Hamzinih deset imali su paklen novogodišnji plan. U noći trideset i prvoga prosinca spremali su u Sarajevu vatromet kakav se ne zaboravlja. Dogovorili su se da će iskoristiti gužvu i opću histeriju zbog promjene na kalendaru, te pod policijsko vozilo postaviti eksplozivnu napravu. 

Gdje su je mislili i kako aktivirati, ne zna se. No, zna se da posljedice ne bi bile tek krater u asfaltu i hrpa deformiranog lima.

Hamza je, inače, Elvir Muratović, sa službenom adresom u Zenici i mjestom stanovanja na obodu Sarajeva, a njegovih deset su: Kemal Murić Talha, Nermin Ćuprija Germa, Semir Salković Sema, Bilal Dervišić, Zulfo Alajbegović Zuka, Edin Tabaković, Darko Peco, Elvir Mašić Maše, Adis Kešan Dise i Admir Ahmetović. 

Svi su sljedbenici onoga što se naziva selefističkim pokretom, dakle vehabije - i svi su uhapšeni u zoru dvadeset i drugoga prosinca, u zajedničkoj akciji pripadnika Obavještajnosigurnosne agencije Bosne i Hercegovine i Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo. 

Među onim što je policija pronašla tog jutra je i zastava takozvane Islamske države, te fotografije na kojima neki od privedenih ispod nje poziraju.

Da su uspjeli u namjeri, u nekoj od oko 200.000 twitter poruka, koliko ih dnevno šalju cyber trupe khalifata, Islamska bi država odala priznanje svojim vojnicima na privremenom ratovanju u Europi.

To što, po svemu sudeći, nikada nitko iz najužeg vrha te Islamske države – izuzev Bajre Ikanovića, bosanskog ratnika u IS-u čiji je navodni uspon u hijerarhiji još nedovoljan za organiziranje ozbiljnijih akcija - nije razmijenio niti mail sa Hamzom i njegovima, najmanje bi bilo važno. 

Nije, uostalom, niti Enes Omeragić, ubojica dvojice pripadnika Oružanih snaga BiH, nalog za zločin počinjen sredinom studenoga dobio iz Sirije, Iraka, od nekuda već, ali su na islamističkim siteovima njegovi rafali pripisani IS-u.

Dok je susjedna BiH otkrivala Baghdadijeve vojnike u svojim sokacima, stranke lijevog i desnog centra u Francuskoj su međusobnim dogovorom po regijama, povlačenjima kandidata i praktičkim agitiranjem za političke protivnike, onemogućile pobjedu Nacionalne fronte Marine Le Pen, političke organizacije sa programom sazdanim od izolacionizma, ksenofobije, rasizma i dvije žlice ljubavi prema Francuskoj kakva današnja nije, već upravo Francuskoj kakva bi, prema planu izvođača radova, trebala biti nakon terorističkih napada i masakra u Parizu. 

Francuske u stalnom strahu od mnogobrojne muslimanske zajednice i trajnom stanju borbene gotovosti.

Sarajevske i pariške epizode, iako nepovezane direktno, kao i niz drugih događaja i pojava od BiH do SAD-a, te naročito reakcije na njih, svjedoče kako iz 2015. famozna Islamska država ne izlazi kao vojni, već kao, recimo tako, idejni pobjednik. 

U cijeloj ovoj godini, u koju smo ušli sa vijestima o borbama za mali, pogranični grad Kobane, dok iz nje izlazimo u općoj panici na Zapadu, IS nije osvojila niti jedan bitan komad teritorija. 

Trupe Abu Bakr al-Baghdadija mjesecima se povlače, prostor kojeg kontroliraju sve je manji, a broj neprijatelja sve veći. Od tri bitna grada u Iraku pod njihovom upravom, još imaju uporište jedino u Mosulu.

Također, od miljardu i šesto milijuna muslimana na svijetu, njih, a prema „Clarion Project studiji“, 42 milijuna simpatizira Islamsku državu, dok je osam i pol milijuna spremno da joj se pridruži.

Ili u procentima, 0,053 posto sljedbenika islama! Sa druge strane, 82 posto žrtava karcinoma civilizacije su – muslimani.

Kako je, dakle, jedna labilna, kvazi državna konstrukcija, sa oko pedeset tisuća boraca pod oružjem, pored sveganavedenoga, i dalje najveća opasnost? Dio odgovora dao je američki nobelovac, Paul Krugman, komentirajući u „The New York Timesu“ pariški masakr: 

"Uzmite kao primjer izjavu Jeba Busha ‘da je to organizirani pokušaj da se uništi zapadna civilizacija".

To nije točno. To je organizirani pokušaj da se posije panika, što nije sasvim isto. Komentari koji zamagljuju ovu razliku čine da teroristi izgledaju jačima nego što jesu i pomažu ciljevima džihadista. Pogledajte Francusku...

Ona ima jaku vojsku i resurse da je učini još moćnijom (francuska ekonomija je oko 20 puta veća od sirijske).

Nasumično ubijanje ljudi po restoranima i dvoranama je strategija koja razotkriva slabost počinitelja. Ovi napadi neće uspostaviti kalifat u Parizu. 

Njihov cilj je širenje straha, zbog čega ih i nazivamo terorističkim, i nikako ne bi trebalo da ih udostojimo riječju rat... Najveća opasnost od terorizma nisu sami napadi, već naš odgovor na njih....

Krugmanovo upozorenje došlo je, međutim, kasno: strah je sveprisutan. Pojave samoorganiziranih ćelija i pojedinaca ili organizirani ataci u Europi, dodatno ga produbljuju, povećavajući jaz između muslimanskih i drugih zajednica udaljenih od pustinjskih bitaka. 

Upravo je taj strah, sa svime što ga prati, dokaz uspjeha khalifata koji će možda, prije da hoće nego da neće, nestati. 

Ideje, međutim, nikada nisu bile poražene na bojnom polju. IS je već dobila propagandni rat: i onaj kojeg je vodila i onaj vođen protiv nje. Zato, dok gubi u Siriji i Iraku, nastavlja živjeti po suburbijama europskih gradova i održavati se na kolektivnoj paranoji.

Abu Bakr al-Baghdadi, da ponovimo, iz 2015. ne izlazi kao vojni pobjednik. No khalifat je postao mit sa smrtonosnim posljedicama i sljedbenicima...