Dvoje napadača ispalilo je u ponedjeljak rafalnu vatru na autobus i autobusno stajalište u Ramot Junctionu, u Jeruzalemu, ubivši pritom najmanje šest osoba. Koristili su takozvani “Carlo” – improvizirani automatski pištolj, često nazivan Carl Gustav, a koji se već godinama pojavljuje u sličnim napadima.

Ovaj “Carlo” zapravo jeftini je, domaći submachine gun, izrađen u ilegalnim radionicama na Zapadnoj obali. Njegova popularnost među napadačima temelji se na nekoliko ključnih karakteristika: jednostavna konstrukcija, niski trošak i visoka vatrena moć. Ne zahtijeva sofisticiranu opremu; često su dovoljni bušilica, zavarivačka oprema i pristup planovima koji se mogu pronaći na internetu.

“Carlo” se obično gradi za streljivo 9×19 mm Parabellum, ali postoje i primjerci prilagođeni drugim kalibrima poput .22 LR, .32 ACP, 9×18 mm, pa čak i 5.56×45 mm NATO. U konstrukciji se često koriste šaržeri preuzeti s drugih modela poput Uzija ili M16. Dizajn je jednostavan: oružje puca iz otvorenog zatvarača, s otvorom za izbacivanje čahura na lijevoj strani i ručkom za napinjanje s desne.

Izvana, “Carlo” često izgleda kao loša imitacija pravog vojnog oružja – ponekad podsjeća na M16, ponekad na MP5 ili čak AK. Ta varijabilnost pridonosi dojmu ozbiljnog oružja, iako je njegova preciznost vrlo slaba, a domet ograničen. No, upravo ta kombinacija niske cijene i jednostavne izrade čini ga dostupnim – prosječna cijena na crnom tržištu kreće se od nekoliko tisuća do oko 15 tisuća izraelskih šekela - nešto više od tri tisuće eura maksmalno. 

Za izraelske sigurnosne službe “Carlo” je velik izazov: teško ga je pratiti i zaplijeniti jer se proizvodi u malim, skrivenim radionicama, ponekad i u privatnim domovima. Iako su posljednjih godina otkrivene brojne takve radionice, problem nije nestao. U današnjem napadu još se jednom pokazalo koliko ovo oružje, premda improvizirano i nepouzdano, može biti smrtonosno kada se koristi protiv nezaštićenih civila.

Carlo je ostao toliko popularan zbog toga što je za njegovu proizvodnju potrebno malo strojeva i tehničkog znanja, prema riječima NR Jenzen-Jonesa, direktora tvrtke Armament Research Services (ARES), specijalizirane konzultantske tvrtke za tehničku obavještajnu djelatnost. Bušilica, nešto opreme za zavarivanje i nacrti s interneta sve su što je potrebno za stvaranje jednog od ovih potencijalno razornih oružja, što predstavlja pravi izazov za Izrael.

Carlo, kako je poznat, ime je dobio od mitraljeza Carl Gustav m/45, dizajna koji je švedska vojska usvojila 1945. godine, a kasnije je licencirano korišten u Egiptu, gdje su se jedinice prodavale pod nazivima Port Said i Akaba. Mehanika oružja je relativno jednostavna: kada se metak ispali, eksplozija otpuhne zatvarač, koji izbacuje istrošenu čahuru i automatski ubacuje sljedeći metak u komoru.

No, osim ovog jednostavnog dizajna, Carlo se može razlikovati i po izgledu i po radu. „Jedna od najčešće uočenih iteracija dizajna 'Carlo' lako se razlikuje po uključivanju komercijalno proizvedene pištoljske drške u stilu M4/M16 i korištenju spremnika za automatsku pušku Uzi kalibra 9 x 19 mm, pisao je Times of Israel. Drugi su očito modelirani po uzoru na automate Heckler & Koch MP5 i jurišne puške tipa AK.

Automati 'Carlo' najčešće se koriste za sveprisutni pištoljski metak 9 x 19 mm. Postoje i primjeri verzija koje rade s „drugim kalibrima, uključujući .22 LR, .32 ACP, 9 x 18 mm i 5,56 x 45 mm“. Koliko god bio smrtonosan, Carlo nije dobro oružje ni po jednoj tehničkoj metrici. To je vrlo osnovni dizajn vatrenog oružja, s ograničenom upotrebnom vrijednosti. Često su to oružja s glatkom cijevi, što znači da im je točnost vrlo ograničena, a domet vrlo ograničen.

Kako bi poboljšali točnost i domet vatrenog oružja, još tijekom 18. stoljeća oružari su počeli "nažljebljivati" cijevi, stavljajući žljebove s unutarnje strane koji su uzrokovali okretanje metka pri izlasku iz puške, proces koji je stabilizirao projektil i omogućio mu da putuje dalje. Kao bacanje lopte u američkom nogometu. Međutim, oružje s glatkom cijevi nema taj spin. Dakle, poput mušketa iz prošlosti, da bi se koristilo, napadač se mora približiti meti.

Prednost ovih glatkocijevnih pušaka je što ne zahtijevaju posebnu opremu potrebnu za stvaranje unutarnjih žljebova u cijevi, što ih čini jeftinijima i lakšima za izradu. Na primjer, cijev jednog od pištolja korištenih u veljači za ubojstvo vojnika Hadara Cohena navodno je došla iz komercijalno dostupne vodovodne cijevi.