Izgledalo je kao nešto potpuno beznačajno, kao mala anomalija koja se jedva nazirala u mulju, prisjeća se ronilac Pawel Truszynski kako je počela avantura koja će ga u nekoliko godina odvesti na putovanja diljem Europe kako bi otkrio pravu vrijednost svog otkrića. Ono što je ugledao nije bila greška na sonaru, već zaboravljeno blago. 

Poljski ronioci Pawel Truszynski i Marek Cacaj u ljeto 2024. sudjelovali su u velikoj Baltitechovoj ekspediciji tehničkog ronjenja na Baltičkom moru, u švedskim vodama. Jedne večeri, dok su se na brodu pripremali za povratak na obalu, na zaslonu sonara iznenada se pojavio neočekivan prizor. Na dubini od oko 58 metara on i Cacaj uočili su potpuno otvoreno teretno spremište ispunjeno redovima boca i raspadnutim bačvama. Bilo je to neočekivano otkriće, čak i za one koji se tehničkim ronjenjem bave dugo.

- Ronim već 40 godina i često se dogodi da pronađemo jednu ili dvije boca, ali otkriti olupinu s tolikom količinom tereta, to mi se dogodilo prvi put - rekao je Tomasz Stachura, voditelj ekspedicijskog tima za Washington Post.

Kada su se ronioci sljedećeg dana vratili na mjesto pronalaska, u mulju su otkrili i zakopane sanduke s porculanskim posuđem. Dio pronalaska su izronili kako bi pokušali utvrditi identitet olupine. Na površinu su iznijeli glineni vrč za vodu, bocu šampanjca i nekoliko komada posuđa. Ostatak nalazišta ostavili su netaknutim, u skladu sa zakonom.  

- Najveća i najviše frustrirajuća prepreka bio je potpuni izostanak bilo kakvih izravnih oznaka na brodu. Pod vodom nismo pronašli brodsko zvono, pločicu s imenom ni bilo kakav natpis na trupu. Imali smo posla s potpuno anonimnim brodom - rekao je Truszynski.

Posebnu pozornost privukla im je glinena boca s utisnutom riječju "Nassau". Pomislivši na glavni grad Bahama, Nassau, pretpostavili su da bi mogla sadržavati rum povezan s gusarima koji su prije tristotinjak godina djelovali na području današnjih Kariba. Prvi veliki pomak u istrazi dogodio se zahvaljujući Matyldi Gierszewskoj-Noszczynskoj, arheologinji specijaliziranoj za povijesnu keramiku. Kada su joj ronioci poslali fotografije žiga na glinenoj boci, objasnila im je da je riječ o grbu grofovije Nassau na zapadu Njemačke.  

U boci se nalazila mineralna voda Selters, luksuzni proizvod koji je u 19. stoljeću bio cijenjen zbog svojih navodnih ljekovitih svojstava. Posebno izrađene glinene boce štitile su vodu od svjetlosti i zraka te omogućavale da tijekom dugih putovanja sačuva okus i prirodnu gaziranost. Oznake na pronađenim bocama upotrebljavale su se između 1836. i 1866. godine, što je istraživačima pomoglo da približno odrede starost olupine. 

Među najvrjednijim dijelovima tereta nalazile su se stotine boca šampanjca. Otprilike dva tjedna nakon prvog zarona Stachura je otvorio bocu izvađenu iz olupine kako bi procijenio stanje sačuvane tekućine. Njegov je sin ubrzo primijetio da se na plutenom čepu nalazi vrlo slabo vidljiv reljefni natpis na francuskom jeziku. Kad su bolje pogledali, vidjeli su da je to oznaka poznate francuske kuće Louis Roederer iz Reimsa, odnosno šampanjac Carte Blanche. Laboratorijska analiza koju je provela ta francuska kuća pokazala je da boca potječe iz berbe 1857. godine te da je šampanjac imao visok udio šećera. Louis Roederer u to je vrijeme održavao bliske veze s ruskim carskim dvorom. Ruski aristokrati su ga obožavali, a Rusija je bila jedno od njegovih najvažnijih tržišta. Sačuvane poslovne knjige pokazuju da je kuća samo tijekom 1857. godine u Rusiju izvezla gotovo 600.000 boca.

No to nije do kraja rasvijetlilo podvodni misterij. Tim se ponovo vratio na isto mjesto 2025. I tom prigodom su pronašli još nešto važno. Iz debelog sloja mulja izvukli su keramički tanjur s tvorničkim žigom i brojem 56. Pretpostavili su da je tanjur proizveden 1856. Stručnjaci iz arhiva u engleskom Stoke-on-Trentu to su i potvrdili. Tanjur je proizvela tvrtka Davenport 1856. godine. Budući da se proizvedeno posuđe nije dugo čuvalo u skladištima, nego se gotovo odmah slalo kupcima diljem Europe, istraživači su zaključili da je brod na posljednje putovanje vjerojatno krenuo krajem 1856. ili početkom 1857. godine. 

Istraživanje arhivskih dokumenata dovelo je Truszynskog do pretpostavke da je brod iz Hamburga plovio prema Sankt-Peterburgu neposredno nakon završetka Krimskog rata. Osim šampanjca, mineralne vode i keramike, na brodu su se nalazili znanstveni mjerni instrumenti, vrijedni minerali pa čak i rijetki meteoriti. Dio tereta, zaključio je Truszynski, mogao je biti službeni dar Adolfa, tadašnjeg vojvode od Nassaua (od 1890. veliki vojvoda od Luxsemburga), ruskom caru Aleksandru II. Adolf je preko svoje prve supruge bio povezan s dinastijom Romanov (njegova supruga Elizabeta Mihajlovna je bila sestrična Aleksandara II.), a Nassau je tijekom Krimskog rata zadržao neutralnost i naklonost prema Sankt-Peterburgu. Istraživači smatraju da je pošiljka trebala označiti obnovu diplomatskih i trgovačkih odnosa nakon završetka rata i ukidanja britanske blokade Baltika.

U amsterdamskim arhivima pronađeni su zapisi o brodu koji je isplovio iz Hamburga, čije dimenzije, broj jarbola, ruta i popis tereta odgovaraju olupini. Tim sada čeka dopuštenje švedskih vlasti za treću ekspediciju. Jedna skupina ronilaca pretraživat će prostor oko broda u potrazi za zvonom, dok će druga istraživati najdublje dijelove teretnog prostora. Posebno se nadaju pronalasku meteorita navedenih u teretnom manifestu, koji bi mogli biti smješteni u ojačanim drvenim ili olovom obloženim sanducima. Takav pronalazak omogućio bi konačnu identifikaciju broda, ali i otvaranje britanskih registara osiguranja. Oni bi mogli otkriti pod kojim je okolnostima brod potonuo. Truszynski zasad ne želi otkriti ime broda. Iako se dokumenti iz amsterdamskog arhiva u velikoj mjeri podudaraju s dostupnim informacijama o olupini, istraživač upozorava da istraga još nije završena.