Država koja ne zna što će sa sobom još manje zna što će i kako s tisućama putnika bez dokumenata i novca, bez imalo lijepe prošlosti i nimalo izvjesne budućnosti. U tom krhkom okviru Hasibulah i njemu slični ponekad dođu na red i za liječnički pregled, topli obrok i grijani šator koji ne prokišnjava. Hasibulah je na put iz Afganistana krenuo prije pet godina, a četiri su mu trebale da dođe do ruba Europske unije. Grčku je, istina, prehodao ali za njega, kao i za naš svijet iz Imotskog ili Slavonskog Broda, Europa počinje negdje oko bečkog Hauptbahnhofa.

On, Hasibulah, jedan je od preko 9000 migranata, koliko ih trenutno boravi u Bosni i Hercegovini, te jedan od mnogih koji su stigli do Bihaća, do roga Bosne, od kojeg vodi najkraći i sve teži put do, prvo, Slovenije pa do dalekih azilantskih centara, škola jezika i posla na baušteli. “Nisam došao ovdje da bih primao milostinju. Nisam tu da bih stvarao probleme, ali ovo ovdje je gore nego situacija u Afganistanu, pa ako smetamo, deportirajte nas, ali nemojte nas ovako ponižavati. Mislim da počinjem gubiti razum. Ovdje nema dobrog mjesta za spavanje, za jelo, za tuširanje. Unutra je jako prljavo. Pogledajte mene, ja sam u vrlo lošem stanju, sada trebam doktora, a gdje je on”, rekao je ovaj žitelj migrantskog centra Lipa, mjesta na kojem je tako da se, eto, učini, kako je bolje svugdje, pa čak i tamo gdje rat u nekom od oblika traje gotovo pola stoljeća.

Prema podacima Frontexa - Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu – u Europu su prošle godine došle 124.000 ilegalnih migranata. Manji dio njih zadesio se u BiH, čija se duga granica s Hrvatskom - još jednom prolaznom stanicom za one koji hodaju dugo i idu daleko - pokazuje sve neprolaznijom. Prve skupine migranata u BiH su stizale preko Srbije: tamošnja ih je policija upućivala prema Drini, gdje su se pripadnici MUP-a Republike Srpske pravili slijepi, propuštajući ih prema najčešće Sarajevu, odakle su nastavljali k Bihaću i dalje, po šumama i gorama.

No u posljednje dvije godine većina migranata prešla je drugu granicu, onu između Hrvatske i BiH. MUP Unsko-sanske županije registrirao je za protekla 24 mjeseca oko 15.000 migranata koje su Božinovićevi policajci presreli i poslali u Bosnu. Dio je, iz tko zna kojeg pokušaja, ipak uspio nastaviti svoje dugo putovanje. U Austriji ili Švedskoj migrantsko je pitanje prvenstveno humanitarno. U Bosni i Hercegovini je i takvo. Država koja ne zna što će sa sobom još manje zna što će i kako s tisućama putnika bez dokumenata i novca, bez imalo lijepe prošlosti i nimalo izvjesne budućnosti. U tom krhkom okviru Hasibulah i njemu slični ponekada dođu na red i za liječnički pregled, topli obrok i grijani šator koji ne prokišnjava. Sve ostalo vrijeme oni su pijuni u političkim igrama i žrtve disfunkcionalnog sustava instaliranog u BiH prije 25 godina. 

Policija Milorada Dodika godinama je propuštala migrante, da bi ih predstavljala kao dio svemuslimanske urote i prijetnju opstanku tog entiteta na kojem nije dopušten boravak niti jednom jedinom putniku za Zapad. Također, migranata nema niti na dijelu BiH na kojem vlada jednostranačje Čovićeva HDZ-a. Svi su, dakle, zapeli tamo gdje su većina Bošnjaci i muslimani – najviše u okolici Sarajeva i ostatak, mahom, u Bihaću te manji dio u tuzlanskom kraju. “‘Radikalnost’ njihove stranosti u očima drugih ne potječe od njihove nacionalnosti ili njihovog etničkog identiteta već je posljedica toga što su njihov položaj i mjesto na kojem se nalaze izvan onoga što predviđa koncept građanstva; oni su ‘ne-građani’. Jer to što su udaljeni od prava i prostora ljudske zajednice svodi ih na princip ‘viška ljudi’”, piše francuski etnolog i antropolog Michel Agier u predgovoru za srpsko izdanje proširene zbirke eseja “Nove seobe naroda, novi kozmopolitizam”.

Bosanski muslimani u većini migrante ne doživljavaju kao suvjernike nego upravo kao “ne-građane”, kao one koji ne zaslužuju ništa više od prava na brzi prolazak, ako i to. Gdje god je najavljeno otvaranje prihvatnih centara, tamo se lokalno stanovništvo pobunilo. U Bihaću su samoorganizirani građani pregledali autobuse i vlakove i iz njih izbacivali strance bez dokumenata. Lokalni politički lideri pridružili su im se u zaustavljanju reaktiviranja prihvatnog centra Bira, puno uvjetnijeg od Lipe - čiji je dio nedavno izgorio u podmetnutom požaru – ali i bližeg centru grada. U carstvu predrasuda na “višak ljudi” adresiraju se optužbe za gotovo sve, od dezerterstva ili manjka domoljublja do kršenja zakona, za što su čak i statistički najmanje krivi: od svih kaznenih dijela počinjenih u BiH za prvih devet mjeseci prošle godine, migranti su sudjelovali u manje od jedan i pol posto!

Disfunkcionalna država, kapilarno korumpirana i ksenofobna društva, srpsko-hrvatske političke elite koje se prema dijelovima pod svojom kontrolom odnose kao prema privatnoj imovini, nimalo dobronamjerno okruženje i nekorisni europski predstavnici za svašta nešto pretvaraju BiH u regionalni Sudan, pa ona za Balkan postaje ono što je Afrički rog za ostatak kontinenta: točka na kojoj se, bez obzira na posljedice, moraju zaustaviti oni što su spremni godinama putovati samo da dođu do prilike za koliko-toliko dostojan život. 

Michel Agier migrantsku krizu opisuje kao krizu “nacionalnih država uzrokovanu transnacionalnim kretanjima“ i ona to jest u Mađarskoj ili Danskoj. U BiH je, međutim, tek kriza u krizama, još jedan problem zemlje u kojoj je, kako je rekao sjajni i važni sarajevski novinar Senad Avdić, najveći problem - sve. Zapravo, puno gore migranti prolaze u Bosni i Hercegovini nego ona s njima i jedini izlaz, kako za neželjene goste tako i za neugodne domaćine, jest da se ne sretnu nikako, a ako baš moraju, onda da to, na obostrano zadovoljstvo, traje kratko. Upravo to i žele putnici iz Iraka ili Bangladeša, Afganistana ili Sirije, samo što im BiH želju ne može ispuniti, a Europska unija očito neće.