U rijetko kvalitetnoj analizi glavnog prijepora u Velikoj Britaniji između onih koji su ZA i onih koji su PROTIV Brexita, CNN je dokazao da je razbuktavanje protuimigrantskih strasti čista podvala. Jedan od glavnih temelja EU-a je slobodno kretanje radnika u svim članicama, i to bez uvjeta da prethodno moraju dokazati da ih u nekoj članici čeka posao.

Jedan od glavnih argumenata zagovornika izlaska Velike Britanije iz EU-a jest da su državne usluge rastegnute do granice pucanja zbog prevelike imigracije, da to uništava ekonomiju, te da će sve to prestati s Brexitom i povratkom britanskog suvereniteta na taj dio politike.

Prvi argument potpuno pada u vodu već time što statistike pokazuju da imigranti, svi redom, u prvih 15 godina imigracije plaćaju bitno više poreza državi nego što od države dobiju.

Brojka kojom  zagovornici Brexita mašu je 330.000 neto imigranata u prošloj godini, dakle, nakon što se od broja imigranata oduzme broj emigranata. Ono što oni ne spominju jest da je broj imigranata iz zemalja izvan EU-a čak i nešto viši od onog iz EU-a. A to znači da se na više od pola imigranata njihov argument uopće ne može odnositi.

Nadalje, rast neto broja imigranata nije posljedice povećanog useljavanja. Naprotiv. Posljedica je manjeg iseljavanja Britanaca, a to bi, po logici stvari, trebalo značiti da je Britancima u Velikoj Britaniji valjda bolje da se sve manje iseljavaju.

Najviši političari koji zagovaraju Brexit, zalažu se za australski imigrantski model, koji primjenjuju još i Kanada i Novi Zeland. A to se svodi na to da država označi zanimanja koja su joj prioritetna, trenutno u Australiji kuhari, arhitekti, mehaničari i medicinske sestre. Zatim da svaki potencijalni imigrant u zahtjevu navodi kakve ima kvalifikacije, pa prema njima dobiva bodove u ovisnosti o strateškim potrebama države, te, ako na kraju skupi dovoljno bodova za prijeći prag, on ulazi u zemlju. Inače ne.

Zagovornici Brexita, međutim, ne otkrivaju da su Kanada i Novi Zeland takve metode uvele kako bi imigraciju potaknule, a ne spriječile. Kao i to da su imigracija i imigranti tim zemljama pomogli da unaprijede svoje ekonomije. Što je, uostalom, slučaj i sa samom Velikom Britanijom.

Zagovornici Brexita Britancima ne otkrivaju ni to da izlazak iz EU-a, zapravo, uopće ne bi utjecao na broj imigranata. Ako bi izlazak Velike Britanije iz EU-a značio i izlazak iz Europskog ekonomskog prostora, u kojem se nalaze i Norveška, Island i Lihtenštajn, to bi za Veliku Britaniju bilo ekonomski samoubilački.

Ona zato iz toga neće ni izaći. Ne smije. A ako ostaje, onda to automatski znači i slobodno kretanje radne snage, dakle, isti broj imigranata iz EU-a, dakle ništa se s Brexitom ne mijenja. Na kraju se pokazuje da je riječ o savršeno izmišljenom problemu. Vlada je pod pritiskom da u Bruxellesu obavezno smanji broj imigranata na 100.000 godišnje, odnosno na trećinu. 

Prvo, što do Bruxellesa uopće nije trećina, jer je 188.000 imigranata u Veliku Britaniju prošle godine došlo izvan zemalja EU-a. Iz EU-a je došlo kakvih 142.000. Pa kad bi to sveli i na nulu, ostalo bi pitanje kako to da je uz sve te njihove argumente protiv EU-a Velikoj Britaniji i dalje potrebno toliko imigranata da ih uvoze i izvan EU-a.