Zlatko Canjuga kotirao je devedesetih kao najšašaviji harlekin Tuđmanova dvora, koji nije oskudijevao šašavim harlekinima. U medijima su ga podrugljivo zvali “Lepi Cane”, u novinama je prikazivan kao Cezar, s lovorovim vijencem oko glave, a vrhunac parodije dosegnuo je kad je predložio povratak Hrvatske u feudalni ustroj. “Hrvatska država”, urlao je Canjuga na Saboru HDZ-a 1998., “ima svog državnog poglavara hrvatske narodne krvi, ima svoj hrvatski državni sabor, ima svoje hrvatske državne dužnosnike, svećenstvo, vojsku, redarstvo, plemstvo, svoje seljaštvo, posjednike, poduzetnike i radnike. Ona ima i svoje učitelje i profesore, novinare i druge, pa mora imati i dom u Saboru, u kojemu će sjediti predstavnici 14 hrvatskih stališa.”
Svi su mu se smijali. A nisu trebali. Čovjek je zapravo bio vidovit. Hrvatska se pretvorila u feudalno, staleško društvo. Zemljom danas gospodari nedodirljivo plemstvo (politička elita, uglavnom HDZ-ova), vlastelini (tajkuni i “lokalni šerifi”) te svećenstvo i vojska (branitelji, čuvari plamena). Izuzeti su od zakona (suci su njihovi), pa već 30 godina beru ratni plijen, a djeci u nasljedstvo ostavljaju položaje. Kad ne bi bilo izbora, sve bi, do u detalj, nalikovalo na hrvatsko 13. stoljeće, u kojem su “stališi” imali svoje predstavnike u Saboru.

“Stališi” su hrvatski izraz za feudalne, srednjovjekovne staleže, koji su prema sociološkim teorijama prethodili raslojavanju društva na klase i slojeve. “Lepi Cane” pojam je pronašao u Belostenčevu “Gazophylaciumu”, rječniku u kojemu su popisane hrvatske riječi 17. stoljeća.  

“Prvi stalež u hrvatskom Saboru od 13. stoljeća sačinjavali su prelati (biskupi, opati, prepošti i glavari većih katoličkih redova). Drugi stalež sačinjavali su velikaši (magnati). Velikaši su bili grofovi i baruni te, po svom položaju, ban i župani. Treći stalež sačinjavalo je plemstvo. Četvrti stalež (od 1608.) sačinjavali su slobodni kraljevski gradovi i privilegirana područja. Sabornicima je bila zajamčena nepovredivost, uživali su prava po pisanim jamstvima (salvus conductus). Mogli su se slobodno kretati (dolaziti, boraviti, odlaziti, prolaziti), a da pritom nisu plaćali cestarinu, mostarinu ni bilo kakve druge takse”, kaže enciklopedija. Kao i danas! Oni ne plaćaju ništa, sjede na stolcima od 3000 eura, cijepe se preko reda isključujući djelovanje zakona ili kaznenih sankcija, kuće i stanove dobivaju, odnosno uzimaju “po ratnom plijenu, kao barbari” (ovdje koristimo Gotovinin izraz), ne moraju ići u zatvor, “guliti robiju” (umjesto toga gule krumpir) i imaju “salvus conductus” za putovanja kamo žele i kako žele, o državnom trošku (od putovanja u Helsinki do obližnje gostionice u kojoj će otamaniti “cijelo stado janjaca” i ne platiti račun, kakav je slučaj zabilježen u Ravnim kotarima. Sud ga još nije riješio).

Epidemija je rendgenski ogolila feudalnu narav hrvatskog društva. Od proljetnih izbora svima je jasno da je Crkva (“prelati”) praktički izuzeta iz jurisdikcije svjetovnih vlasti. Ona uživa autonomiju kakvu je imala u srednjem vijeku (novac dobivaju od države, poreze ne plaćaju, nitko nema pravo fiskalizirati njihove škrabice). Stožer je proljetos bez okolišanja usred epidemije odobrio Hvarsku procesiju, Vlada je nastojala zabraniti rad dućana nedjeljom – kako bi popunila crkve umjesto trgovina i sačuvala trajnu naklonost klera, koji očijuka s Mostom i Škorom (samo jednom u tri desetljeća velike pljačke Crkva je progovorila o “grijehu struktura”, pa čak i o “strukturama grijeha”, ali je odmah potom zašutjela i danas vidi jedino “komunizam”, ne i pljačku kakvu Hrvatska nije doživjela od vremena Tuge, Buge i Vuge). Najsjajnija zvijezda Stožera na Stepinčevo sudjeluje u misi, bez maske i bez posljedica. Predstavnici Vlade i Stožera koji nam poručuje da “budemo odgovorni” redovito pohode mise, doduše samo onda kad su prisutne kamere, tako da svi vide njihovu pobožnost.

Poseban stališ su, dakako, vojnici, koji se i dalje nazivaju “branitelji” iako su to bili prije točno 30 godina. Oni bi danas bilo gdje po svijetu bili “veterani”, ali kad bi se tako nazivali, ne bi mogli imati ministarstvo, a preko njega onda stalno širiti listu povlastica i popise. Logika je jasna: treba stalno mobilizirati nove korisnike starih povlastica kako bi krug glasača kojima status quo odgovara više od promjene stalno rastao. Tako jedna zatvorena skupina dobro živi na račun ostatka društva, a oni kojima se feudalizam ne sviđa mogu u Irsku.

