Iz Splita je u Omiš, središtu Velike župe Cetina u NDH,  30. rujna 1942. godine u talijanskim kamionima iz pravca Knina stiglo između 130 i 150 četnika "antikomunističkih milicajaca", koji su iste večeri prenoćili u talijanskom logoru u Omišu.  Među četnicima koji su pristigli u Omiš nalazio se i četnički komandant Mane Rokvić.

Sutradan, u zoru, pomognuti od dvije čete talijanske vojske, krenuli su pješice ka selu Gata iznad Omiša u dvije kolone. Uz put su sreli skupinu žena i djevojaka iz Gata koje su nosile mlijeko za Omiš. Pohvatane djevojke su maltretirane, mučene i najvjerojatnije, silovane. Četnici su ubili šest uhvaćenih žena i djevojaka,  dok je Ivka Oćasić jedina preživjela. 

Četnici su najprije počinili zločin u zaseoku Podgradac. Sve pohvatane stanovnike istjerali su iz kuća nakon čega su otpočela ubojstva, bez obzira na starost i spol. Zločin su preživjeli Andrija Pivčević i Marija Borovac koja je bila teško ranjena hladnim oružjem. Ona je svojim tijelom uspjela zaštiti dvojicu malih sinova, ali je jedan umro nakon nekoliko dana od posljedica ranjavanja. Andrija Pivčević, tada je bio dječak od osam godina, koji je bio teško izranjavan od uboda nožem i od puščanog metka. 

"Četnici su nas 12 polijegali kod seoskog puta i počeli ubijati. Pokušao sam otrčati, no pogodilo me iz puške u debelo meso i pao sam. Jedan se nadvio nad mene i pitao me čime da me ubije - nožem ili metkom? Molio sam da me pusti, da sam jedinac u matere, a on me krenuo bosti bajunetom. Rukom sam zaustavljao bodež. Vidjela su se i crijeva iz rane na trbuhu. Vidio sam kako nabija i bebu na bajunet",  ispričao je svojedobno za 24sata Pivčević kojem su četnici ubili i oca. 

Andrija i Marija Borovac bili su svjedoci na suđenju četničkom vojvodi Draži Mihailoviću u Beogradu 1946. godine. 

"Branio se da nije kriv za pokolj u Gatu, nego Đujić i njegovi",  rekao je Pivčević za 24sata 2012. godine.

"Učio sam djecu i unuke da ne mrze Srbe, ni ijednu naciju. Mržnju treba iskorijeniti! Ponosan sam što se mještani nisu osvećivali", kazao je svojedobno Pivčević. 

U susjednom zaseoku Skočibe četnici su ubili nekoliko stanovnika, dok je većina potaknuta događajima u Podgradcu, uspjela pobjeći u planinu Mosor. Zaselak je spaljen u potpunosti. U zaseoku Pocelje ubili su 26 muškaraca i žene, a u Čovićima je također ubijen veći broj muškaraca, žena i djece. U ovom zaseoku starica Matija Čović je u samoobrani ubila četnika Veljka Ilića, koji je uz vojvodu Manu Rokvića bio glavni zapovjednik zločinačke akcije u Gatima. Zločin je nastavljen i u susjednom zaseoku Kuvačići gdje je pobijen veći broj ljudi. 

" Sa svega 13 godina ostala sam siroče. One ratne 1942. godine, sva su sela zapalili.  Zaklali su mi oca, majku, starijeg brata, strica i njegova sina. Ubili su više od četrdeset čeljadi u Gatima. Sve na što su naišli. Ja i moj mali brat, desetogodišnji Ciprijan, bili smo gore kod stoke. Mater nam je dala koricu kruha i uputila nas iz sela u koje nismo silazili i tako smo se spasili. Ostali smo nas dvoje siročad", kazala je svojedobno Ivula Ursić. Jela je travu, kupila smričke i tukla u rešetu.

"One koje su bile mekanije nosila bih doma, skuhala i jela. Nisam samo 'žejud', kako mi kažemo, ili žir mogla jesti. Drugo sam sve jela. Prosila sam, ako bi mi tko god nešto dao, spasio bi nas. Živjeli smo u maloj pojatici s tovarom i četiri ovce. Spavali smo u šušnju s njima. Nigdje nikoga, sunce moje, nismo imali. Ništa nismo imali jer su nam sve zapalili, samo tu pojatu i jednu malu kanticu u koju bih skuhala na vatri malo kaše, jedan krumpir, kapulu. Tifus sam s 13 godina preboljela. Svašta jada u životu podnijela", kazala je Ivula Ursić.  

Pokolj je izveden kao odmazda u cilju zastrašivanja zbog podrške koje su žitelji Gata i obližnjih sela pružali dalmatinskim partizanima u njihovoj borbi protiv talijanskog okupatora.

"Gdje su bili partizani?"

"Za Gatu sam čuo od svog pokojnog djeda, kao i za pokolj koji se dogodio u selu Otok, u neposrednoj blizini. Uvijek je to bila priča o strašnom stradanju i masakru koji su počinili Nijemci, SS divizije nad mještanima sela koje nije bilo partizansko, greškom. Četnici, Talijani", kazao je predsjednik Republike Zoran Milanović 2020. godine u Gatima i rekao:  "Pitao sam djeda - gdje su bili partizani da ih zaštite? Krivo je ljudsko zlo. Smetalo ih je što su ovdje djelovali partizani. Da stvar bude sve još nadrealnije, mjesec dana prije toga potpisali su ugovor s vlašću NDH i došli ovdje ubijati Hrvate", rekao je Milanović u govoru 2020. godine. 

Književnik Vlado Bulić na Facebooku je Milanoviću poručio:

"Nisu Gate nego su Gata i nisi u Gati nego si u Gatima".

"Drugo, dida ti nije znao objasnit di su bili partizani a ti se, eto, u pedeset godina nisi stigao informirat. Partizani su bili u Mosoru i krenuli su prema Gatima (ne Gati) čim je vijest o pokolju došla do njih. Je***a, '42. nije bilo mobitela. Dočekali su četnike na povratku iz Ostrvice nakon čega su četnici morali ostaviti sav plijen i povući se u Omiš. Bez tog napada bi se pokolj i pljačka vjerojatno nastavili. Jedinu kakvu takvu medicinsku pomoć žrtvama pružio je doktor Buljević, partizanski suradnik iz Omiša, po kojem se do devedesetih zvala omiška ambulanta, a onda mu je i skinuto ime i maknuta bista pred ambulantom. J****, imao sam i ja dida. I pradida koji je medju žrtvama pokolja", poručio mu je tada Bulić.