Je li Josip Broz Tito naredio da se, ubrzanim tempom, srpska industrija prebaci u zapadne djelove SFRJ-a nakon Rezolucije Informbiroa (donesena 1948. u Bukureštu) u strahu od invazije SSSR-a, ili je nešto drugo imao u glavi – pitanje je na koje Beograd, Zagreb I Ljubljana već 60 godina nude različite odgovore.  

Ispostava CIA-e u nekadašnjoj Jugoslaviji nije imala dilemu. Temeljito su pratili sve što se ticalo ekonomije i šefovima u Ameriku 13. prosinca 1955.  proslijedili su izvještaj o transferu industrije u Sloveniju, primijećujući da je oko ovog pitanja ”planula" dva mjeseca prije toga žestoka polemika između srpskog i crnogorskog rukovodstva Centralnog komiteta komunističke partije s jedne strane i slovenskog, odnosno hrvatskog rukovodstva s druge.

U izvještaju CIA-e doslovno stoji da je sve riješio Tito. Navodno je ”odgodio pripreme za transfer srpskih tvronica u interesu jedinstva partije”, ali je bilo očito da je ”podržao Slovence i Hrvate”, navodi CIA, a dokumente je prvi objavio srpski Newsweek.  

Okosnica razdora, uz ”transfer tvornica iz Srbije u Sloveniju kada stručnjaci za električnu energiju budu na raspolaganju”, bio je i ”prijedlog za promjenu rute dotadašnje Jadranske pruge”, koja je vodila od Beograda prema Baru, ali prema poželjnijem pravcu: Beograd – Sušak (Rijeka).

Jedna od omiljenih tvrdnji srpskih nacionalista tijekom ratnih devedesetih godina je bila da su Slovenija i Hrvatska ”ekonomski procvjetale na račun Srbije u sklopu paklenog plana Josipa Broza i njegovog  savjetnika Edvarda Kardelja”. 

Na neki način su ovim izvještajem CIA-e dobili potvrdu: organizirano je premještanje više od 70 tvornica iz Srbije. No isto tako su Slovenija i Hrvatska često isticale kako je upravo sve išlo u Srbiju i ako je vjerovati ovim tajnim dokumentima, nisu mogli biti više u krivu.

Navodi se da je u Osijek otišla tvornica sapuna, u Zagreb tvornica baterija, iz Beočina su u Split poslali postrojenje za proizvodnju cementa, također u Split je za potrebe brodogradilišta prebačena divovska metalna preša iz Kragujevca (tada najveća na Balkanu), čitava jedna električna centrala iz Srbobrana završila je kod Kranja...

Ondašnji poznavatelji prilika tvrde da je ”Tvornica automobila Maribor”, poznata po "tamićima", osnovana odlukom Ministarstva teške industrije - tvornica kamiona iz Industrije motora Rakovica razmontirana je i s kompletnom tehničkom dokumentacijom premještena u Sloveniju.

Srpski ekonomisti su devedesetih godina tvrdili da bi ”Srbija danas bila balkanski Japan, a Hrvatska i Slovenija njeni Vijetnam i Laos” da se srpsko i crnogorsko rukovodstvo moglo suprotstaviti ovim namjerama i Titu reći – ne! Ali, Petar Stambolić i Blažo Jovanović, sudionici rasprave sa srpske i crnogorske strane, nisu se pisnuti u Titovom društvu. Predsjednik SFRJ-a ih je zbog poslušnosti nagradio brojnim foteljama. 

Stambolić je bio i ministar financija Srbije, potpredsjednik Vlade Srbije, predsjednik Vlade Srbije, predsjednik srpske Skupštine, ministar poljoprivrede vlade FNRJ, predsjednik Savezne narodne skupštine, prvi čovjek Saveznog izvršnog vijeća. Političku karijeru je obogatio i na čelu Predsjedništva SFRJ.

Blažo Jovanović nekad se nije mogao ni sjetiti koje je sve funkcije obavljao u Crnoj Gori i na saveznim razinama.

S druge strane, uz podršku Tita, kako zaključuje CIA, profitirali su sekretar CK SK Slovenije Miha Marinko i njegov kolega iz Hrvatske, Vladimir Bakarić, koji je vladao gotovo 40 godina.

(Newsweek)