“Već stoljeće imamo ratne veterane koji funkcioniraju po feudalnom principu – za državu sam se borio, pa je ona moje vlasništvo”, ocijenio je svojedobno politolog dr. Stevo Đurašković. “Država liberalne demokracije je nastala upravo raskidanjem sa starim feudalnim poimanjem da je država nečije vlasništvo. To je dio smišljene politike HDZ-ovih vlasti koja braniteljima daje ulogu pretorijanske garde, ali i nedostatka kapaciteta jedne rubne europske zemlje da ih vrati u civilni život...” Povratak bana Jelačića na trg značio je zapravo najavu refeudalizacije - ban je ugušio građansku revoluciju u Ugarskoj. Takva je i regija, premda to nije stvar za utjehu. 

Istu pojavu vidimo u Srbiji, gdje ovih dana niče 30 milijuna eura bezvrijedan i napadno ahistoričan spomenik Stefanu Nemanji, prema kojemu čak i Bandićev Spomenik domovini djeluje kao rad Henryja Moorea ili Giacomettija, dok je o Makedoniji pristojnije šutjeti. Svi idu u rikverc, a onda se žale na Nijemce, koji gledaju u budućnost i mudrošću preuzimaju sve što nisu uspjeli silom...
Za hrvatski vladajući stališ ne vrijede ni urbanistički planovi, građevinske dozvole i slični propisi. Ivica Todorić je, u stilu Franje Tahija, renovirao velebni dvorac pod Sljemenom tako da ga je registrirao kao - hotel. Kad su aktivisti došli pred “dvorac”, htijući ući na recepciju i rezervirati sobu, dočekala su ih zatvorena vrata. Bilo bi zanimljivo vidjeti Todorića u pokušaju da takav “hotel” sagradi iznad Münchena ili Osla. Inače, dok je bio “vlastelin”, sudovi ga - kažu nam izvori iz odvjetničkih krugova - nisu smjeli pozivati na rasprave čak ni kao svjedoka; znalo se da je podsljemenski gazda nedodirljiv.

Stališe odlikuje i nasljednost funkcija. Djeca poznatih sudaca ili predsjednika sudova najčešće pobjeđuju na natječajima. Mladunci uglednika dospijevaju bez problema kamo god žele, od Trgovačkog suda do Europskog parlamenta.
Canjuga je nadahnuće za “viziju harmonične nacije” našao u Tuđmanovu tekstu iz 1971., objavljenom u Hrvatskom tjedniku, u kojem je budući predsjednik izložio grube konture budućeg nacionalnog raja, “harmoničnoga, bez ekonomskih sukoba, oživljavajući tri državotvorne konstante: vojsku, svećenstvo i plemstvo”. To je društvo trebalo prosperirati na svim područjima, prije svega demografski. “U razdoblju komunizma i socijalizma hrvatsko je plemstvo uništeno po iracionalnim razlozima, da bude izbrisano iz cjelokupne tisućljetne hrvatske povijesti”, rekao je Canjuga. “Sve se to zbivalo na temelju marksističke predodžbe o klasama i klasnom društvu, a preuzetim i prerađenim idejama još u vremenima francuskoga građanskoga prevrata”, elaborirao je u nastavku svoga programa, žalujući nad “rastrojenom stališkom strukturom” kao dugovječnim mehanizmom konačnog biološkog nestanka: “Samo površni političari ne uočavaju koliko je rastrojavanje stališke strukture uzrokovalo depopulaciju Hrvata. Krajnji cilj bio je relativno ili po mogućnosti apsolutno uklanjanje hrvatskoga naroda s pozornice svijeta...”

U čemu je razlika između klasa i “stališa”? Klase su konfliktne formacije, tuku se oko resursa. Vladajuća klasa iskorištava niže klase; ta teorija miriše na sukob i otpor; “stališka teorija” društvo vidi kao skladnu zajednicu, ali u toj skladnoj zajednici neki sjede na stolcima od 3000 eura, a drugi traže radna mjesta u Irskoj.

“Biskup grof Drašković”, rekao je Krleža, “...koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’ i da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam.”
Hrvatski župan koji uzima kuće i stanove preko reda ne može biti pomiren s hrvatskim radnikom koji otplaćuje težak i skup kredit; hrvatski pacijent za kojeg važi formula o “manjku cjepiva” ne može biti sretan kad vidi kako ga mlada viceguvernerka s 40 i više tisuća kuna plaće dobiva po formuli “višak cjepiva” i tako dalje i tomu slično.

Iza teorija o skladnom nacionalnom društvu krije se, dakle, surova stvarnost eksploatacije. Hrvatska nikad nije tako demografski propadala kao pod vladavinom Canjugina “stališa”. A on, otac stališke teorije? Obogatio se kao Krez i danas živi na svom veleposjedu, okružen ogradom visine tri metra, odakle se od srca smije prisjećajući se kako je jednim ulizivačkim vicem i serijom otkačenih performansa, kojima se izrugivala cijela zemlja, od skromnog učitelja postao uvaženi velikaš, trulo bogat i, što je danas spasonosno, posve anoniman velmoža.