ga natrag, Dominis javno revidira dio svojih ranijih stajališta i neko vrijeme izgleda da je njegov dugi sukob s Rimom završio. Onda Grgur umire. Novi papa Urban VIII. nema isti odnos prema njemu, istraga se ponovno pokreće i Dominis završava u mračnoj utvrdi, Castel Sant'Angelu. Umire ondje 1624., prije okončanja procesa. Rimska inkvizicija nije smatrala da je time predmet zaključen. Postupak je nastavljen protiv mrtvoga čovjeka, proglašen je krivim, a 21. prosinca njegovi su posmrtni ostaci, portret i knjige spaljeni na Campo de' Fiori.

U toj gotovo grotesknoj posljednjoj sceni nalazi se razlog zbog kojega Dominis lako postaje romantični junak, ali upravo tu treba biti oprezan. Nije bio liberal iz 19. stoljeća rođen dvjesto pedeset godina prerano, nije bio moderni demokrat, nije bio racionalistički neprijatelj religije, niti ga se može jednostavno prevesti u današnje kategorije naprednjaka i konzervativaca. Bio je čovjek ranoga 17. stoljeća, duboko uronjen u teologiju, crkvenu hijerarhiju i politički svijet svojega vremena, ali je unutar toga svijeta zastupao ideje koje su otvarale vrlo neugodna pitanja o granicama autoriteta, odnosu biskupa i pape te mogućnosti jedinstva među međusobno zaraćenim kršćanskim crkvama. Zbog toga je njegova kasnija sudbina gotovo savršena. Katolicima je dugo bio sumnjiv kao otpadnik i heretik, protestantima nezgodan jer se vratio u Rim, nacionalnim povijestima previše međunarodan, a popularnoj povijesti previše kompliciran. Čak ni znanstvena strana njegove biografije ne daje jednostavan mit: njegovi optički radovi jesu vrijedni i pripadaju važnom trenutku razvoja novovjekovne znanosti, ali nije napravio jedno čudesno otkriće koje bi se moglo objasniti u dvije školske rečenice. Njegov najvažniji doprinos upravo je u tome što je živio na presjeku nekoliko svjetova koji se obično opisuju odvojeno – teologije, politike, diplomacije i prirodne filozofije.

Četrnaest godina taj je čovjek bio splitski nadbiskup. Ovdje je djelovao dok je izgrađivao ideje koje će ga učiniti jednom od kontroverznijih crkvenih figura svoje epohe, ovdje se našao usred mletačko-papinskog sukoba i ovdje je nastao važan dio intelektualnog projekta koji će nekoliko godina poslije eksplodirati u Londonu. Ipak, u splitskom povijesnom imaginariju gotovo ga nema. Grad ima nekoliko čvrstih likova oko kojih je izgradio vlastitu priču, od Dioklecijana i Marulića do Bajamontija, Meštrovića i Smoje, dok Dominis ostaje u limbu, između crkve i povijesti znanosti koju malo tko čita. Možda upravo zato što ga nitko ne može sasvim prisvojiti. Za jednostavnu katoličku memoriju njegov je sukob s Rimom previše neugodan, za jednostavnu antiklerikalnu memoriju njegov povratak Rimu potpuno kvari priču, za nacionalnu mitologiju previše je venecijanski, rimski, engleski i europski, a za znanstvenu legendu previše je teolog. Uz to je bio čovjek sklon sukobima, očito silno ambiciozan i dovoljno tvrdoglav da za sobom ostavi neprijatelje u Splitu, Rimu i Londonu, što je već samo po sebi stanovito postignuće.

No ozbiljna povijest ne treba ljude koji se mogu bez ostatka pretvoriti u spomenik. Upravo suprotno, najzanimljiviji su oni koji ostavljaju problem. Dominisov problem bio je pitanje autoriteta: gdje završava prvenstvo, a počinje apsolutna vlast; što pripada papi, što biskupima, što koncilu, a što svjetovnoj državi; može li Crkva ostati jedna ako u njoj postoji više legitimnih središta odlučivanja i mora li svaka razlika nužno završiti raskolom. Njegov odgovor nije bio današnji odgovor i bilo bi pogrešno tako ga predstavljati, ali sama pitanja zvuče iznenađujuće poznato.

Zato je možda najtočnije Dominisa ne opisivati ni kao velikog heretika ni kao čovjeka koji je jednostavno bio ispred svojega vremena. Bio je nešto mnogo zanimljivije: izvanredno obrazovan, tašt, pokretan, ambiciozan i intelektualno nemiran čovjek s jadranske periferije koji je odbio prihvatiti da periferija određuje granice njegovih interesa. Krenuo je s Raba preko Senja i Splita, završio između Londona i Rima, razgovarao s najvažnijim crkvenim i političkim krugovima svoga vremena, pisao o ustroju Crkve i lomljenju svjetlosti, prelazio granice država i konfesija, mijenjao saveznike, povlačio vlastite tvrdnje i na kraju završio tako da mu ni smrt nije bila dovoljna da ga rimski sud ostavi na miru. Mrtvog čovjeka su spalili, knjige zabranjivali, njegovo ime stoljećima premještali iz jednoga ideološkog pretinca u drugi, a Split ga je uglavnom zaboravio. Možda je u tome posljednja ironija Markantuna de Dominisa: jedan od najneobičnijih ljudi koji su ikada sjedili na splitskoj nadbiskupskoj stolici danas je u gradu manje prisutan od desetaka mnogo beznačajnijih figura. A nije mu potreban ni spomenik ni naknadna rehabilitacija. Bilo bi dovoljno ponovno ga pročitati, jer se iza neugodnoga nadbiskupa koji se svađao s Rimom, otišao u London pa se opet vratio u Rim krije upravo ona vrsta biografije kakvih u splitskoj povijesti imamo najmanje: potpuno europska.